Turski "gaf" na Bojani i posljedice

Nad ostacima sela Šarike

Vraćam se u pravcu Karatune i izbijam na samu obalu rijeke. Prema Jovićevićevoj karti, nekadašnje Šarike moraju biti tu negdje, podno Žabljaka, u šumi. Skrećem nalijevo dvadesetak metara, pa malo naprijed, i, konačno, uočavam prvo kućište. Prilazim polagano ostacima sela, usred guste vegetacije, ispod “krova” od krošanja. Predamnom stoje dva povelika razrušena zdanja, postavljena jedno prema drugom pod pravim uglom. Stara su najmanje 173 godine, ali su vjerovatno izgrađena mnogo ranije. Zidana su od tesanog kamena. Unutrašnjost jedne kuće zauzelo je nakrivljeno stablo sa moćnim, podebelim korijenom. Grane su zahvatile cijelu bočnu zidinu, a oko njih su se ispreplele brojne puzavice – prizor dostojan Angkor Vata.

Ostaci sela Šarike na lijevoj obali Karatune

Iznenađuje me veličina ova dva objekta, koja jasno govori o nekadašnjem bogatstvu. U dužini imaju oko petnaest metara, u širini oko pet-šest. Vjerovatno su bili pregrađeni na više djelova. Po unutrašnjim zidovima vide se panjege, na jednom mjestu nalazim na nešto poput uzidanog ćupa.

Razgledam kućišta još neko vrijeme, pažljivo, sa svih strana. Potom nastavljam. Nakon nepunih desetak metara, nailazim na još jednu ruševinu, dobro obraslu bršljanom. Način gradnje isti kao i kod prethodne dvije, samo što je ovo kućište mnogo veće. Ispostavlja se da je dugačko cijela dvadeset dva metra! Imalo je s bočne strane nešto poput ograđene terase.

Nakrivljeno stablo u jednom kućištu u Šarikama

Ostajem tu još malo a onda krećem nazad ka Žabljaku. U gustoj vegetaciji se još naziru ostaci nekadašnjih bašti i puteva. Ubrzo prelazim Malu Moraču i nastavljam podnožjem brijega, gdje me opet dočekuje onaj ratoborni gusan, kome sam očito povrijedio teritoriju. Način na koji prijeteći izvija vrat neodoljivo podsjeća na neke ljudske pokrete.

Turski manevar iz 1474. godine

Pomenuli smo već dramatične promjene u okolini Žabljaka, do kojih je dovelo višestruko povećanje jezerskog nivoa tokom dugih vjekova.

Ali, tu imamo problem, jer pouzdano možemo govoriti samo o drastičnom porastu vodostaja prije oko 155 godina, kada je jedan krak Drima provalio u jezero ispred Skadra i velikim nanosima počeo da zatrpava mjesto na kome Bojana ističe. Nešto ranije, između 1835. i 1840. počelo je raseljavanje Plavnice, Karabeža, Donjag Gostilja, Salkovine, Šarika, Trumša i Balija. O tome imamo prilično vjerodostojna svjedočanstva.

Bojana i Skadar na karti D. Zenonija iz 1574. godine

Ali, šta je sa ranijim vjekovima? I kako su se te ranije promjene nivoa odrazile na žabljački ambijent?

Da je jezero mnogo prije počelo da plavi ravnicu sa sjeverne strane svjedoči jedan zapis iz 1581. godine koji donosi Pavle Radusinović: “Da se zna bi plima velika po vsoj Zeti do Berislav Orec” (“Stanovništvo i naselja Zetske ravnice”, 78).

Očito je da je motiv za isticanje ovog događaja bio u njegovoj izuzetnosti. Autor zapisa kao da nam poručuje – neka se zna da se desilo ono što smo smatrali nemogućim, nešto čega prije nije bilo. Moguće je da je ovo bila posljedica turskog manevra iz maja 1474. godine tokom opsade Skadra, kada je grad branila mletačka posada. Domeniko Malpijero, koji je bio učesnik ovih zbivanja, pominje da su Turci, da bi spriječili dolazak mletačkih brodova Bojanom blizu tvrđave, potopili nekoliko lađa na mjestu gdje ta rijeka ističe iz jezera (Annali veneti, I, 92-98, prema R. Rotkoviću, 2005, 148).

Žabljačka tvrđava iz pravca Šarika

Odsječeni Mlečani su se u nevolji obratili za pomoć Ivanu Crnojeviću - koji se ubrzo uključio u sukob sa svojom vojskom od 8000 ljudi i jezerskom flotom od 18 naoružanih fusta i 70-tak ribarskih čamaca (Annali veneti, I).

Ovo nam govori da je Bojana tada u cijeloj dužini bila plovna za veće lađe - jer u protivnom Turci ne bi ništa ni morali da preduzimaju.

Malpijero kaže da “providur Boldu nije uspio da prođe kroz rijeku zbog potopljenih lađa”. Na drugom mjestu precizira da su mletačke galije stigle samo do Sv. Sergija i Vakha (oko šest kilometara nizvodno od Skadra). Ovo je bilo 1474. godine. Nakon 140 gpdina, Marijan Bolica pominje da je Bojana plovna za velike brodove samo do Sv. Sergija i Vakha (“Opis Skadarskog sandžakata”, 1614).

Dakle, efekat turskog potapanja plovila na Bojani blizu Skadra 1474. godine bio je dugoročna izmjena njene plovnosti. Ali, da li je ta turska nesmotrenost mogla da utiče na pojavu velikih poplava, poput one iz 1581. godine?

Drugim riječima, da li se od 1474. na mjestu gdje su Turci potopili lađe, počeo gomilati različiti materijal, zatrpavajući dno Bojane i smanjujući propusnu moć njenog korita?

Jer, Morača “valja drvlje i kamenje” i u jezero svake godine donese stotine hiljada kubika zemlje, od čega se dio gomila na prostoru ispred Skadra, zapušavajući “odvod” iz velikog jezerskog “suda”.

Vidimo, dakle, da nije samo riječ o nanosima koje je sredinom 19. vijeka prouzrokovao rukavac Drima, već da je moglo biti i ranijih faktora.

Jezero je bilo niže i upola manje

U vezi ovoga, Andrija Jovićević bilježi više detalja koji ukazuju na bitno niži nivo jezera u srednjem vijeku. Kaže da je prema jednom predanju “pored Moračnika bio most preko riječnog korita, koji se i danas, kako uvjeravaju, nalazi duboko pod vodom” (“Crnogorsko primorje i Krajina”, str. 20).

Prema drugom predanju, “ispod Dračevice je bila odmah pri jezeru do prije 400 godina varoš, gdje je živio nekakav 'princip' Đok Leva koji je imao grdno imanje, i kad se voda podigla, on je napustio ovo mjesto i preselio se u Svač” (isto).

Na istom je tragu i (nepotvrđeni) podatak koji sam saznao od jednog ronioca – da se u Krnjičkom oku (ispred Krnjica) na oko 6-7 metara dubine u kamenu nalaze uklesane stepenice.

Nema dokumenata koji bi ovo mogli direktno potvrditi.

Ali, postoji nešto drugo.

Srednjovjekovna Zeta - jezero je bilo skoro upola manje (Istorijski atlas, Beograd, 2002)

U Istorijskom atlasu objavljenom 2002. u Beogradu, na nekoliko karata uporedo su prikazane nekadašnja i današnja površina Skadarskog jezera. Ovu zbirku izradio je respektabilan naučni tim, a objavili su je skupa beogradski Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i preduzeće “Geokarta”.

Na tim srednjovjekovnim kartama uočavamo jednu novost u odnosu na uobičajene prikaze. Na njima se sasvim lijepo vidi da je Skadarsko blato u srednjem vijeku bilo upola manje, dok je njegova najzapadnija tačka dopirala otprilike do iza Godinjskog zaliva, u liniji brda Obide.

Razlika između nekadašnje i današnje situacije najveća je na strani Zete, na sjevernom dijelu Skadarskog jezera, gdje je voda tokom vjekova “otela” više od pet kilometara šume i plodne zemlje.

Razlika je nešto manja na strani Krajine, na južnom dijelu. Ali je i tamo, kako sugerišu ove karte, postojao uži kopneni pojas od nekoliko stotina metara, koji je u nastupajućim vjekovima prekrila voda. U tom (kopnenom) dijelu ucrtana su današnja ostrva Starčevo i Moračnik - moguće je da naziv Starčeva gorica upravo predstavlja trag iz tog vremena.

Andrija Jovićević u tom smislu i pominje da “od Petrove ponte do Tophane ima čitav niz manjih i većih ostrva koja tamošnji stanovnici nazivaju goricama”.

Vrlo je intrigantna situacija na zapadnoj strani, prema Riječkoj nahiji gdje, kako smo rekli, jezero nije prelazilo liniju između Vranjine i Tankog rta – liniju koju danas čine nasip i željeznički most. Štaviše, bilo je od nje udaljeno oko dva kilometra u pravcu Grmožura i Godinja.

Šta nam ovo sugeriše?

Kako je nekada izgledao prostor oko Tankog rta

Raspoloživi podaci omogućavaju nam da sa priličnom pouzdanošću rekonstruišemo sliku nekadašnjeg jezerskog ambijenta. U periodu prije 550 do 900 godina, posmatrač bi sa Tankog rta, u njegovom podnožju, na prostoru ispod današnjeg željezničkog mosta vidio rijeku Moraču kako sa zapada teče ka istoku i nastavlja prema Godinjskom zalivu - gdje se ispred Obide uliva u jezero. Ovo ne treba da nas čudi, jer je staro korito Morače prolazilo nekada tik pored Žabljaka sa njegove zapadne strane (današnja Karatuna). Andrija Jovićević je o tome 1926. zabilježio niz podataka, ali je ipak mnogo važnije što je Marijan Bolica 1614. pomenuo da Morača “plače Žabljak”, kao i “da u sebe prima pet rijeka uključujući i onu nazvanu po Kontu Ivanu Crnojeviću” - na taj stari tok Morače podsjeća i jedan toponim ispred samih Dodoša – “Stara Morača”.

Selo Vranjina prije izgradnje željezničkog nasipa

Dakle, Morača je proticala pored Žabljaka i odatle nastavljala poljem do iza Odrinske gore, gdje se spajala sa Rijekom Crnojevića. Potom je obrtala nalijevo ka istoku, prolazeći preko prostora Fučkog blata i dalje pored Tankog rta ka Godinjskom zalivu.

Ukoliko bi prije 7-8 vjekova posmatrač sa Tankog rta pogledao ka jugu, ka današnjem Virpazaru, ugledao bi rijeku Viršticu kako otuda vijuga zelenim poljem ka Morači, par stotina metara prije njenog ušća u jezero.

Ovo znači da je cijeli prostor između Vranjine, Tankog rta, Obide i Virpazara nekada bio rajsko polje, djelimično obrađeno, a djelimočno obraslo vegetacijom, puno različitih vrsta ptica. Sa visine Vranjinskog manastira, koji je podignut prije oko 750 godina (polovinom 13. vijeka) pogled je padao direktno na ovu ravnicu, vjerovatno jedinstvenu po svojoj ljepoti.

Šta je bilo na “žabljačkom” brijegu?

Ukoliko bi se posmatrač sa Tankog rta spustio u podnožje i krenuo ka zapadnom dijelu polja, vjerovatno bi negdje na tom potezu naišao na drevno naselje Fuči, po kome se i danas nazivaju Fučko blato i Fučka gora. Fuči su raseljeni vrlo davno, što je uticalo da o njima ne preostane bilo kakvo predanje. Jovićević kaže da se to naselje nalazilo “pri Fučkoj gori”, nagađajući da bi se moglo raditi o zagonetnom Boličinom selu “Luchie” (”Riječka nahija”, 1911, 21).

Malo dalje od tog mjesta, u podnožju Odrinske gore naš posmatrač bi ugledao nekadašnje selo Andrin (Odrin). Marijan Bolica svjedoči da je to naselje još postojalo 1614. godine – sačuvano je predanje da su se njegovi žitelji međusobno istražili zbog spora koji je pred crkvom izbio oko jajeta.

Ukoliko bi od Tankog rta krenuo ka sjeverozapadu (gdje je danas Žabljak), naš posmatrač bi ubrzo stigao na početak zelenog i plodnog (Ceklinskog) polja, koje je danas preko zime u potpunosti pod vodom, a preko ljeta djelimično suvo. Zatim bi naišao na brežuljke Malu i Velju Čakovicu, pa na brežuljak Kamenik, gdje su se, prema onome što se dobro pamtilo u Ceklinu, nekada nalazili vinogradi – koji su bili na glasu i u drugoj polovini 19. vijeka. Andrija Jovićević je o tome prije jednog vijeka zabilježio da je 1862. godine u Skadru izvjesni Hadži-Mitar Sokolović u dubokoj starosti pričao Ceklinjanima “da u cijelom skadarskom kadiluku nije bilo boljega vinograda nego što je bio za Kamenikom, koji je i on upamtio” (“Riječka nahija”, str. 86). Jovićević je takođe zabilježio da su mu u Vranjini pričali “da je za Kamenikom bio vinograd Hadži-Mitar-age Bušatlije, i da se to mjesto u žaru i danas zove tim imenom” (isto).

Kod Kamenika bi već trebalo jasno da se vidi brijeg na kojem danas stoji Žabljak. Njegova karakteristična “zaravnjena” silueta lako se uočava sa svih strana, bilo sa Prevlake, bilo sa Kosmače u Gornjem blatu, odakle je osobito lijep pogled. Ali, pravo je pitanje - šta bi naš posmatrač ugledao na tom kamenitom uzvišenju u 11, 12, 13. ili 14. vijeku - u doba Vojislavljevića, Nemanjića i Balšića?

Ukoliko bi o tome trebalo da presudi pomenuti Istorijski atlas (Beograd, 2002) vidio bi samo goli stjenoviti brijeg – jer, na srednjovjekovnim kartama na tom mjestu, sve do vremena Crnojevića, nema ucrtanog Žabljaka.

Da li je ovo moglo biti?

Je li bilo građevine i prije Crnojevića?

Pitamo se, dakle, da li je na pomenom kamenitom brijegu i prije Stefanice Crnojevića i 1423. godine postojala neka građevina?

Prirodno je da najprije pomišljamo na ilirsku gradinu, kakvih na sličnim istaknutim mjestima ima po cijelom brdskom obodu Zetske ravnice. Još je Pavle Mijović 1975. godine ukazao da su gradina Samobor, blizu Huma u Malesiji, zatim gradina Oblun nad Gornjim blatom, kao i Medun u Kučima, bili odbrambeno-kontrolne tačke u službi velikog naselja smještenog u ravnici na prostoru Starih Mataguža i Donjeg Gostilja.

Začudo, Mijović tada nije pomenuo gradinu Đutezu u Dinoši, na ulazu u kanjon Cijevne, koja takođe spada u ovaj “prsten”. U ovom kontekstu, tačka na kojoj je sagrađen srednjovjekovni Žabljak nameće se kao idealan i “logičan” završetak ovog fortifikacionog obruča. ZBog toga se i javlja pomisao, da se i tu u antici mogla nalaziti kakva ilirska utvrda.

Ali, u vezi ovoga postoji jedan vrlo zbunjujući detalj.

(Nastavak u narednom nedjeljnom broju)

Galerija

( Slobodan Čukić )