Orvel i Crna Gora

(Lobotomija u službi ideologije – Brisanje sjećanja) Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost.“ Ova kultna rečenica iz romana „1984.“ poznatog britanskog pisca Džordža Orvela, jedan je od najpoznatijih spomenika slobodne misli protiv totalitarnih režima, jer ona zapravo - štiti sjećanje. Pomenuto monumentalno djelo imalo je i velikog fluenta na mnoge tehnoskeptike, koji tvrde da razvoj tehnologije pospješuje kontrolu nad građanima i ograničava njihovu privatnost. Noam Čomski nas redovno upozorava da “veliki čovjek kontroliše malog” putem slanja pogrešnih informacija, stvaranjem javnog mnjenja i medijskog rata, tako da većina stanovnika planete dobija sliku o njoj, onako kako je vidi elita na vlasti u određenoj državi. Treba pomenuti i afere koje su izazvali Žulijen Asanž i Eduard Snouden, a koje su nam otkrile “prljavu diplomatiju” i totalnu kontrolu građana putem interneta.

Sve više sumnjivih radnji na ovom polju i nedostatak slobode, vratili su u modu – dobrog, starog Orvela i njegovu Okeaniju. Ova imaginarna zemlja, u kojoj partija diktira način i stilove života, u kojoj su zarobljeni: sloboda, individualnost, mišljenje, ljubav, sreća; a potom i zajednica, u kojoj su svrha života - odanost vođi, partiji i neprikosnovena poslušnost, zaista navodi na razmišljanje: da li i mi u savremenom crnogorskom društvu proživljavamo istu sudbinu? Kada je Orvel pisao svoju knjigu, nije znao, da će je jedna politička “elitica” sastavljena od loših studenata ekonomije, shvatiti bukvalno. Kao po formuli, njegova kritika totalitarizma izvrnuto je postala recept za upravljanje našim građanima. “Veliki brat” i članovi njegove uže partije u Okeaniji trudili su se da svoje podanike konstantno drže u neznanju, izmišljajući neprijatelje - spoljne i unutrašnje. Oni su, kao i naši današnji vlastodršci, došli su na tron nakon “revolucije”, a potom čitavu državu podredili sebi i svojoj volji. Zatim su otpočeli sa kreiranjem “novog” čovjeka, tako što su mu zabranili sjećanje i izvrgli ga konstantnom medijskom opijumu koji mu je pomutio moć rasuđivanja.

Sličnosti između okeanijske i naše vlasti zaista su zabrinjavajuće: samo ime engsoc, liči na naš demsoc (“demokratski socijalisti”); glavni pisani medij imaginarne države zvao se kao i naš - “Victory” (engl. – Pobjeda), a njihov Telekran, našao je zamjenu u našoj državnoj televiziji. Medijska propaganda takođe je kao preslikana: građanima se serviraju informacije kako država konstantno napreduje, kako životni standard iz dana u dan raste, kako se proizvodi više nego ranije, kako je trenutna teška situacija produkt globalne tekovine, dok svaka “zlomisao”, odnosno kritika vlasti dobija obrise – antidržavnog elementa.

Na kritičare vlasti gleda se kao na jeretike = otpadnike od zvanične doktrine, koji svojim radom žele da unište državu i tekovine koje je zajednica dostigla. Okeanija je bila u ratu ili sa imaginarnom Istazijom ili sa imaginarnom Evroazijom, a dok je u ratnom stanju, jedna od njih dvije bila je prijatelj, a druga neprijatelj. Građani nijesu mogli da razluče od koga to ginu njihovi mladići jer su medijske informacije stalno mijenjane, a stare vijesti prepravljane i spaljivane. Uz to, glavna parola partije velikog brata bila je: RAT JE MIR, SLOBODA JE ROPSTVO, NEZNANJE JE MOĆ.

Tako smo i mi nekada bili u neznanju pa vodili najsramniji “Rat za mir”. Hrvatima smo govorili da su “bečki konjušari”, pjevali im “Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”, a potom krenuli da palimo Dubrovnik – pljačkamo i ubijamo civile. Danas smo u jako dobrim odnosima sa Republikom Hrvatskom, a isti ljudi koji su tada vodili Crnu Goru vode je i sada - i naravno, ne priznaju svoju ratnu prošlost. Isti je slučaj sa Bošnjacima ili Muslimanima.

Kada je “demsoc” otpočeo svoju ratnu kampanju, nije bilo popularno pripadati Alahovoj vjeri, jer su ih kao takve deportovali, ubijali ili slali u logore. (Danas je Bošnjačka stranka koalicioni partner ratnika za mir). Znači Istazija ili Evroazija – Hrvati ili Muslimani, ko je neprijatelj, a ko prijatelj? Odgovor ćete naći u našoj “Pobjedi” i arhivi RTCG-a za godine 1992 – 1995, ukoliko nijesu prečišćene.

I kao što su se lideri engsoca u Okeaniji morali odreći svog nekadašnjeg nacionalnog identiteta, tako su i naši kreatori prešli put – od spartanskih Srba do ultra Crnogoraca, naravno sve zbog dobrobiti građana. Kritičari vlasti iz godina rata, protivnici slanja dobrovaljaca u Hrvatsku i deportacije muslimana, propovjednici crnogorske nacije i države (mahom sljedbenici i simpatezeri Liberalnog saveza Crne Gore), u tadašnjim medijima nazivani su “Ustašama” i “izdajnicima srpstva”. Potom se Liberalni savez raspao, a demsocijalisti pragmatično uvidjeli da im se isplati da nešto od njihovih ideja usade u svoj ideološki korpus.

Tako je u medijima napravljen novi obrt – više nije bilo popularno biti Srbin, Crna Gora nije vodila rat u Hrvatskoj - već je to bila “intervencija” da se spriječi prenošenje rata na našu teritoriju, Muslimane nije deportovala vlast, već - jedinice Vojske RS koje su se NALAZILE u Crnoj Gori. Svako iole normalan se, nakon ovih činjenica (kao ona aždaja iz vica o sedam mora i sedam gora), zapita – gdje mi živimo? I nije to ništa. Kao i naš demsoc, engsoc je imao uži i širi dio partije. Uže članstvo je uživalo u blagodetima vlasti, nijesu bili moralni, živjeli su udobno i bili neprikosnoveno odani svom vođi.

Širi dio – (u našem slučaju) sitni simpatizeri i glasači, živjeli su u siromaštvu i bijedi, ali sa ubjeđenjem da žive u najsrećnijoj zemlji, i sa znanjem da je vođa – zgodan, visok i najbolji - jer da nema njega, izdajnici bi Crnu Goru ponovo vratili u neprijateljski zagrljaj (Srbije), ne bi bilo plata i penzija. Oni koji nijesu bili u partiji ili pri partiji, imali su svoju zasebnu kastu – prole (proleterijat). Proli su bili izrabljivani, nesvjesni svoje snage kojom bi skinuli jaram sa vrata, razjedinjeni, bez smisla da se organizuju i volje da se suprostave umrtvljujućem uticaju vladajuće elite. Minipol i Policija ljubavi iz Okeanije, takođe imaju svoje ekvivalente u našem društvu, o čemu svjedoče mračne priče bivših članova “crne trojke”. A tek pravosuđe? I mi i Okeanjani proživljavamo isto – ukoliko smo zaraženi virusom slobodumlja – znamo kakva kazna sljeduje.

Vjerovatno bi Orvel, da je bio vidovit, svoju posvetu za “1984.” napisao ovako – “Jednom malom, ali istorijski velikom narodu, posvećujem ovo djelo, kao sažaljenje zbog muke koja ga čeka.” Jedno je sigurno – mnoge sociologe, političke antropologe, psihologe i istoričare mentaliteta u budućnosti će mučiti pitanje – kako je 600.000 građana, jedne evropske države, uspijevalo da četvrtinu vijeka živi u zabludi i kolektivnom delirijumu sačinjenom od laži, prevara i ucjena? Crna Gora će zaista biti sjajno polje za istraživanje, netaknuti djevičanski rezervat ljudi, koji formalno žive u demokratiji a u biti ne znaju što je ona. Ako je Atlantida bila mitska, Okeanija imaginarna, nakon jednog naslova u “Pobjedi” povodom rušenja poznatog simbola Podgorice, mi moramo da se zapitamo - Da li je ovo imbecilna zemlja, ili Veliki brat od nas pravi imbecile: “NIJE SRUŠENO, NEGO SE HOTEL URUŠIO!”

( Boban Batrićević )