Vrijedi

Pazite da niko ne pokuša da ističe zastave ili nekakva partijska obilježja. Ako neko počne da uzvikuje političke poruke, odmah mu priđite, ne jedan nego nekolicina, i spriječite ga. Snimajte one koji bi da prave izgrede ili da politizuju skup... Ovako su glasila neka od uputstava prije svih protesta u Baru vezanih za izgradnju vrtića u dvorištu dviju srednjih škola. Iako su u fokusu i dalje bili čempresi, pojavljivalo se nešto mnogo više i značajnije. Nešto iznad politike i politikantstva, a označio ga je i jedan detalj iz obraćanja mlade govornice na pretposljednjem protestu.

Riječ je o Andrićevom zapisu iz Znakova pored puta koji, govoreći o čempresima, govori o ljudima i naravima. Andrićev zapis glasi:

„Na obali mora. Sve je drveće manje-više nagnuto u pravcu u kome zimi duva bura. Jedino čempresi, crni i tanki, govore celom svojom pojavom i stavom:

„Vidite kakvi smo, pravi i ispravni, nepokolebljivi i dosledni! Uvek pravo, i samo uvis!“ I to ponavljaju neprestano, nesposobni da išta drugo smisle i kažu, gluvi za sve što drugi govore, slepi za sve što se oko njih dešava, tako da su zaista dodijali i travki i drvetu, i moru i kršu svojom samodopadnom gordošću.“

Kao što je umjetnosti književnosti svojstveno, ovakav iskaz pogađa u cilj, ali tako da ne promašuje ni sve ostalo. Zato Andrićeva misao ilustruje „čvor“ barskih protesta i opasno nerazumijevanje njihove prave suštine.

Jedna pametna mlada profesorica uporno dolazi na proteste, ali ne voli patetiku i sigurna je da je „za mnogo drveća u ovoj zemlji nešto trebalo učiniti“. Na primjer za palme ili za investitorskim planovima izranjavljene pejzaže Boke i ostalih primorskih ambijenata. Zato i jeste istina da ovdje više nije riječ o čempresima. Riječ je o čovjekovoj potrebi da ne bude zauvijek okamenjen, da ne bude petrifikovan do nepostojanja.

Tako su barski protesti postali mnogo više od pobune zbog preko devedeset posječenih stoljetnih čempresa, ma koliko pogled na njihovo stratiše bolio i vrijeđao. Oni su protest protiv struke koja se prodaje za šaku eura, nakon čega je moguće prekršiti sve standarde koji se tiču uslova u kojima škole moraju raditi (a Ministarstvo prosvjete uporno ćuti!). Oni su protest protiv investitorskog urbanizma koji ubija dušu grada, a građane svodi do nepostojanja; protiv urbanizma koji slobodno prekraja potrebe grada i smješta parkove tamo gdje će uvećati cijenu investitorskih kvadrata. Oni su protiv ljudi koji građane silom ubjeđuju da ne treba da vjeruju svojim očima nego njihovim riječima. Kao da ni sam Bar ne postoji, sa svim svojim brojnim mogućnostima za humanu gradnju i planiranje.

Ko to nije shvatio, a vodi grad ili sjedi u odborničkom sastavu, morao bi se dobro zamisliti. I nemaju samo ti ljudi udio u lancu odgovornosti, ali bi prekršili pravila partijske „omerte“ ako bi progovorili. A oni koji se pitaju šta će u Baru građani iz drugih gradova zapravo ne vjeruje ni u ovu zemlju ni u njene građanske vrijednosti, posebno ne u mogućnost da u budućnosti sačuva svoju ljudsku supstancu od iseljavanja i beznađa.

Istina je da u Crnoj Gori postoji mnogo posječenog drveća i uništenih ambijentalnih vrijednosti prinesenih na investitorske oltare. Kao što će ubrzo i rijeke zatvorili u cijevi, nakon čega će nestati još mnogo drveća i netaknute prirode, ali će zato struja biti skuplja. Barski slučaj je zato postao kap u čaši ogorčenja, nakon čega čempresi postaju trenutak egzistencijalne provjere: ima li nas ili nas nema i nikada nas neće biti? Zato je u ovim protestima konačno prisutna i mladost koja ima vještine i snage za kritičko mišljenje. To je mladost u kojoj, na njihovu sreću ili na nesreću, još uvijek nisu umrli ideali, a oživjela potreba da se ode. U ime te mladosti se sve podnosi, pa i patetika koju ovakvi trenuvi neumoljivo proizvode.

Andrićev zapis, međutim, ima i onu drugu stranu, koja govori o „samodopadnoj gordosti“. Jer ovdje su u pitanju dvije grupe „čempresa“. Prva su oni koji neće da se saviju u pravcu „bure“; kojima je na kraju neoliberalnog orgijanja nad građanima i gradovima postalo jasno da se moraju pobuniti ili zauvijek zaćutati. Ima tu i „samodopadne gordosti“, treba i to priznati. I nije to teško razumjeti, kada bura tako duva da ljudi pristaju da „leže, a idu“. Kada se teško osmjeliti da se „uspravno, prosto stoji“ u dijaboličnom moru osvetoljubivih na položajima, uz ostrvljene društvene mreže, uz instrumentalizaciju policije i moguću pretjeranu upotrebu sile. Uz spinove i „otkrića“ raznih „prijatelja naroda“ koji poput Andrićevog Karađoza vrište da „ovde nema nevinih“, makar zgriješili samo u snu, makar im majka nešto loše pomislila kad ih je nosila.

Druga grupa „čempresa“ su oni koji sebe vide kao izvorište zakona, jednom i zauvijek donesenih planova i propisa, čak i kada oni znače (auto)destrukciju. Onih koji ponavljaju neprestano da je javna rasprava „stvaranje svijete“ nakon koje bi mogao uslijediti samo potop, nikako korekcija greške. „Nesposobni da išta drugo smisle i kažu, gluvi za sve što drugi govore, slepi za sve što se oko njih dešava“.

Lijepo je bilo slušati uputstva mladih čuvara protesta od (zlo)upotrebe. Na mirnim, argumentovanim i građanskim protestima, podržanim od svih društvenih slojeva, generacija, vjera i nacija, podržanih roditeljima sa djecom u kolicima i onim starijim koji pamte bolja vremena. Ti protesti možda svjedoće da je društvo spremno da se suočava i sa stvarnošču, a ne sa vječitom lakirovkom i prebrojavanjima.

( Božena Jelušić )