Zagrebačke impresije

Always took candy from strangers, / Didn't wanna get me no trade... The Rolling Stones, "Happy", Exile on Main St. (The Rolling Stones, 1972.)

Evo me u Zagrebu - belom gradu - opet sam u Zagrebu - glavnom gradu susjedne nam Rebublike Hrvatske. Sivo, neprobojno nebo nad Zagrebom. "Kiša sitno sipi, sipi i rominja", što bi rekao stari dobri AGM. Stvarno, u Zagrebu nikada ne pada prava, teška kiša - ovdje kiša tek lagano sipi, sipi i rominja - AGM je bio u pravu, definitivno.

U Zagrebu vam kišobran ne treba - osim u izuzetnim prilikama, tj. neprilikama. Dakle, evo me opet u Zagrebu - štoviše, u Novom sam Zagrebu (ne kaže se: čak štoviše - pazite, molim vas - nikada nemojte dva veznika istog značenja koristiti zajedno!) - na raskrsnici sam, tj. na križanju - Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik... Ne spominjite mi Dubrovnik, imajte milosti, molim vas - ja sam Crnogorac, loše se osjećam na sam pomen drevnog grada.

Doduše, u Zagrebu se ne osjećam toliko loše kao u Dubrovniku - ali mi nije lako ni u Zagrebu. Zašto, o zašto smo počinili tu tešku dubrovačku svinjariju... nema tu lijeka, ispaštaću dok sam živ. U principu, ne postoji neki realan razlog da se osjećam baš loše - ni u Dubrovniku, ni Zagrebu - dapače, i u Dubrovniku i u Zagrebu se osjećam izvrsno, uvijek, niko me nikada nije ni pogledao poprijeko... ali... ali... itd. Na HRT-u ovih dana ide nekakva sapunica o ljubavi u Dubrovniku, u vrijeme naše sramotne agresije na taj grad - "Ljubav pod bombama", ili tako nekako.

Užasno je kad smo upravo mi, Crnogorci - bad guys u sapunici. Kako bi izgledala crnogorska verzija sapunice iz vremena "oslobađanja" Dubrovnika? Imali bismo naivnog, povodljivog, ali zgodnog Zorana - ubijeđenog da pod zidinama Dubrovnika "ratuje za mir" - i Jelu, njegovu pametnu, zgodnu djevojku, koja odlično zna da pod zidinama Dubrovnika ne "ratujemo za mir", već da pljačkamo, palimo i ubijamo. Onda i Jela ide na front, pod krinkom bolničarke, ne bi li pronašla Zorana - i ne bi li pomogla Zoranu, kojega neizmjerno ljubi, da konačno shvati o čemu se tu zapravo radi.

Doduše, u Zagrebu se ne osjećam toliko loše kao u Dubrovniku - ali mi nije lako ni u Zagrebu.

Onda idu nebrojene peripetije - Jelu u jednoj epizodi siluju pijani četnici, a u drugoj spašava hrvatskog dječaka iz kandži pijanih četnika - kojom prilikom upoznaje Dragana, čovjeka dobre duše, Dragan je takođe vrlo zgodan i tek nešto malo - nekih desetak godina, recimo - stariji od Jele. Zoran se za to vrijeme polako budi iz kome - jer je teško ranjen, u glavu, u prvom okršaju između naše soldateske i pripadnika HVO.

Jela se konačno sreće sa Zoranom - to je scena za pamćenje - kojemu je odavno sve jasno - kad se probudio iz kome, odmah je shvatio da je pogriješio, nije više ni naivan ni povodljiv - pa se njih dvoje srećno vraćaju u Budvu. Zoran počinje da švercuje cigarete - što se Jeli ni najmanje ne sviđa, naravno - onda se opet pojavljuje dobri Dragan, pa između Jele i Zorana puca - Zoran je kriv, naravno, jer se u međuvremenu povezao se sa kriminalnim krugovima i posvetio brzom bogaćenju, počeo je da gradi zgrade u Budvi - i Jela odlazi sa dobrim Draganom u Dortmund, u Njemačku.

Tu bi bio kraj prvog serijala. Radnja drugog serijala se dešava 20 godina kasnije - Jela i Dragan se vraćaju iz Njemačke u Budvu, pa kao slučajno nalete na Zorana - koji je u međuvremenu ostario, udebljao se, pustio bradu - i odao se porocima: kocki, alkoholu i kokainu - ali i je dalje zgodan, na neki samo Jeli znan način. Jela shvata da je Zoranu opet potrebna njena svesrdna pomoć...

Poradiću još malo na ovome, obećavam. Većeslav Holjevac, zvani Veco - za razliku od Vjenceslava Richtera, arhitekte - prvo je bio partizan, heroj, jedan od organizatora ustanka na Kordunu - "Na Kordunu grob do groba/ Majka traži sina svoga" - a poslije je bio gradonačelnik Zagreba, u zlatnom, najprosperitetnijem, herojskom periodu - između 1952. i 1962. godine.

Holjevcu se pripisuje, između ostalog, da je "prenio" Zagreb preko Save. "Pliva patka preko Save - nosi pismo na vrh glave/ U tom pismu piše - ne volim te više". Agrameri - ljudi koji žive na desnoj... pardon, lijevoj obali Save - ne cijene Novi Zagreb, to je činjenica. Tam' su vam do jučer krave napasali - tako kažu Agrameri. Međutim, ako mene pitate, Novi Zagreb je majka. Uvijek sam se bolje osjećao na desnoj obali Save.

Spomenik je kad imate cijelu figuru heroja, može i heroj na konju, tada govorimo o konjaničkom spomeniku, a bista je isto što i poprsje

Nije loša ni lijeva, ne kažem - ali desna je ipak šira, ako se razumijemo - a ja sam oduvijek cijenio širinu, nadasve. Uvriježeno je mišljenje da je Holjevac bio najznačajniji, a svakako i najomiljeniji, ovovremeni gradonačelnik Zagreba - tako da mu je, s pravom, pripala centralna novozagrebačka avenija - kičma Novog Zagreba.

Na početku te avenije, dolje, u blizini Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (ili Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", ako vam je tako draže - ili samo Lisinski - Marijan Haberle, 1973.) imate veliki spomenik gradonačelniku Holjevcu, rad kipara - mi bismo rekli vajara - Zvonimira Gračana, riječ je o 1994. godini. Zagrepčani imaju običaj, o praznicima, da bronzanom - tj. brončanom Holjevcu okače šal oko vrata - crveni, vuneni šal. Imaju običaj i da, o Uskrsu, farbaju testise onog diskobolosa na Maksimiru u crveno - ali to je druga priča.

Molim vas da razlikujete spomenik od biste - bista je bista - a spomenik je spomenik, zna se razlika. Spomenik je kad imate cijelu figuru heroja - može i heroj na konju, tada govorimo o konjaničkom spomeniku - a bista je isto što i poprsje. Inače, gradonačelnik Većeslav Veco Holjevac je imao stila - pa je sinu dao ime Veco. Kad je Veco imao devet godina, tata ga je naučio da vozi automobil - pa je Veco, već s 11 godina, postao tatin šofer - u privatnim i poluslužbenim prilikama. Jednom prilikom je Veco Holjevac, tata, sjeo u automobil, na suvozačko mjesto, a svoje urbaniste i arhitekte je poredao na zadnjem sjedištu - pa su svi zajedno krenuli u obilazak livada i kukuruzišta - na desnoj obali Save.

Mali Veco je vozio, naravno - a tata Veco je izdavao direktive svojim urbanistima i arhitektima - Tu ćemo graditi! - I tu!, I tu!". I stvarno bi tako... Zvanična verzija je kud i kamo složenija, priča o urbanističkim planovima Novog Zagreba je ozbiljna priča, ispričana do u detalje u naučnim i stručnim časopisima, te u brojnim arhitektonsko-urbanističkim publikacijama - ali ni ova verzija nije loša, svakako.

Poslije se Veco, junior, negdje krajem šezdesetih, opredijelio za karijeru automobilskog asa. Pozajmio je "fićek" mame Nade - tada je Veco, senior, već bio u debeloj nemilosti komunističkog režima - i osvojio je svoj prvi trofej, na Trstatu, kraj Rijeke - da bi u godinama koje su uslijedile 12 puta bio Državni (jugoslovenski) prvak u autotrkama. Danas Veco vodi riblji restoran na Kaptolu, u centru Zagreba. Ako vam je do freške - tj. friške ribe - otiđite u "Ribarski brevijar", kod Vece Holjevca. Veco, navodno, sam lovi ribu u Jadranskom moru, noću, a zatim je, u ranu zoru - sam i doprema u Zagreb, tj. u svoj restoran.

Kažu da u hrvatskoj metropoli nema boljeg - a pogotovo bržeg - ribara od Vece Holjevca. Dakle, evo me, kao što rekoh - u samom sjecištu dvije ključne novozagrebačke saobraćajnice. Sa jedne strane, sjeveroistočne, imam Muzej suvremene umjetosti (MSU - Igor Franić, 2009), a sa druge strane, sa ove na kojoj se trenutno nalazim, sa jugozapadne strane - imam Avenue Mall. "Kojemu se privoleti carstvu?", što bi rekli Srbi. Zamislite da se desilo, a moglo je da se desi, lako, u jednom mračnom trenutku - da zaratimo i sa Srbima, ili da oni zarate sa nama, ne znam što je gora opcija - onda bih se loše osjećao i u Zagrebu - i u Beogradu - svuda bih se osjećao loše - osjećao bih se loše "na celom svetu od 100 milja".

U tom slučaju bih, najvjerovatnije, povazdan sjedio doma, u Podgorici - sve dok ne bih, vremenom, u "kam očajao". Onda bi me izložili u nekom prirodnjačkom muzeju - ako bih bio u prilici da biram, preferirao bih neki muzej iz lanca Smithsonian museum - a ispod bi pisalo: The Man Who Turned to Stone. Dakle, što mi je činiti? U okviru Avenue Malla imam CineStar Novi Zagreb - pa bih mogao da ovjerim filmsko ostvarenje "Obrana i zaštita", hrvatskog redatelja Boba - tj. Bobe Jelačića - sa Bogdanom Diklićem i Nadom Đurevskom u glavnim ulogama.

Davno sam se zarekao da neću više nikada da gledam domaće filmove - u kinu; na TV-u može - baš je davno to bilo - bilo je to, čini mi se, kada sam izašao sa premijere filma "Underground", Emira Kusturice, tada je to bilo - ali nikad ne reci nikad. A mogu da odem i do MSU - i da opet ovjerim Bakića - Vojina Bakića - tj. Bakićev torzo žene - ili kako se već zove taj njegov rad u bronzi, tj. bronci.

Torzo je, da ne bilo bilo zabune - kad imate trup, ali bez vrata, glave i udova - bez gornjih ekstremiteta... donji se zapravo računaju - ali samo dio iznad koljena. Taj Bakićev torzo je nevjerovatno erotičan - nevjerovatno! - Bakić je znao ponešto o ženama, definitivno. Fotografisao sam taj torzo barem 300 puta - ali ni na jednoj od mojih fotografija nema ni traga od te sveprisutne i sveprožimajuće erotske snage koju je Bakić, ko zna kako, uspio da ugradi u taj torzo. Na mojim fotografijama, nažalost - nema toga - na mojim fotografija nema skoro pa ničega.

A što ako meni, kao crnogorskom novinaru, padne na pamet da pišem o Bakićevom torzu iz stalne postavke MSU - zar to ne ide u korist vašeg muzeja i općenito - hrvatske kulture? - pitam ja.

Odlazak u MSU bi, možda, podrazumijevao i novu epizodu natezanja sa muškom osobom koja prodaje karte - sa mojim omiljenim "kartodrapcem" - taj tip na vratima, kad naletim na njega, rezolutno odbija da uvaži moju crnogorsku novinarsku legitimaciju - legitimaciju "Vijesti" - i traži mi legitimaciju - tj. iskaznicu - Hrvatskog novinarskog društva - koju ja nemam.

A što ako meni, kao crnogorskom novinaru, padne na pamet da pišem o Bakićevom torzu iz stalne postavke MSU - zar to ne ide u korist vašeg muzeja i općenito - hrvatske kulture? - pitam ja. Izvolite kupiti kartu - kaže on. Ne shvatam, stvarno mi nije jasno. Što vam tu nije jasno? Nije mi jasno zašto moram platiti ulaznicu? Zato što nemate iskaznicu HND. Naravno da nemam iskaznicu HND, nikada ništa nisam objavio u hrvatskom tisku. Tim gore po vas.

U Veneciji mi nisu tražili iskaznicu Italijanskog novinarskog društva, na primjer - uvijek sam prolazio čisto, glat, bez karte. Drago mi je zbog toga - ali ovdje važe drugačija pravila. Skor u meču između mene i te muške osobe koja prodaje ulaznice za MSU je 2:1 - za njega - jednom sam ga uhvatio nespremnog, tada mu je društvo pravila neka djevojka, pa mu nije bilo do rasprave sa mnom - velikodušno je mahnuo rukom i ja sam prošao.

Ukupan skor sa osobama koje prodaju karte na ulazu u MSU je 4:2 - za mene. Nije riječ o parama - ta ulaznica košta nekih 3 eura - riječ je o principu - a obojica imamo principe - i ja i moj takmac na vratima MSU. Dakle, odoh ja da ovjerim "Obranu i zaštitu". A da probam ufur u kino na novinarsku...

Srećom, na putu ka kinu sam prošao pored novinskog štanda - pa sam primijetio novi broj Orisa - i sunce me obasjalo - iznenada - nakon čega mi se ukazala blistava vizija... U hotelskoj sam sobi, ležim na krevetu - i čitam novi Oris - Ožujsko pivo je pored kreveta, na dohvat ruke - na balkonu imam još par komada, hlade se... biće ovo duga noć... I što da vam kažem, sišao sam dolje do Konzuma, s Orisom pod lijevom miškom, kupio sam 6 Žuja... i sreći nije bilo kraja.

Poslije sam usnio blaženim snom - sanjao sam "tople usne žene kako me ljube, kako me ljube..." - tople usne MOJE drage žene, da ne bi, kojim slučajem, došlo do zabune... doduše, ličila je pomalo na onu Bakićevu, čini mi se. "Kiša sitno sipi, sipi i rominja,/ Pa nam priča sne i bajke djetinjaste" - što bi rekao stari dobri AGM.

( Borislav Vukićević )