Kad god priđem platnu, mjeri me kao da se nikada nismo sreli

Istaknuti crnogorski slikar Drago Dedić, koji već decenijama živi i stvara u Parizu, predstaviće se večeras u 20 sati svojim bogatim likovnim opusom u nikšićkoj galeriji “Nikola I“.

“Sva platna koja će biti prikazana su realizovana u ulju, a isto tako bez nekog pravilnog reda jer što se mene tiče, nijesam dosad dozvoljavao ništa redovitije od nejednakosti, kako u mom životu tako i u bilo kom društvu u kome sam dosad bivstvovao”, “otkriva” umjetnik postavku koja će od večeras biti predstavljena nikšićkoj likovnoj publici.

“Svi su moji radovi možda jednostavniji od same kompozicije koja od njih stvara možda slikovno viđeno, kombinovano traganje za vječitim gledanjem na istoriju koja nas je donijela do vremena u kome se trenutno nalazimo i postajemo kombinacija svih mogućih zaboravljenih predaka bez kojih makar od njih nemali ništa vidljivije od verbalnih svjedočenja na koja smo osuđeni da se zaustavimo kao što se takozvani veliki narodi zaustavljaju na velika zdanja, kao što su crkve zidovi, tragovi puteva ili kanala kao vodovoda za potrebe natapanja oranica, a često se mi nađemo ispred zagonetnih tragova pa sve to nas nagoni da sebe vodimo kao da sebi ne pripadamo i da na taj način skoro izvinjavajući se, nas gledamo kao uljeze u sva ona vremena kojima u ovdašnjim oblicima nijesmo mogli učestvovati i svjedočiti postojanjima kojima bez obzira koliko udaljeni sada pripadamo.

Sve to i mnoga druga moja razmišljanja me vuku tamo gdje me opisanog niko tada gledao nije, te sada ja odavde sve te istorijske rođake gledam, kao da im to dugujem, jer im pripadam, kao i lišće drvetu ma koliko vremena se uzdizalo pred nama, ono čini i njegovu cjelinu, te sam i ja iz te prošlosti nekim divnim čudom dovde stigao.”

Kada se vežete za platno, vezujete se za prostor i radite na njegovoj rekonstrukciji. Koje su to najosjetljivije granice do kojih zadire Vaš slikarski um?

“Platno sa kojim uspostavljam kontakt, postaje moj saveznik, da bih na njega prebacio iz moje svijesti sve one prenaseljene predjele s kojima sam se družio tražeći u njima doživljaje s kojima ću graditi meandre spajanja, ne samo onoga što će da nastani te praznine, već da pronađe u njima i sve tragove moje prošlosti koje se sjećam, ili koju nazirem ispred te moje življene i (nekako) na neki način pripitomljene, jer sve što se živi, često nije ono što hoćemo, već je velikim dijelom napastvovanje naše postojanosti, koja se nerado predaje i takođe skučeno otvara prolaze, iako se sve naše radoznalosti natrpaju tada kad dođe do takvih invazija.

Sve to izmiješano pretvara nas dvoje u zavjerenike koji prave od njega podlogu i mene napadača, stvarajući tu građevinu sa temeljima, s jedne strane u meni, a sa druge po njemu kojoj se čak i ne odupire. Tada doživljavam spajanje onoga što iz pripovjedačkih vještina zadržah u sebi i što sa zadovoljstvom i uživanjem pretvaram iz memorije u moj možda i neobični svijet na mom saučesniku kojeg ste nazvali platnom, tek tada osjetim da življeno i predato, ne dozvoljava udaljavanje od iskonskog, kao da se ništa nikada nije prekidalo niti udaljavalo, iako su počeci putovanja naše svijesti prelazili ogromna rastojanja, bar što se mojeg ubjeđenja tiče nijesu nikada to putovanje prekinuli sve do mene, a neće ni nakon mene.”

Odakle dolaze likovi koji od Vas traže da im obezbijedite prostor bitisanja?

“Sjećanja na sve one koji su za mene ili pored mene živjeli a koji su čisto iz nehata bili tu, mada nikad ni zamišljali nijesu da ću sa toliko pažnje gledati u ta bića i da ću svu svoju pažnju poklanjati njima, makar bili nenamjerni putnici, ili samo zbunjeni posmatrači, dokoličari, čekaoničari da ih tako nazovem, ili grupisani gužvači, gledaoci koji su očekivali događaje, učesnici hodanja ili oni koji su punili čekaonice ispred ulaza za bonove ili svi oni koji su stajali u hodnicima vozova jer nije bilo nikada dovoljno mjesta za sve nas kao ni sada, svuda su se gužvali i nikada nijesam znao gdje ću da ih stavim a da ih ne zaboravim sem na moja platna. I onda u redovima uniformisanih i redovima za odobravanje boravka za promjene pasoša, za lične karte, kojima sam i ja kao i ostali slagao dane dok ih ne bih dobio, i kako, gdje, kad je toliko likova koje sam pitomio pogledom i koje nastavljam da pitomim jer to je najlepše što sam uvijek imao od postojanja svih nas.”

Iza Vas su decenije bogatog likovnog izraza. Postoje li momenti kada Vas plaši “bjelina platna“, nemogućnost naracije?

“ Kad god se se približavam platnu, imam osjećaj da me mjeri kao da se nikada prije nijesmo sreli, zamislite kako je tek sa onim koje odmotavam i približavam okviru na koji ću ga razapeti, šta sve tada ne doživljavam sa njim. Ko od nas ima veću muku, ono ili ja? Čini mi se da je svaki početak težak, a isto se to dešava i meni, makar bio siguran da sve što hoću i želim već imam spremno i sasvim sigurno startujem.

Dešava se vrlo često da moram da se zaustavim i da na platno gledam ili da u njemu tražim ono što u tom momentu čini mi se nemam u sebi. Iako umjetnost ne predstavlja fizički težak posao, ono je veoma drsko, nekad je i veoma odvažno jer su umjetnici ipak veoma hrabri a i često sa velikim strahopoštovanjem odaju sebe drugima, mada, može da se misli da ih nije briga šta će ko reći, ipak to nije bas tako, nije bar za mene. Stalo mi je do svačijeg mišljenja.”

Kazali ste da često sebe nalazite unutar slike. Upleteni ste u Vašu kreaciju, a Vaše izuzimanje značilo bi?

“Kada se ne bi miješao sa stvaralaštvom koje za mene predstavlja smisao života ja se nebih ni bavio ovim poslom. Kao svi drugi ma kojim poslom sebe dopunjavali, ili se stvarali, čini mi se da sebe ne mogu odvojiti od svega što sam do danas stvarao. Mislim da sam svo moje stvaralaštvo posvetio ne samo životu mom već i mojoj iskrenosti, istini, vjernosti, traganju za lijepim, prijateljstvu, a sve to čini mi se da je upleteno u moje stvaralaštvo te možda za to i kažem da sam ja nekako uronio sebe u sve što prevodim, u ono što govori moje stvaralaštvo. Volio bih da mi je to pošlo za rukom.”

U jednom ranijem intervjuu kazali ste da Vaše slike, inače pune naracije, nikada neće govoriti o prostoru koji nazivamo porodicom. Koje riječi želite da pretvorite u vječnu tišinu?

“Kada sam kao dječak napuštao Berovu, mali zaseok gore u Kučima, ni sanjao nijesam da ću možda sav moj život posvetiti umjetnosti. Tako me je život vodio sa sobom, činilo mi se da me je porodica poslala u svijet da se nikada više ne vraćam tamo. Onda sam i nenamjerno, možda je tako bilo suđeno, prihvatio taj put s kojim sam drugovao, a i nijesam toliko bio nezadovoljan sa njim, a i ja njemu nijesam pravio ništa bolje nego on meni.

Zato možda ja nijesam imao potrebu da tražim više nego što mi je slučajnost života donosila. Možda i nijesam obećao nikome da ću govoriti o mojima jer njima to nebi ništa donijelo, a oni to i nijesu od mene zahtijevali, možda je to i jedan od najiskrenijih razloga. Divna je tišina, kad niko iza vas ne traži da joj vratite on što ste joj ponijeli. I niko vas ne okrivljuje za počinjeno.”

Solidan samotnjak

Kako izgleda jedan divan dan Draga Dedića u Parizu?

“Pariz je grad u kome imam tuđinu a istovremeno i moje. Nikada me taj grad nije povrijedio, ponizio, uplašio, ništa mi nije oteo ali taj mi grad realno ništa nije dao što sam nijesam stvorio. Kad se pojavi dan, u mom ateljeu, nakon što otvorim vrata već imam i moju pripremljenu kafu.

A pošto sam veoma solidan samotnjak, ostajem veliki dio vremena u ateljeu, mada često obilazim meni zanimljive izložbe i muzeje. Skoro jednostavni su moji dani ako uz sve to uzmete u obzir da volim nekad i da čitam.”

A kako u Crnoj Gori?

“Pa samoća nikada nije na pretek, ona me tjera da razmišljam kad ne čitam, ili kad ne pregledam one knjige koje me čine ispunjenim, naravno izlazim u šetnju pored obale, usamljenu bez kad se ne nađem s prijateljima, a to je dosta rijetko jer ovdje šetnje nijesu baš uobičajene.

Naravno da slikam, a obično i kiše znaju da poremete izlaske, tada je moguće slušati i muziku. U otadžbini je biti pravo zadovoljstvo, jer čini mi se da sam i pored podneblja koje izuzetno volim najmanje vremena proveo u Crnoj Gori i osjećam da mi nedostaje to izgubljeno.”

( Jelena Pavićević Tatar )