Gnjev, slava, sudbina i slabost prema ženi

Matija Mato Zmajević (1680 – 1735)

Matija Mato Zmajević je rođen u Perastu, koji je morao napustiti sa svojih 30 godina, nakon ubistva jednog uticajnog rivala u rodnom mjestu, štićenika Venecije. Njemu i još trojici Peraštana, kolovođama, Mlečići nikad nisu dozvolili povratak kući premda je bio njihov čovjek.

Glava mu je bila ucijenjena na 3.000 dukata unutar mletačke teritorije a na 4.000 izvana. Kakav je bio gnjev venecijanske uprave vidi se po naredbi da se kuća na obali u Perastu, u kojoj su kolovođe našle zaklon, sravni sa zemljom.

U egzilu je postao čovjek Petra Velikog.

Borio se na ledenim rijekama i morima za njegove interese. Rukovodio je izgradnjom ruske rječne flote. Potopio je Šveđane, svjetsku silu, vještim manevrom profesionalca u zoru.

Odlikovan je ordenom Aleksandra Nevskog.

Nakon smrti imperatora bio je pozvan iz Tavrova, gdje je rukovodio pripremama flote za rat s Turskom, na sahranu u Peterburg: jedinstvena, drugima nedostupna čast.

Doživio je, zapravo, ne jednu nego dvije izuzetne protokolarne počasti, možda kao nijedan Crnogorac nigdje i nikada prije ni poslije uključiv krunisane glave. Na imperatorovoj svadbi sjedio je po njegovom boku, na upražnjenoj stolici, rezervisanoj po ruskom običaju za carevog oca. U jednoj potpuno drugačijoj atmosferi, koračajući za kovčegom ruskog cara, nosio je krst i krunu Romanovih kojom je bio krunisan Petar Veliki.

Okusio je, međutim, i gorčinu tamnice po dolasku na vlast Katarine II. Nakon smrti svog zaštitnika pao je u nemilost. Istorija kaže da se nije mirio s vlastohlepljem i pljačkom u mornarici, zapostavljenoj u novoj upravi.

Mato je drugi put u životu bio osuđen na smrt.

Umjesto da postanu zvijezda sudbine, njegove najbolje godine pretvorile su se u kajanje, mehaničko junaštvo i plač u tuđini.

Oslobođen je zbog nedostatka dokaza. (S. M. Solovjov piše: „Navodni dokazi da je Zmajević bio korumpiran i liste, koje je sastavio Njegova svjetlost, knez Menšikov, naprosto su mizerni.“)

Njegov brat, nadbiskup Vicko Zmajević, sagradio mu je grob u Zadru, ali Mato nikada nije položen u njega. Humka se nad njim slegla negdje drugo, u Moskvi.

Istoriji književnosti Matija je interesantan, kao i toliki drugi, zbog pisama ženi s pozicije svoje izgnaničke sudbine. Zbog tona viteza koji se obraća svojoj ženi u opravdanom ili neopravdanom gnjevu. Epistole o ljubavi i bolu otkrivaju njegovu dušu mnogo više nego nautički manevri, junaštva, dvoboji i prolivanje krvi na moru.

Izostanak Agnezinog odgovora iz Perasta na očajnička pisma, bez obzira što joj se muž obraća nježno i daje joj nadu u još jedan zagrljaj, činio ga je, kao što bi možda sve ljude, više ludim nego normalnim:

„Amatissima Consorte,

Budući meni zabranjeno i zapriječeno, nije čudo da od mene ne možete primiti mojijeh knjiga, ma prem čudo veliko je da ja vašijeh nijesam, mnogo jest vremena, primio. Ne vjerujem da me jeste zaboravili ali da cijenite da sam umro. Sa svem da pod zemljom nahodim se...“

I bio je pod zemljom. Pisao je u podrumu bez svjetla. Mnoga pisma su izgubljena, poput onog u kom traži od žene da mu spakuje u kovčežić kabanicu od grimiza („feraruo od scarlatta“), sakrije bodež i mali mač pa po kavaljeru Bući doturi u Carigrad.

Umjesto da postanu zvijezda sudbine, njegove najbolje godine pretvorile su se u kajanje, mehaničko junaštvo i plač u tuđini

Carigradska tamnica Sedam kula ležala je „pod zemljom dvanaest skalina“ i bila namijenjena za najteže kažnjenike, odmetnute paše i vezire. Zmajević je preživio kugu.

Jedina utjeha u podzemlju bio mu je predak jednog velikog pisca, autora Ane Karenjine, grof Tolstoj s kojim je dijelio ćeliju, kasnije ruski ambasador u Carigradu.

Tolstoj je mladog Njeguša, čovjeka iz Boke, preporučio Petru Velikom.

Republika i carstvo

Njegoš je mislio da je ipak moguće opisati dva života admirala Zmajevića, ne zbog njihovih njeguških rođačkih veza, uostalom dalekih i labavih, nego zbog svoje romantičarske slabosti prema jednoj republici (Mleci) i jednom carstvu (Rusija).

Možda jeste moguće a možda i nije. Pjesnik je oba mjesta obišao tek sto godina nakon smrti ovog svog plemenika, a za sto godina mnoge stvari se promijene, neke malo, neke mnogo a neke potpuno.

Radivoje Petrović je doživio vodu i travu, ljude i žene, kopno i nebo, jelo i piće Mletaka i Rusije, dakle, u promjenljivom svijetu. U toj rijeci, kao što je neko primijetio prije ili poslije njega, ne možeš se dvaput okupati. Volio je još jednu geografiju svog iskustva, Boku Kotorsku, carstvo ili republiku vode: „Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može ni živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca“ (pismo Lazaru Mamuli, maj 1848).

U svakom slučaju pokušaj je dostojan pažnje, tim prije što je to prvi i, koliko je dosad poznato, jedini napor ovog našeg vjerskog pjesnika da se oba moguća života situiraju u kopnenoj zoni vasione. Ostali pokušaji, kao što je poznato, u najmanju ruku nose nesigurnu upitnost da li čovjek može živjeti dvaput, o čemu svjedoči poznato mjesto iz Luče mikrokozma (I, 37).

Bilo kako bilo, Zmajević je upoznao oboje, vodu i kopno, republiku i carstvo, dovodeći svoj riskantni život u vezu s njima uglavnom na zvaničnom nivou. Mnogo puta je upoznao smrt. Možda je upravo to privuklo mladog Njegoša, koji sa smrću, barem u fizičkom smislu, nije bio „na ti“ koliko u duhovnom.

Njegov posao je bio da izgrađuje rječnu flotu ruskog cara, dovija se na planu manevra i taktike, inženjeringa i rasporeda brodovlja, da isplaćuje radnike i brine o ratnoj siročadi. Vodio je pomorske bitke, zakazivao (ili otkazivao) dvoboje, što je jedno te isto, pisao neutješna pisma ženi, lijêgao u postelju s otmenim Ruskinjama i, najprostije rečeno, kopnio za domovinom.

Sve ostalo je, izgleda, bilo u rukama nekoga drugoga, a Njegoš je po svojoj navici iz mladosti bio siguran da je to Bog.

Pisma ženi nakon bitke

Zmajević je potukao i potopio Šveđane na moru u čuvenoj bici kod Ganguta (1717). Komandovao je sa 143 lakša broda i poslužila ga je ratna sreća. Bitku je, kao i tolike druge, formalno započeo Petar Veliki, da digne moral vojsci, ali se ubrzo povukao u pozadinu a nastavili su je profesionalci na čelu sa Zmajevićem.

„Admiral napadne švedsku obalu, razarajući nemilo“, tvrde ruski izvori.

Mato sam kaže u pismu rođaku Štukanoviću od 2. novembra 1717: „Švedska je u krvi i plamenu – i nama se neprijateljima sažalilo...“

Sa gledišta književnog zanata, bolje reći književne intuicije, mada se to hvata gotovo isto, mi slutimo da ga s barokom povezuje nešto dotle apstraktno, da nije čak ni muzika, a u isti mah i konkretno: riječ uhode, kud god se kretao u životu, visila mu je nad glavom kao Damoklov mač.

Rusi su ga zvali Matvej Hristoforovič Slavjanin, po ocu Krstu (Krilu) Zmajeviću, komandantu rodnog grada, braniocu Perasta od Turaka. Savremenici, Moskoviti i ljudi sa dvora, svjedoče da je pomagao ruske crkve šakom i kapom i zalago se za širu upotrebu narodnog jezika.

Bilo kako bilo, Zmajević je upoznao oboje, vodu i kopno, republiku i carstvo, dovodeći svoj riskantni život u vezu s njima uglavnom na zvaničnom nivou

Istoga dana nakon bitke kod Ganguta on piše ženi s uobičajeno nježnim obraćanjem – Amatissima Consorte:

„Šveđani su izmoreni pa će na silu tražiti mir... Kad se nadah, da ću te ogrliti vrativši se u otadžbinu za nekoliko mjeseca, dok se zimuje, smetoše me, kao ikad, poslovi oko spremanja za narednu vojnu...“

Mato Zmajević spada u pisce koji nisu ni slutili da će ih potomstvo ikad nazvati tim imenom. Međutim, kad pogledamo eleganciju njegovog jezika, onaj posebni ton nježnosti i kajanja, što ga samo jezička zrelost (u okrilju narodne zrelosti) roditi zna, vidimo koliko se naš narodni jezik (slovinski) bio emancipovao za svega pola stoljeća.

To su onih šest-sedam decenija od Jeronima Pime, koji je prvi propjevao na slovinskom, do Mata Zmajvića, kom ni egzil nije pomeo slatki pôj male domovine što se tek spremala da uhvati puni dah narodne jezičke svijesti. Zato je važna kretnja Zmajevićeve ruke, koja je zapravo čitavog života držala ne pero, nego mač, krvila se s Azijatima u Sredozemlju, s hiperborejcima na Baltiku, kao neki mali spomenik tek naslućene jezičke snage koja i u egzilu zri.

Boljele su ga „rane otadžbine, koja je već došla na vršak svoga jadna stanja“; i ovdje nailazimo na dva bolna retka:

„Kad Bog hoće da kazni jedan narod, lišava ga najprije čestitosti...“

Pisci-vitezovi u baroku

Mato Zmajević, poput svog dalekog rođaka Danila Petrovića Njegoša, uprkos skromnosti zaostavštine, pripada plemenu vojnika i vitezova u baroknoj literaturi (Grimmelshausen, Cervantes, Wespazjan Kohowski, Paul Fleming, Jan Andrzej Morsztyn i dr.).

On je vjesnik i garant prije jednog svijeta, nego neke pojedinačne sudbine, makar i vlastite. Vjesnik decentralizovanog, globalnog sistema mišljenja i djelanja. Vjesnik rasute, decentralizovane moći, upotrebljive za ispunjavanje pukotina jednog nesigurnog svemira.

Prva prava globalizacija, ne računajući antiku, koja je, doduše, težila globalnom svijetu, ali ga geografski nije dosegla, dogodila se u epohi baroka. Možda niko nije nagovijestio tu neizbježnu tendenciju barokonog čovjeka kao Zmajevićev savremenik, G. W. Leibniz, svojom Teodicejom (Eseji o božanstvu Boga, slobodi čovjeka i porijeklu zla), objavljenom nedaleko od grada u kom je hrabri Peraštanin upravo te godine (1712) polagao ispit iz nautike lično pred ruskim carem, i spremao se za svoje visoke praktične zadatke viteza u tuđini – u lajbnicovski definisanom svijetu.

Prepiska Mata Zmajevića, posebno ona sa ženom Agnezom, dragocjena je crnogorska književnost.

Bez nje ne bismo bili obavijšteni šta znači gnjev, slava u velikom svijetu, komparativna varka sudbine i nešto, možda, jače od svega – slabost prema ženi.

Ruska prepiska, s druge strane, još je izgleda netaknuta.

Moj prijatelj, sada uspomena, moskovski slikar Ilarion Galicin (1929 – 2008), pričao je pred dvadeset ljudi u mojoj kući u Kotoru anegdotu iz prepiske njegovog pretka, kneza Aleksandra Galicina s admiralom Zmajevićem.

Čovjek iz Boke, naime, uvjeravao je kneza kako se Petar Veliki, budući da kao car nije mogao pretjerano često iskazati svoju duhovitost, prerušio u običnog smrtnika. Obišao je inkognito Njemačku, Dansku, Holandiju, Englesku i, u Francuskoj, na nekom prijemu u Parizu, podigao sedmogodišnjeg sina kralja Luja XV s uzvikom:

„Držim cijelu Francusku na rukama!“

Potomstvo će Matiji ostati zahvalno što se, kako kažu naši stari pisci, „živo zauzeo u Petrogradu za glagoljsku službu i narodni jezik u crkvi“ (Pavao Butorac: Zmajevići, II, 60). I, naravno, zato što je u svom velikom junaštvu našao malo vremena i za pokoju nježnu riječ.

Mato Zmajević spada u pisce koji nisu ni slutili da će ih potomstvo ikad nazvati tim imenom. Međutim, kad pogledamo eleganciju njegovog jezika, onaj posebni ton nježnosti i kajanja, što ga samo jezička zrelost (u okrilju narodne zrelosti) roditi zna, vidimo koliko se naš narodni jezik (slovinski) bio emancipovao za svega pola stoljeća

Anonimna Dobroćanka

Jedna jedina riječ je dovoljna da bi se pročitala sudbina, a u ovom slučaju, možda, i pôl pjesnika: naši stari pisci smatrali su da je autor stihova, koje ću sada navesti, bio muškarac – a u savremenoj optici prije bi to mogla biti žena: Tvoja su usta žar od ruža, Tvoje prsi lijer od snijega Riječju: što svijet malo pruža Ti si uzor od tog svega.

Riječ prsi a ne, recimo, grudi ili grud, ili njedra, po mom shvatanju odaju da je autor pjesme žena. Žena je mnogo više od muškarca bila vezana za ružu, simbol kratkog života, kao što je trešnja simbol mladosti u Japanu, a njen doživljaj ploti i seksa u životnom formatu 18. stoljeća bio je znatno kraći od muškog. Ruža, amblem, Bog, strast, ljubav, kosmopolitizam, tekst, rat, astronomija, ljepota, smrt, seks, magija, imali su u epohi baroka posebno mjesto i značenje.

Ovaj kratki ogled posvećujem viđenju ruže baroka u tekstu jedne žene iz prošlog stoljeća; njeno ime podjednako je poznato češkoj i američkoj istoriji književnosti: Milada Součková. Spisateljka je pola svog života provela u Pragu a pola u Americi. Pripadala je Praškoj strukturalističkoj školi Romana Jakobsona, Viléma Mathesiusa, Jana Mukařovskog, René Welleka i dr. (kasnije nastavila s Jakobsonom u SAD).

Njen tekst o ruži iskren je i jednostavan, nema potrebe prevoditi ga, „da ne bi izgubio miris u prevodu“, kako kaže E. A. Poe

Njen tekst o ruži iskren je i jednostavan, nema potrebe prevoditi ga, „da ne bi izgubio miris u prevodu“, kako kaže E. A. Poe. Osvjetljava drhtaj ljubavi prohujao kroz našu Anonimnu Dobroćanku: Not long ago flowers treated as a special aspect of Baroque culture would engage the interest of almost no one. Monographs ob Baroque art, of course, could not but deal with the painters of flowers along with painters of other genres.

Only during the last decades may one come across publications such as M. L. Hair’s German Bazin’s , which center on the taste for and love of flowers in the seventeenth century. In literature this focus was and seemed less obvious. However, Elizabethan lyrists, for example, used a variety of flowers. Moreover, medieval and Renaissance literary traditions established a certain floral symbolism which overshadowed its significance in the Baroque period.

Who among the art historians of the last century might have seen the sunflower in the self portrait by Van Dyck as more than a painter’s whim or a purely decorative and pictorial matte? An art critic of that period would most probably brush aside a discussion of the sunflower itself, a flower of the village lane in those days, which for the Baroque was a fashionable novelty, a rarity recently imported from Mexico. (Up. Milada Součková: Baroque in Bohemia, Ann Arbor, Michigan, 1980, 125.)

( Dr Gojko Čelebić )