Biješ li što?

Mladić u majici sa likom Ljuba Čupića sa jednom rukom u džepu u kom kroz prste mulja posljednji euro sačuvan za sljedeće jutro u Bokeškoj, i drugom visoko podignutom uzvikuje: Pe-der gra-dom neće šetati. Bljutovine izlijeću iz usta, a kapljice one manje zarazne, a više materijalne, padaju po licu heroja zalijepljenog na prsima i jedna poput suze savršeno odgovara kontekstu u kom se bez svoje volje našao narodni heroj.

„Junaštvo je car zla svakojega“ i zato mladić zna da nije on taj koji pobjeđuje, sve dok mu je razum na službenom putu. Isti on će svoj izbor sjutra prodati za 50 eura i tako sebe osloboditi odgovornosti za zlo koje se dešava, jer za novac bi i Ljuba Čupića poslao na vješanje. Prodao bi guzicu jer obraza nema, pa procijenimo u koje svrhe se časnije zadnjica koristi u ovom slučaju.

Legitimno je da se gadnim okarakteriše prizor dvojice bradonja koji se ljube, ali radi se o intimnom izboru i stvar seksualno-estetskih preferenci ne može biti reper društveno prihvatljivog. Skup laži ne postaje istina samo ako se veliki broj ljudi složi oko istih i sve što je u javnosti dozvoljeno jednima, mora biti i drugima. Ako bi sudili po estetskim kriterijumima, onda bi više ljudi na ulice izazvala košulja Žerara Depardjea i njegova groteskna pojava, jer se slavni glumac pretvorio u dvorsku ludu koja bahanališe sa diktatorima istočnih zemalja.

Naravno, ne radi se o tome već o suočavanju sa istinom. Oni koji žele da slobodno iskazuju svoje emocije u javnosti ne žele da lažu i kao takvi ometaju one kojima iskazivanje emocija van kuće služe samo za prikrivanje zlostavljanja u domu. Tu se krije tajna najčešćeg argumenta protiv paradiranja: Neka rade oni kući što hoće, samo neka ne izlaze na ulicu. Ne samo da se javni prostor pretvara u zatvor za odabrane, već se u prikrivenoj formi privatan prostor postavlja kao mjesto gdje su nemoralnosti i zlodjela dozvoljeni, “samo da komšiluk ne zna”.

Česta poruka da „neće tatu i tatu“, nije dočekala da nekad vidi smisleniju „neću tatu koji bije majku i mene“. Nema pobune protiv onih koji zlostavljaju slabije od sebe, jer se tu radi o karakternoj crti čitavog društva. Ne radi se o mentalitetskoj osobenosti koja se često koristi kao izgovor. Nismo „jednostavno takvi“, iako je često jadanje da se ništa ne mijenja i ne valja jer ne umijemo drugačije. Nismo takvi, ali jesmo društvo takvo kreirali. Krivi smo što društvo „zebe od mnogo mišljenja“ i krivi što institucijama ne smijemo da kažemo ne. Crkvi ne smijemo da kažemo da nam izađe iz gaća, a državi da nam izađe iz džepa.

Na primjeru je lako vidjeti tu karakternu crtu koja je ironično sve ono što nije čojstvo. Samo što se nije zveckalo oružjem na društvenim mrežama ranije ove godine kada su zapalili prikolicu čovjeku pod Goricom. Ne umanjujući užas tog djela, bitna je reakcija društva. Čekalo se još i da glavni pregovarač sa EU kaže da će taj slučaj blokirati naš evropski put. A radi se o tome da su osumnjičeni označeni kao nepoznati probisvijeti i navjerovatnije narkomani, pa su se svi razvrištali po statusima, svjesni da im je dupe na sigurnom. U brojnim gorim slučajevima, kada su krivci bili poznati svima, ali i društveno uticajni, nije se niko živ čuo. Toliko o principima.

Ta karakterna crta društva u konzervi se oslikava i na stavove koji regresivniji, pomodarsko i površno anti-evropski, a iznad svega često kontradiktorni i dolaze u paketima poput onih za mobilne telefone. Sadržaj paketa ne birate već uzimate sve ili ništa.

• Paket pola-četnik, pola ustaša – Za sve novoosvješćene o pogubnosti velikosrpskog nacionalizma stiže paket uz besplatan CD Tompsona. Paket se automatski otkazuje ukoliko se usudite da kritikujete rast nacionalizma u Hrvatskoj ili smatrate da je bilo zločina nad Srbima u Hrvatskoj.
• Paket diktator – Ako smatrate da je Đukanović diktator, ovo je paket za vas. Za samo 4,99 dobijate poster Putina u zagrljaju sa tigrom i potpisanu fotografiju Lukašenka.
• Paket anti-imperijalista – Ukoliko smatrate da je spoljna politika SAD pogrešna, dobijate nedjelju dana odmora u Damasku i večeru sa ljevičarskim liderom Južne Amerike po vašem izboru. Jedini uslov jeste da usput prezirete komunizam.

Oni koji svoj paket sami prave se ne uklapaju u šablon i ne mogu da ističu svoj rad pored. Domet aktivnosti tih struktura se svodi na uzvikavanje “Milo, lopove” i “Risto, sotono”, subverzija nivo Delte i CNP-a. Uz obaveznu poruku da se sa nekim stvarima ne smije šaliti, reče svaki mediokritet ikada.

Njihove su mantre liričke vragolije nižerazrednih zabavljača – “sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš”. Oni ne žele promjenu, oni žele zamjenu pozicija, zato i nisu sposobni da promisle van Džibonija i Bajage, kada se radi o društvenom angažmanu.

I zato je lako bećarima da zadrže svoje pozicije, oni su u toj igri nepobjedivi, a i motiv se ne dovodi u pitanje. Niko ne želi da mu prvi prizor ujutru bude ukrašen zatvorskim rešetkama. A oni predstavljaju elitu - elitu propalog društva. Oni crtaju metu onima koji nisu sposobni da sastave proširenu rečenicu, a kamoli da ugroze društvo. Tako odjednom glavni problem postadoše sponzoruše, rijaliti zvijezde i propali sportisti. Pored njih, nebitni i neprimjetni su korumpirani ljekari, gramzivi bankari, impotentni političari i nepismeni univerzitetski profesori. Netaknuti “džet set” društva u propadanju, a kakva elita takvo i društvo.

“Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tirjanin na slaba čovjeka; al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!“

Jedna slika tužno i precizno opisuje koliko je ustajala jedna generacija. Lake Fest, logorska vatra, akustična gitara i horsko pjevanje. Nakon nekoliko mlako propraćenih pjesama, iako se radilo o užasnim, ali opšte prihvaćenim, klasicima iz bivše Jugoslavije, potpunu euforiju izazivaju prvi taktovi neke pjesme o Kosovu. Gdje mladi nisu progresivni, društvu raka skoro da je iskopana. Ostroga mi.

( Srdan Kosović )