Dom revolucije: Prošlost ne treba prekrečiti, već prilagoditi vremenu

Arhitektica Sunčica Milošević radila je na razvoju dizajna nebodera od preko 600 metara visine, poput kineskog Vuhan Greenland centra, ali kada je došlo vrijeme da magistrira, sjetila se djetinjstva, Nikšića i brata koji je molio da oživi Dom revolucije.

Autorkina izložba “Preobražaj napuštenog spomenika Dom revolucije u Nikšiću…”, magistarski rad sa Univerziteta u Sinsinatiju, izmaštana je projekcija onoga što Dom revolucije jeste, ali i šta bi mogao da postane.

Nakon izložbe u Podgorici, razgovarali smo sa Miloševićevom koja je u potragu za identitetom arhitekture SFRJ krenula od avetinjskog zdanja sa kojim Crna Gora decenijama ne zna šta da radi. Milošević smatra da bi bilo pogrešno upumpati veliki novac, prekrečiti prošlost i učiniti da nove generacije apsolutno nemaju pojma što se tu ranije nalazilo.

Arhitektica kaže da su tužni primjeri gdje rekonstrukcija objekata slijedi samo puteve tržišne vrijednosti. “Takav primjer se nalazi u Berlinu, gdje su velike kompanije preuzele i renovirale mnoge istorijske trgove.

Aleksanderplac je nekada bio centar istočnog Berlina i služio kao izlog socijalističke arhitekture, dok je na Potsdamer Platzu bio smješten Berlinski zid. Oba trga danas imaju sasvim neprepoznatljiv izgled i svrhu kafića, zabave i tržnih centara. Kao rezultat, važni istorijski spomenici su izbrisani zbog finansijskih interesa, bez razmatranja kompleksnih teoretskih pitanja, dok mlade generacije gube osjećaj odgovornosti i svoje sopstvene istorije.

Ovaj isti scenario se može, nažalost, dogoditi i Domu revolucije. Smatram da je nedovršenost, narušenost i zapuštenost Doma revolucije jedno ogledalo bivše Jugoslavije sa čijom sudbinom treba da naučimo da živimo i da je ne izbrišemo iz naših sjećanja.”

Kako se osjećate kada vidite da ste odrasli i postali priznati profesionalac, a Dom revolucije je ostao isti kao kada ste bili dijete?

"Školske raspuste sam provodila u Nikšiću i kako naš stan ima pogled na Dom revolucije, tokom mog obrazovanja ili jednog stepenastog uspona u smislu edukacije o arhitekturi, sve sam više obraćala pažnju na ovu građevinu i bila iznenađena tim ponovnim, prvim utiskom eksponentno narušenog stanja i prizora koji ovaj objekat ostavlja".

Projekcija onoga što Dom revolucije jeste, ali i šta bi mogao da postane

"Dom je, za mene, postajao objekat kojeg je teško ignorisati i koji mojim zapažanjem koncentrično korozira, u sve većem obimu, ostatak centra mog dragog grada - kao, na primjer, kompletan nestanak istorijskog teatra, zapostavljenost Doma armije, umanjenje gradske pijace i ugašene svjetlosti našeg neobičnog, istorijskog hotela "Onogošt”.

Kako je Dom revolucje sa svojim utopijskim snom tonuo a moja pažnja i razumijevanje raslo, kod mene se javljala sve veća moralna i profesionalna dužnost da oslikam, makar u svojoj mašti i na papiru, jednu idealnu realnost grada kojem se uvijek vraćam".

Jeste li u literaturi susreli neki sličan primjer arhitektonsko-urbanističke traume, nalik Domu revolucije u Nikšiću?

"Čaušesku je pokušao uništiti prošlost i istoriju Bukurešta činom rušenja ogromnog postojećeg i naseljenog dijela tog grada na kojem je nametnuta njegova sopstvena palata. Imenujući je "Dom naroda," građani Bukurešta su slijepo sprovodili autokratsku viziju svog socijalističkog lidera.

Palata naroda, u ovom trenutku, ima reputaciju druge najveće zgrade na svijetu i nalazi se na početku četiri kilometra duge avenije stambenih zgrada. Takođe, kao i slučaj sa Domom revolucije, Palata naroda je ostala nedovršena u vrijeme obaranja i ubistva bivšeg predsjednika Čaušeskua 1989. godine.

Danas je djelimično dovršena i koristi se kao dom Parlamenta i konferencijski centar, dok izražena avenija služi kao jedna od najelitnijih i najskupljih mjesta u gradu. Tako da ovaj primjer smatram jednim uspješnim rješenjem gdje je svrha zdanja prilagođena novom političkom sistemu i nastavlja da služi kao lekcija i sjećanje na težak politički period".

Kako to da je u socrealizmu stambena zgrada uglavnom kocka ili kvadar, dok su spomenici i memorijalni domovi istog perioda tako raskošno apstraktni i hiper ekspresivni?

"Po mom shvatanju, stambene gradnje su imale svrhu izjednačenja socijalnog statusa jer to je bio ideološki cilj socijalizma - da se niko ne ističe i da svi žive zajedno u dosta monotonom ekonomskom sistemu.

Kocke i kvadrati su dan-danas najprakticnije i najjednostavnije jedinice gradnje. Međutim, spomenici i memorijalni domovi su imali višestruku svrhu mimo praktičnosti - da komemorišu revolucionarni rat, tj. Drugi svjetski rat u bivšoj Jugoslaviji, i da u isto vrijeme kroz tu apstrakciju i hiperekspresiju proslave neku distantnu utopijsku budućnost, demonstriraju tadašnje industrijske sposobnosti i moć novog režima.

Takođe, važna svrha je bila da se tim neobičnim apstraktnim stilom ujedini istorija multietničkog naroda u jednu istu, modernizovanu cjelinu sa jednim, širokim i snažnim nacionalnim identitietom - identitetom nesvrstane Jugoslovije na svjetskoj sceni".

Jesu li ideološki spomenici SFRJ zanimljivi samo ponekom blogeru na zapadu, ili arhitekte u svijetu znaju za njihovu začudnu estetiku?

Je su li spomenici revolucije iz SFRJ vrijedna egzotika za, na primjer, američkog stručnjaka?

Spomenici SFRJ su sasvim slučajno intrigirali Zapad, prvenstveno povodom objavljenih fotografija fotografa Jana Kempernaersa.

Njegova zbirka je u meni probudila uspavanu pažnju i inspirisala me da se okrenem istraživanju sopstvene istorije arhitekture da bih saznala čemu su ovi spomenici služili, da bih razumjela njihove priče i naučila više o njihovom neobičnom arhitektonskom stilu.

Moja istraživanja su bila jako interesantna i uzbudljiva mojim kolegama i profesorima na fakultetu jer su i oni kroz moj entuzijazam i konstantne prevode bili izloženi ovoj zaista fascinantnoj arhitekturi jednog snažnog ekonomskog doba na našim prostorima.

Čak mi je jedan arhitekta tražio da mu pošaljem svoju zbirku ovih spomenika jer je planinario po Evropi i odlučio da posjeti neke od ovih napuštenih spomenika".

Šta biste voljeli da gradite u Crnoj Gori?

U svojoj praksi do sada sam imala samo iskustva sa supervisokim neboderima mješovitih svrha, koje obično obuhvataju stambeni prostori, poslovni prostori i hotele.

To su bili projekti za jako imućne klijente iz Saudijske Arabije, Kine i Amerike.

Jako cijenim to iskustvo. Međutim, kroz školovanje, ono što me najviše intrigiralo i privlačilo su bili kulturni i istorijski objekti, pogotovo nedovršeni ili napušteni projekti bivših socijalističkih zemalja.

Taj neki veliki znak pitanja, ili zagonetka koju oni predstavljaju u današnjem, kompleksnom političkom sistemu je ono što je jako izazovno.

Željela bih dakle raditi na istorijskim, kompleksnim, političkim i delikatnim projektima ove vrste.

Dom revolucije u sedam faza

Arhitektica Sunčica Milošević je za svoju magistarsku tezu na Univerzitetu Sinsinati u SAD, predložila izmišljenu projekciju događaja koji prikazuju psihološke faze društva gdje spomenik postaje dio svakodnevnog života i kulturnih zbivanja, dio društva koje više ne osjeća bijes ili stid prema ovom objektu ili njegovom utopijskom snu.

Dom revolucije u projektu evoluira u stanje prihvatanja i postaje mjesto okupirano svakodnevnim aktivnostima njegovanja i promovisanja visoke kulture i umjetnosti.

U kolaž tehnici, u umjetničkom i fizičkom smislu izložena je metoda sedam odabranih psiholoških ciklusa i faza i to: aspiracija, zapostavljenost, destrukcija, sram, pokajanje, uzdignuće i ponos, koje predstavljaju evoluciju mentalnog i estetskog odnosa prema arhitekturi Doma revolucije u Nikšiću.

Obnova znači da tim stručnjaka radi godinama

Mislite li da bi vaša finalna faza Doma revolucije, nazvana Ponos, mogla da se sprovede u praksi. Je li to vizija ili konkretna ideja koja bi se mogla dalje razvijati i realizovati?

Finalna maketa je bila prva fizička manifestacija, ali naravno da ovaj rad još nije kompletan i završen.

Željela sam oslikati niz realističnih scenarija koji bi prikazali tačne funkcije u osmišljenim prostorima van kolaž tehnike. Tako da je moj rad zasada pauziran i uvijek će težiti jednoj umjetničkoj, teoretskoj viziji, ali ona bi se mogla dalje razvijati.

Naravno, za jednu kompletnu realizaciju bi bio potreban veliki, multidisciplinarni tim i više godina realizacije svih detalja, kao što je uobičajeno sa projektima ove kompleksnosti i veličine.

Galerija

( Brano Mandić )