Djelo dostojno Dikensa: “The Goldfinch”, Dona Tart

Kao u ponovljenoj priči o dvoje vrhunskih pisaca u jednoj generaciji sa američkog juga, Harper Li i Trumana Kapotija, kraj 20. i početak 21. vijeka u američkoj književnosti na svoj način obilježio je još jedan par prijatelja sa koledža, tajnovita Dona Tart i Bret Iston Elis.

Oboje na svoj način kultni pisci američke književnosti, proslavili su se knjigama koje su pisali u istom životnom periodu, na kraju fakultetskih godina, Dona Tart bestselerom “The Secret History” (1992), Bret Iston Elis ništa manje popularim “Less Than Zero” (1985). Za razliku od Elisa, čiji se intervjui i tekstovi lako mogu naći na internetu i u medijima, a njegovi stavovi o mnogo čemu formulisani i na Tviteru, Dona Tart od objavljivanja svog prvog romana 1992. godine do sljedećeg “The Little Friend” čekala je deset godina, a do trećeg i tek objavljenog “The Goldfinch”, još jedanaest. U međuvremenu odgovorila je na nekoliko intervjua i uspjela da oko svoje ličnosti i knjiga izgradi mit dostojan Dž.D. Selindžera i Tomasa Pinčona. Dona Tart je još jedna žena američkog juga koja je svijetu podarila velika književna djela.

Njen novi, treći roman “The Goldfinch” povod je za pisanje o Doni Tart u svim značajnijim časopisima koji prate svjetsku književnost. Odlučna da se drži daleko od medija i svijeta “hiperproduktivnosti”, Tart je dokazala da je moguće napisati tri knjige za dvadeset i jednu godinu i ostati zapamćen među čitaocima. Na početku karijere, nakon svjetskog uspjeha romana “The Secret History” čudila se pitanjima novinara o tome kako planira da se održi u svijetu književnosti, i kako će nadmašiti svoj prvi roman. Nadmašila ga je tako što se za drugi pripremala punih deset godina, i njime još jednom sebi obezbijedila pohvale kritike i čitalaca, kao i sigurno mjesto u američkoj književnosti.

Mit koji prati život i rad Done Tart tiče se njenog odnosa prema popularnosti (njene knjige su objavljene u nekoliko miliona primjeraka na više od 20 jezika, a zvanično je postala bogata zahvaljujući svojoj književnosti), njenog načina odijevanja, tračeva o alkoholizmu, njenog fizičkog izgleda (“Ja sam tačno jednake veličine kao Lolita”, izjavila je jednom prilikom Dona Tart), književne blokade, nagađanja o bjekstvu na privatno ostrvo, pa čak i rasprave o tome da li je Tart odlučila da čitavog života ostane djevica.

Sve tračeve i komentare radoznali čitaoci mogu pročitati na internetu, na brojnim forumima koji se bave životom i knjigama Done Tart, a odgovore na neke od tračeva dala je i autorka u jednom od njenih posljednjih intervjua u protekloj deceniji, koji je 2002. godine nakon objavljivanja romana “The Little Friend” objavljen u Gardijanu.

U istom intervjuu Tart je govorila i o svom odnosu prema književnosti, o čemu govori radije nego o privatnom životu. Na pitanje o perfekcionizmu zbog kojeg čitaoci tako dugo čekaju njene romane, Dona Tart je odgovorila da “svakako nije bilo nervnog sloma i književne blokade”.

“Ljudi kažu da je perfekcionizam loš. Ali zbog perfekcionizma je čovjek hodao po Mjesecu i oslikao Sikstinsku kapelu, okej? Perfekcionizam je dobar. Ne želim da budem direktorica korporacije, Dona Tart Inc. Radim onako kako sam uvijek radila, ne želim veliki sto i 'fensi' kancelariju i ljude koji se javljaju na telefon”, rekla je Tart u intervjuu, jedanaest godina prije objavljivanja romana “The Goldfinch”.

“Moj tajo je rekao da ima nešto pogrešno u svakom čovjeku koji će sjedjeti u stolici i čitati knjigu”

Govoreći o ljudima sa američkog juga, o kojima je pisala još jedna genijalna južnjačka autorka, Flaneri O'Konor, Dona Tart smatra da “postoji užasan etos u ruralnoj južnjačkoj sirotinji koja je tupava, da radi dobro, glupa da uspije, a ti ljudi će ti se smijati”. Kao jedan od njenih nezaboravnih portreta “južnjačke sirotinje” ostala je baba iz romana “The Little Friend” koja svom unuku kaže:

“Moj tajo je rekao da ima nešto pogrešno u svakom čovjeku koji će sjedjeti u stolici i čitati knjigu”.

Dona Tart smatra da “nažalost, postoji veliko anti-intelektualno nasljeđe na američkom jugu, i ono je uvijek postojalo”.

“Nismo dobri u razmišljanju. I još je lošije za žene, zato što je uvijek lošije za žene, iskreno”, rekla je Tart. Govoreći o produktivnosti Tart je citirala pisca Viljema Stirona koji je jednom prilikom rekao kako je “shvatio da ima oko pet knjiga u sebi, i to je okej”.

“Mislim da i ja imam isti broj. Pet”, rekla je Tart, koja je posljednjim romanom, već uspješnim “The Goldfinch” stigla do broja tri.

Čekajući “The Goldfinch”

Roman “The Secret History” objavljen 1992. je priča o ubistvu koja prati studente u Beningtonu u potrazi za uzbuđenjem. Roman “The Little Friend” smješten je na jug Amerike s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka. Počinje 1964. godine (godina kada je rođena Dona Tart) otkrićem obješenog devetogodišnjeg dječaka Robina, ubijenog na Dan majki.

“To je zastrašujuća knjiga o djeci koja dolaze u kontakt sa svijetom odraslih na zastrašujuć način”, rekla je Tart povodom romana “The Little Friend”. Dok čitaoci u Crnoj Gori čekaju prevod tek objavljenog romana “The Goldfinch”, dostupna su im prva dva romana američke spisateljice, objavljena u srpskoj izdavačkoj kući “Laguna” pod naslovima “Tajna istorija” i “Mali prijatelj”.

Eksplozija u muzeju

Povodom romana “The Goldfinch”, još jedan majstor “bestseler” kvaliteta, Stiven King, u svojoj kritici za Njujork tajms pohvalio je posljednju knjigu Done Tart ne samo zbog linije priče koju je uporedio sa najboljim djelima Čarlsa Dikensa, već i zbog smjelosti, težine i ambicioznosti. King je aludirao na skoro 800 stranica romana, na koliko je Dona Tar smjestila svoju novu priču.

“Napisati roman ovako obiman i gust jednako je plovidbi od Amerike do Irske u maloj barci, posao istovremeno usamljen i iscrpljujuć”, zapisao je King u Njujork tajmsu. Naslov romana “The Goldfinch” aludira na istoimenu poznatu sliku holandskog umjetnika Karela Fabriciusa, Rembrantovog učenika, koji je poginuo u eksploziji prodavnice baruta u holandskom gradu Delftu, kada su uništene skoro sve njegove slike.

Roman Done Tart takođe sadrži eksploziju, ovog puta u njujorškom muzeju “Metropolitan”...

Galerija

( Ilija Đurović )