Slobodan Milić u službi velikih majstora poezije

Crnogorski pjesnik, prozaik, esejista i prevodilac Slobodan Milić već decenijama je u svojevrsnoj pjesničkoj misiji. Oni koji prate aktuelnu književnu produkciju znaju o čemu je riječ. Iz godine u godinu, Milić crnogorskoj publici predstavlja velike poljske pjesnike...

Zahvaljujući njegovom radu imamo, prvi put u crnogorskom izdavaštvu, kontinuitano prevođenje sa jednog, kada je riječ o književnosti, zaista velikog jezika, kakav je poljski.

Nepotrebno je podsjećati na značaj i veličinu moderne poljske literature – književnosti sa četiri nobelovca (Sjenkjevič, 1905, Rejmont, 1924, Česlav Miloš, 1980, Šimborska, 1996), ali i takvim grandiznim piscima poput čudesnog Vitolda Gombroviča, ili Jeržija Andžejevskog, Konstantina Galčinjskog, Adama Zagajevskog...

Knjige stihova pjesničkih velikana Česlava Miloša, Vislave Šimborske, Tadeuša Ruževiča, Zbignjeva Herberta, Julijana Tuvima, zahvaljujući Miliću našle su put do domaćih čitalaca.

Čini se da je sve ovo značajnije u svijetlu činjenice da je u doba SFRJ poljska književnost, prije svega zahvaljujući vrsnim prevodicimka, poput Petra Vujičića, bila vrlo prisutna, te da su poljski pisci i pjesnici bili dio jedne šire književne slike koja karakteriše to vrijeme i taj kulturni prostor.

Nedavno gostovanje pjesnika i prevodioca Gžegorža Latušinskog, autora Antologije crnogorske poezije objavljene na poljskom, podsjetilo je i na dvosmjernost komunikacije između poljske i crnogorske književnosti. No, činjenica da i u tom slučaju nije uslijedila adekvatna podrška crnogorskih institucija kulture, možda prije svega podsjeća na hroničnu prirodu ovdašnjih problema. Kada je riječ o Crnoj Gori, ovakvi “maniri” su nešto što je, na žalost, postalo sasvim uobičajeno.

Da su, kako to obično bude, dimenzije njegovog prevodilačkog podviga svjesniji u Poljskoj nego li u Crnoj Gori svjedoči i činjenica da je Milić nedavno odlikovan visokim poljskim ordenom za promociju poljske kulture i poezije.

Milić je i sam pjesnik iza koga su brojne zbirke poezije, ali i prozne knjige. Nedavno je objavio i roman "Učitelja nema ko da voli".

Objašnjavajući sopstveni model prevođenja i odnos prema tom književnom činu, Milić za "Vijesti" kaže:

"Prevoditi Miloša, Šimborsku, Herberta, Ruževiča, je milina, jer su oni ne samo veliki pjesnici, već i vrhunski poznavaoci svoga jezika"

- O potpunom objektivizmu kada je riječ o upoređenju prevoda sa originalom i s drugim prevodima, mogli bi da govorimo samo kad bi među nama postojao dogovor oko dvije stvari: kako je u igri kriterijuma vrijednosti prema značenju ili smislu originalne pjesme, najprije bi treblao da se utvrdi, kakav uopšte smisao ima originalna pjesma. A ovo se ne bi moglo utvrditi bez rješenja najrpije drugog problema: šta je uopšte smisao u poeziji, kako i gdje se manifestuje, na koji se način deciduje o neponovljivoj istovjetnosti djela. Tu je problem, i to veoma ozbiljan: drugi problem nikada, a prvi gotovo nikada se nije shvatao i nije viđen na isti način od strane različitih ljudi. Treba da se prisjetimo banalne istine: "tumačenje" poezije je uvijek akt njene interpretacije, "tumačenje" i "prevod" čini nam se da su istoznačni, ali sama etimologija tih riječi ukazuje na razlike među njima. Analogna opozicija, uostalom, postoji i u latinskom jeziku: "tumačenju" odgovaralo bi "interpretator", a "prevodim" je indigo riječi "transfero". Razlika je, kao što se vidi, značajna. Krije se u njoj ispravno ubjeđenje, da "mehaničko prevođenje" iskaza sa jednog jezika na drugi jezik nije isto što i njegovo "tumačenje", koje prenošenje teksta na drugi jezik, smatra kao čin njegovog "razjašnjavanja", razjašnjavanje koje polazi od "razumijevanja" i "rješavanja". Tumačenje je stoga intepretacija u tom istom smislu, kao u slučaju razumljive interpretacije, kao eksplikacija teksta od strane kritičara.

Na pitanje o izboru autora kojima se kao prevodilac bavio, Milić jednostavno objašnjava:

- Prevoditi Miloša, Šimborsku, Herberta, Ruževiča, je milina, jer su oni ne samo veliki pjesnici, već i vrhunski poznavaoci svoga jezika.

Povodom vječitih pitanja slobode/ograničenja kada je riječ o prevođenju, Milić naglašava:

- Ne smije da se mijenja ni jedna riječ, time se narušava autorstvo, a to je granica koju prevodilac ne smije preći.

( Vijesti online )