Kilo mesa

Da li se objavljivanjem JMBG u javnim registrima krši privatnost lica u privrednim društvima? Da li je interes nekih od njih (ne svih) da se ti podaci ne objave, pretežniji od interesa javnosti da ima pristup informacijama iz javnih registara u onoj mjeri koja će isključiti dileme, zablude i bilo kakve nejasnoće?

Slažem se sa ocjenom da je lažna tvrdnja da su evropski standardi u prilog brisanju JMBG iz javnih registara. Takođe, važeći zakoni Crne Gore propisuju obavezu objavljivanja ovih ličnih podataka u javne registre. I praksa Evropskog suda za ljudska prava u prilog je stavu da se objavljivanjem ličnih podataka u javnim registrima ne krši pravo na privatnost.

Međutim, da bi se bolje razumjelo kom interesu treba dati prednost, mislim da stvari treba posmatrati praktično. Ako pođemo sa aspekta nekog privrednika ili kompanije koja želi da zna sa kime posluje, stvari bi se mogle postaviti na sljedeći način:

Taj privrednik ili kompanija imaju legitimno pravo da sami odluče sa kime će poslovati. Oni imaju pravo i interes da ne posluju sa licima koja su sumnjičena ili se sumnjiče za korupciju ili organizovani kriminal. Volio bih da mi neko iz Poreske uprave, Uprave za nekretnine i posebno Agencije za zaštitu ličnih podataka objasni kako onda takva lica da budu sigurna da neće zaključiti posao sa licima u koje nemaju povjerenja, odnosno sa kojima ne žele da posluju.

Na primjer, ako im neka kompanija ponudi saradnju, kako će znati da iza te kompanije ne stoje, na primjer, Darko Šarić, Stanko Subotić, Safet Kalić, Branislav Mićunović, Milo Đukanović, Svetozar Marović... ili neko njima blizak? Zašto sam naveo baš ova lica? Pa iz jednostavnog razloga što su to osobe sa kojima mislim da niko pošten ne bi želio da posluje. Svako od nabrojanih imao je ili još ima kompanije i svako od njih bio je i još uvijek je pod sumnjama da je umiješan u korupciju i organizovani kriminal. Da li je interes ovih lica da sakriju podatke o firmama koje kontrolišu oni ili njima bliska lica, važniji od interesa drugih koji ne žele da posluju sa takvima?

Možda je Poreskoj upravi, Upravi za nekretnine i Agenciji za zaštitu ličnih podataka nemoguće zamisliti da postoji neko ko ne bi poslovao sa nabrojanim licima, ali ja sam siguran da poštenih privrednika i kompanija ipak ima.

Isto tako, kako neki građanin koji bi, na primjer, želio da kupi stan može biti siguran da ga ne kupuje od nekog od prevaranata kojih u Crnoj Gori nije malo i koji su imali praksu da jedan stan prodaju više puta? Je li interes tih prevaranata da "zaštite privatnost" važniji od interesa bilo kog građanina da izbjegne trgovinu sa njima i rizik da budu prevareni?

Kako Agencija za zaštitu ličnih podataka shvata privatnost i kako doživljava svoju funkciju, pokazala je više puta. Podsjetiću da je sud već utvrdio da je ta Agencija nezakonito vršila nadzor i donosila nezakonite akte protiv MANS-a upravo povodom objavljivanja matičnih brojeva. Takođe, ta Agencija je po službenoj dužnosti pokrenula postupak protiv MANS-a radi zaštite privatnosti Branislava Mićunovića. Kažu da su čitali novine i vidjeli kako Vanja Ćalović ugrožava lična prava kontroverznog biznismena. Iako je sud utvrdio da ta Agencija nema ovlašćenja da zapisnikom o inspekcijskom nadzoru nalaže preduzimanje mjera, ona je upravo tako naložila Poreskoj i Upravi za nekretnine da brišu JMBG. Stav suda i zakoni nijesu im bili smetnja. Ove institucije, naravno, postupile su po nezakonitom nalogu. Privatnost je u pitanju! Ili možda nešto drugo?

Čuli smo i zanimljiv stav iz Agencije da bi udovoljavanje zahtjevu MANS-a da se objave matični brojevi u javnim registrima bilo "klanje vola radi kila mesa", jer bi se zbog "manjeg broja kriminalaca" ugrožavala prava drugih. Bilo bi dobro da javnost sazna na osnovu čega Agencija zna da je mali broj kriminalaca koji imaju kompanije. Ipak, bez obzira na to, kada bi se logika Agencije primjenila u policiji, to bi moglo izgledati ovako: "Ne smije se izvršiti racija i pretres nekog lokala iako se zna da se u njemu nalazi kilo kokaina. Radi kila kokaina ne možemo ugrožavati privatnost svih gostiju u lokalu!”

Naravno, ni Agencija se ne rukovodi baš uvijek logikom o "kilu mesa". Kada je u pitanju Branislav Mićunović, onda je po službenoj dužnosti pokrenula postupak zaštite njegove privatnosti. Za druge građane to nikada nije uradila. Izgleda da je i Agenciji nekada "kilo mesa" ipak razlog da postupa. Važno je samo čije je to kilo. Neki kilogrami uživaju zaštitu državnih organa suviše dugo da bi se to moglo sada sakriti "zaštitom privatnosti". Snishodljivost i poltronstvo koje državne institucije pokazuju prema "manjem broju kriminalaca" odavno je postala nepodnošljiva.

( Veselin Radulovic )