(Re)balans

„Njega će ili neće prihvatiti parlament... Nije pitanje života i smrti, opstanak ni ove ni one koalicije na vlasti.“ Milo Đukanović, predsjednik Vlade Crne Gore, jul 2013.

Osveštanje Sabornog hrama vaskresenja Hrisotovog i najava Parade ponosa nekako su, zbog svog značaja i našeg uobičajenog kontroverznog tumačenja događaja, skoro u potpunosti bacili u zaplećak jedan ne samo bitan, već i fatalan događaj naše današnjice.

Vlada Crne Gore je šćela da na najperfidniji način iskoristi novonastali javni metež, pa je u pripremi ovih događaja, prošlog četvrtka donijela odluku da naše građane dodatno zaduži sa još 100 miliona eura kredita po kamatnoj stopi od 5,85 odsto plus kvartalni obračun cijene novca na evropskog tržištu.

Računajući raniju pozajmicu, ovo je od početka godine zaduženje koje je dostiglo cifru od oko 240 miliona eura. Kao pravni osnov određena je stavka o gornjem limitu zaduženja ovogodišnjeg Zakona o budžetu, a u obrazloženju ove odluke navedeno je da će se ovim kreditnim aranžmanom obezbijediti neophodna novčana sredstva za prikrivanje vanrednih troškova nastalih zbog isplate kredita KAP-u i naraslih sudskih potraživanja.

Ovakav pristup čeonih ljudi upravno-izvršne vlasti, u trenutku kada javni dug iznosi 73,6 BDP-a, prouzrokuje ekonomske, pravne i političke konsekvence.

Ekonomska dimenzija ovog čina najbolje se ogleda u „probijanju“ Mastrihtskog kriterijuma da javni dug države treba da bude manji od 60% njenog DBP-a. Ovo nedvosmisleno ukazuje da smo u zoni izbijanja dužničke krize, jer su i visoko razvijene zemlje upale u krizu kada je učešće javnog duga dostiglo 72% učešća u DBP-a. Iako je najavio paket novih mjera, resorni ministar nije pomenuo pravilo o strukturalnom fiskalnom deficitu.

Ovo EU pravilo, takođe predviđeno Ugovorom iz Mastrihta, predviđa da budžetski deficit mora iznositi ispod 3% nacionalnog DBP-a. Neke zemlje su ga i zakonski odredile zbog sklada poreske politike i javnih rashoda, smatrajući da je ponuđena granica previsoka. U zemljama EU zakonska granica je do 0,5%, dok je najveća u Srbiji 1%. U prvom polugodištu on je u Crnoj Gori iznosio, po izvještaju Centralne banke Crne Gore, 2,3%. Treba napomenuti da nam je EU ukazala da ćemo prilikom ulaska u nju možda i izgubiti pravo korišćenja eura zbog visine javnog duga i budžetskog deficita.

Iako je Državna revizorska institucija u prošlogodišnjem i ovogodišnjem izvještaju o reviziji završnog računa budžeta ukazala na prekoračenje budžetske potrošnje, nepostojanje precizne evidencije javnih prihoda i nepravilno vođenje javnih nabavki, crnogorska javnost nema nikakvu informaciju o tome da li je Ministarstvo finansija primjenilo neku od preporuka DRI i da li je protiv nesavjesnih potrošačkih jedinica, tj. njenih službenika, pokrenula disciplinski, prekršajni ili krivični postupak.

Sporadični izvještaji resornog ministarstva skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet i kašnjenje prijedloga završnog računa budžeta za 2012. još jednom su ukazali na postojanje ozbiljnog konstitucionalnog jaza između Skupštine i Vlade.

Ovaj institucionalni odnos najbolje je „opisao“ aktuelni premijer govoreći da se „parlametu daju ovlašćenja koja opterećuju rad Vlade“. Shodno svemu, ako se uzme u obzir i da nije poštovana obaveza planiranja pokrića deficita i da se dugoročne pozajmice ne mogu koristiti za pokriće tekuće likvidnosti, onda se osnovano može sumnjati da je predmetni kredit nezakonit! Čak više, ovo je bilo ravno duvanju u puknuti balon.

Pored toga što se Vlada dodatno zadužila da bi vratila tuđe kredite (Savjet CBCG je istog dana kada je donešena sporna odluka o novom zaduživanju uputio preporuku Vladi da prestane sa praksom izdavanja garancija za tuđe kredite) ona je grubo kršila i Zakon o kontroli državne pomoći. Protivno preporukama Evropske komisije o obimu državne pomoći i „subvencioniranjem“ struje iz elektroprenosnog sistema EU i zemalja regiona, Vlada Crne Gore je narušila odnose ne samo sa EU, već i sa stranim investitorima u Crnoj Gori stavljajući ih u nezavidan tržišni položaj. Šezdeset jedan milion eura potraživanja Elektroprenosnog sistema CG, Elektroprivrede CG, Rudnika uglja u Pljevljima prema KAP-u direktno remete regularne tržišne uslove i njihova naplata neće biti moguća bez spornog rebalansa budžeta.

Baš ovaj tržišni čvor razlog je što rebalans čeka od avgusta i što manja stranka vladajuće koalicije i opozicija ne podržavaju budžetsko pokrivanje ovog spornog duga.

Ova još jedna u nizu „pomoći“ KAP-u nazvana je od strane predsjednika skupštine „neznanje ili korupcija“, dok je potpredsjednk Vlade iz redova njegove partije izračunao da se novcem koji je država uložila u KAP (nakon njegove privatizacije, od 2005. uloženo je oko 560 miliona eura) moglo otvoriti 25.000 održivih radnih mjesta. Očigledno je da najavljeni rebalans budžeta predstavlja ili otvoreni politički sukob u vladajućoj koaliciji zbog načina vođenja ekonomske politike ili se radi o još jednom interesnom prebijanju i uspostavljanju balansa između vladajućih stranaka.

Kako god bilo, budućnost Crne Gore oivičena je trenutnom ekonomskom situacijom. Sva priča o avetima nekih nacionalizama i navodna odbrana državnog dostojanstva samo su proziran paravan vladajuće oligarhije koja je našu svakodnevicu omeđila korupciom i kriminalom. Kao što govori uvodni citat, njima ovakva situacija nije zabrinjavajuća. Očigledno je da i dalje računaju na podršku opljačkanih, ali bi i oni trebalo da znaju, kako kaže jedna šestanska poslovica: „Prazna vreća ne stoji naviše“.

( Neđeljko Necko Đurović )