Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

Najposjećenije veče Književnog programa ovogodišnjeg Grada teatra bilo je predstavljanje novog romana Vladimira Pištala “Sunce ovog dana - pismo Andriću”, koje se po mnogo čemu pokazalo kao kulturni događaj u Budvi.

Njegovo gostovanje na Trgu pjesnika, kao i nekih ranijih godina, iznova je uvjerilo brojnu publiku (na maloj pjaceti gotovo da nije bilo mjesta ni za stajanje), zašto je Pištalo pisac čija su djela prevođena na više od dvadeset jezika (romani „Milenijum u Beogradu”, „Tesla, portret među maskama”, za koji je dobio NIN-ovu nagradu, knjige poetske proze „Slikovnica”, „Manifesti, „Noći” i „Kraj veka”, zbirke priča „Vitraž u sećanju”, „Priče iz celog sveta”, dve neobične literarno-biografske knjige „Aleksandride”, bajkovite povesti o životu Aleksandra Makedonskog, novele „Korto Malteze), i zbog čega je, na svjetskoj književnoj mapi, posljednjih godina najvidljivije ime sa ovih prostora.

Razgovor sa Pištalom o novom romanu koji je od prošle godine, kada je objavljen, već stigao na bestseler liste u inostranstvu, upriličio je Nenad Šaponja, kritičar i urednik izdavačke kuće „Agora“, koja je objavila knjigu „Sunce ovog dana - pismo Andriću“. Otvarajući pitanje o tome šta nama Ivo Andrić danas znači, da li je on samo značka, Nobelovac, neko ko je odredio sve ove naše države, one bivše jugoslovenske, ovaj jezik na kome govorimo, i postavio jednu književnu platformu spram koje mi postojimo u svijetu, Šaponja je istakao da nam ovaj roman daje percepciju, susret dva pisca, Andrića i Pištala.

“Nije ovo biografija, niti priča o Andriću, ovo je priča o Andriću u nama, priča o ‘Suncu ovog dana’, što je inače naziv jedne rane Andrićeve pjesme, ali to je bilo ‘Sunce onog dana’, sada već, iz ove perspektive. Vladimir je uspio da napravi muzičko djelo koje se čita, jednu muzičku kompoziciju u šest stavova koja se bavi neuhvatljovim stvarima, tim Andrićem u nama, u kontekstu ne samo sunca ovog dana, nego postoji u njoj i putopis iz ovog dana ka Andriću. To je knjiga čudesnog otrežnjenja, nečega drugačijeg od onoga što je okamenjeni Andrić”, istakao je Šaponja.

“Uvijek sam imao utisak da je Andrić nekako neshvaćen, isto kao što je bio neshvaćen njegov glavni junak, iako je teško reći u njegovom ogromnom opusu ko je glavni junak. Za mene je to Salko Ćorkan, koji je više od dvadeset godina živio u pripovjedanju Andrića, Salko koji je oduvijek bio tužan, sam i nesrećan, koji je radio najniže i najgore poslpove, i kome su se svi podsmijevali. Naričito su se podsmijevali njegovoj zaljubljivosti. I kada se Salko zaljubio u neku igračicu na žici i govorio o svojoj ljubavi, gazde koje su mu plaćale večeru i piće stavljali bi mu fišek od hartije, pa bi mu ga zapalili na glavi dok se on ispovijeda”, kazao je pisac.

Pištalo je rekao da je uvijek mislio da je Andrić emotivno jako sličan jednom drugom umjetniku s kojim ga ne povezuju, a to je veliki italijanski reditelj Federiko Felini.

“Feliniju su najzanimljiviji likovi na dnu društva, likovi koji jedva vladaju i svojom trijeznom pameću i svojim dostojanstvom. A takav je upravo Ćorkan, Ćorkan koji se stalno tukao po grudima i govorio ‘Srce je u mene’, kao konačni, najviši argument i pozivanje na dušu, na srce. Uvijek sam mislio da bi se to moglo reći za Andrića, koji je imao potpuno drugu reputaciju, hladnog i beztrasnog čovjeka. Ima jedna narodna poslovica koja kaže, ‘Ko se ne da poznati, gledaj ga s kime se miješa’. A pisac se miješa sa svojim junacima, i to su ti ljudi kakav je Ćorkan. Malo je ljudi koji su na vrhu društva koji zanimaju Andrića, on je mislio da se na dnu života najbolje vidi život. Ima i druga poslovica koja kaže, ‘Kako hljeb izgleda zavisi od toga da li se gladan ili ne’. I ja pretpotstavljam da hljeb bolje izgleda gladnima, pretpostavljam da život bolje izgleda onima koji su gladni života, a gladni života su ljudi na dnu društva, kojima u ovome svijetu ne samo da nema dovoljno hljeba i ogreva, nego i dostojanstva. I Andrić je mislio da upravo ti ljudi, koji su željni svega, a naročito dostojanstva, najbolje vide ovaj život i sve što on predstavlja, jer je najvažniji začin u svakom jelu glad, a glad za životom je najvažniji začin u pričama o životu. I to je taj Salko Ćorkan koji se udara u grudi i govori ‘Srce je u mene’. Ali ga niko ne vidi, i meni se čini da je Andrić, koji je vidio i shvatio tolike ljude, da je sam bio nevidljiv i neshvaćen, jer ljudi su vidjeli u njemu samo njegov uspjeh, njegovu rezervisanost, a srce o kojem je on toliko govorio nikada nisu vidjeli”.

Andrić je, kako je istakao Pištalo, razumio tolike ljude, njegova skala razumijevanja je nevjerovatna, razumio je žene, stare ljude, bolesne, sve naše denominacije - Muslimane, Srbe, Hrvate, Jevreje... i to uvijek vidjeći ih iznutra, ne onako kako neko nešto projektuje na ljude, nego kako ti ljudi vide sebe iznutra.

“To je glavna karakteristika Andrićevog i ličnog i književnog bića. On je na neki način, kao Hrist, činom dubokog razumijevanja, svim tim ljudima oprao noge. Meni se čini da nismo imali očiju za čovjeka koji je imao oči za tolike ljude, nismo imali srca za čovjeka koji je imao srca za tolike oči, i da je Andrić na vrhu društva, jer je u jednom trenutku bio ambasador i zamjenik ministra spoljnih poslova, isto kao Ćorkan mogao da se udari u grudi i kaže srce je u mene, a da su mu to srce, ta duša i dobrota, koji su mu bili važniji od svega drugog, ostali neprimijećeni”.

Ovim romanom, kako je objasnio, Pištalo zapravo dovodi u pitanje taj uobičajeni način na koji vidimo Andrića i govorimo o njemu, i ova knjiga je napisana da bi ljudi otkrili jednog duhovitijeg, drugačijeg čovjeka, sve ono što je bilo izvan zvanične fasade njegove ličnosti, a što je bila njegova suština.

“Andrić je svoju čežnju smatrao svojom suštinom, a meni se čini da mi mrtvim očima gledamo mrtvog Andrića, da ga ne razumijemo, i moja namjera je bila da živim očima pogledamo u živog Andrića. On je pisac mladosti, sirotinje i emancipacije, i ostao je takav do kraja života, bez obzira na to kako su ga zamišljali. I mi njega čitamo u ovom vremenu, koje je vrijeme neokolonijalizma, i tu ta priča zatvara krug. Jer, ovdje se radi o Andrićevim temama koje su univerzalne teme - tema smrti, prolaznosti, ljubavi, dobrote, dostojanstva, putovanja….Andrić je mislio da čovjek jeste svoja čežnja, a to nije ono što predstavlja njegovu zvaničnu biografiju, već ono što je najskrovitije u njemu i što ga definiše”.

Dobrota i sirotinja

“Andrić je smatrao da je uloga ljudske dobrote veoma važna, a nemojte zaboraviti kako su niske bile polazne osnove u njegovom životu - ako zanemarimo neke legende, bio je sin školskog podvornika, alkoholičara, koji je umro kada je mu je bilo dvije-tri godine, a majka mu je bila slabo pismena. Ona ništa svijetu nije imala šta da pokaže, nego sirotinsko srce i stare ruke sa tragovima rada. Andrić nikada nije zaboravio od kakvih je ljudi potekao, bio je pisac sirotinje i izrazite emancipacije, i toga se nikada nije odrekao, ni kao Nobelovac, dobrota je uvijek bila njegov interes”, kazao je PIštalo.

Nezasnovana mantra o muslimanima

U cijelom jednom poglavlju svog romana, Pištalo obrađuje i Andrićev odnos prema muslimanima, i kako je istakao, manipulativna tumačenja njegovog djela u ratnim, devedesetim godinama na ovim prostorima.

“Kada ljudi govore o njegovoj rezervisanosti prema muslimanima onda oni, po mome mišljenju, pričaju apstraktno. U knjizi navodim trideset pozitivnih primjera kada Andrić govori zaista divne stvari o muslimanima - o Alihodži Muteveliću, koji je tako veličanstveno opisan, o Fati Avdagini i njenom ocu, nad kojima čovjek može da zaplače… Andrić kaže da ni jedna vjera ne sahranjuje svoje mrtve sa toliko smirenosti i poštovanja i prihvatanja života kao što to radi islam, priča o svom divnom doživljaju Burse, a kada polazi u Tursku, kaže: ‘Ni u jednu zemlju nisam polazio sa ovoliko skromnosti i želje da učim’. Ja mislim da su manipulativne priče o Andriću više jedna mantra koja se predaje kao neka štafeta bez čitanja”.

Novi roman o Perastu

Pištalo je govorio i o Andrićevoj ljubavi prema Mediteranu, Herceg Novom, u kojem je provodio po šest-sedam mjeseci godišnje, i gdje je s posebnom pažnjom i ljubavlju njegovao svoj vrt. A kako je Pištalo otkrio publici na Trgu pjesnika, radnja njegovog novog romana koji uskoro počinje da piše, i za koji se već mjesecima priprema, odvijaće se u starom Perastu.

( Vuk Lajović )