Za crnogorski jezik, ali ne za degenerativnu seljačku lingvistiku

Studijski program za crnogorski jezik i književnost i NVO “Hiperion“ organizovali su preksinoć na Filozofskom fakultetu u Nikšiću književnu tribinu pod nazivom “Razgovori o književnosti“ na kojoj je gost bio pisac Jevrem Brković, čovjek koji je pored brojnih nagrada ove godine dobio “Teutu”, priznanje koje se prvi put dodjeljuje u organizaciji istoimenog Regionalnog udruženja pisaca. Medijator tribine, koja je zamišljena u formi dijaloga, bila je studentkinja specijalističkih studija Ksenija Rakočević.

Kao što i dolikuje jednom pjesniku veče je počelo poezijom, a Brković je vodio računa da se studentima predstavi pjesmama nastalim u različitim fazama njegovog stvaralaštva mada, kako je rekao u šali, sve pjesme je pisao “mladi Brković”. Prisjetio se Brković pjesničkih početaka, beogradske generacije i Beograda koji nije mogao da se ne voli, druženja sa pjesnicima iz bivše Jugoslavije...

Prisjetio se Brković ludila 90-ih, vremena kada je bio protiv “rata za mir” i zbog toga proglašen za državnog neprijatelja, neuspjelih atentata i onog posljednjeg iz 2006. godine kada je poginuo Srđa Vojičić, a naređenje, kako je kazao, stiglo od ljudi koji su se prepoznali u romanu “Ljubavnik Duklje“.

Dok je bio u osmogodišnjem izgnanstvu bio je, kako kaže, čovjek bez srca jer je ono ostalo u Crnoj Gori, zemlji njegove opsesije ili kako bi to rekao Viljem Batler Jejts, Brkovićev jedini učitelj, “prostoru što mi u žilama krv popravlja”:

“O, Crna Goro, o pasja zemljo/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe”, zapisao je tada Brković.

Duklja je, kako je kazao, nešto što nosi od djetinjstva, još od babe Jane, istorija koja se ne može prekrajati, iako je nekome stalo da prikaže da postojimo od Petrovića, da smo narod star 200 godina, zaboravljajući na Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće.

“Ono na što sam posebno ponosan je što sam uspio da Duklju vratim u memoriju naroda”, s ponosom je kazao pokretač i prvi urednik književne revije “Ovdje” i “Crnogorskog književnog lista”, kao i Dukljanske akademije nauke i umjetnosti.

Student Marko Spajić pročitao je odlomke iz “Glosarija”, a nakon razgovora uslijedila su pitanja onih koji su željeli da saznaju još nešto više o čovjeku koji je kazao da su neprijatelji jedini koji ga se nikada nijesu odrekli.

Nezaobilazne teme tribine bile su crnogorski jezik i sopstvena mitomanija od koje nikako da pobjegnemo.

“Naša dužnost kao intelektualaca je da se borimo protiv sopstvene mitomanije. Ući ćemo mi administrativno u Evropsku zajednicu ali će nam mentalno trebati makar još vijek da smognemo snage da sebi kažemo istinu gdje smo i dokle došli. Naš problem je civilizacijski problem. Mnogo je laži, mitomanije, treba tu obrazinu zderati sa lica Crne Gore i ići u modernu Crnu Goru. Ni zemlje oko nas nijesu ništa bolje, niti u manjem glibu mitomanstva i prošlosti, nego što smo mi”, kazao je Brković.

Kako je istakao, autohtonih jezika na Balkanu nema, pa se ne može reći ni da je crnogorski jezik takav. Kada je u pitanju jezik na prostoru bivše Jugoslabije, Brković se prisjetio Krležine definicije koji je kazao da je, lingvistički gledano, riječ o jednom jeziku koji svaki narod ima pravo da zove svojim imenom i da izučava njegove specifikume.

“Od prvog dana se zalažem za crnogorski jezik ali ne za degenerativne oblike jedne seljačke lingvistike. Taj jezik neće niko prihvatiti. Hrvati su bili pošli sličnim pravcem pa su morali da se vrate. Vi ste odgovorni pred budućnošću crnogorskog jezika, koji je moderan jezik”, poručio je Brković studentima crnogorskog jezika.

Pogrešno čitanje Njegoša

Njegoš je, prema riječima Brkovića, jedinstven i za njega nema usporedbe na balkanskon i evropskom prostoru. Nažalost, danas Crnogorci ili ne čitaju Njegoša ili ga čitaju na pogrešan način, praveći od njega transparente.

“Crnogorci sve što čuju misle da je Njegoš rekao. Ako postoji incest između zemlje i neba, onda je Njegoš plod takvog incesta, a poznato je da su ljudi velikog grijeha genijalni”, kazao je poznati crnogorski književnik, kome je pisanje dnevnika postao ritual bez koga je dan nezamisliv.

( Svetlana Mandić )