Dogovoreni rat (I)

Razna tumačenja raspada Jugoslavije i rata 1991-1995, 1999, ne prestaju izazivati pažnju znatiželjnika, istraživača i analitičara. Prošlo je skoro četvrt vijeka od prvih ratnih sukoba, rane i ožiljci rata su još vidljivi. Najveći dio protagonista, učesnika i neposrednih svjedoka imaju svoja "objašnjenja" uzroka i karaktera rata. Intelektualna javnost pokušava organizovati skupove, simpozijume, ekspertske i druge timove i, naravno, takve poduhvate brani porukom da sve to treba da doprinese "pomirenju" i stvori pretpostavke za normalnu i civilizovanu komunikaciju. Recept je uglavnom poznat. Bogatim zapadnim fondovima "proda" se atratktivna priča o balkanskim (izmima) koja je pojačana nedavnim sjećanjima na rat i njegove strahote. Promućurni profesori sa Zapada uglavnom okupe mladu ekipu saradnika s površnim znanjima o Balkanu, koji se rastrče regionom. Oni odmah uspostavljaju kontakte sa "ekspertima" iz regiona, koji osiromašeni i obogaljeni rado prihvataju učešća u projektima "međunarodnog značaja" za skromnu i bijednu "nadoknadu". Suština je, pak, u sljedećem.

Za velike pare koje se uzimaju za projekte "kupi" se "jeftina" pamet regiona i napravi rezultat koji opravdava uloženi novac. Ostaje jedino dilema: ko tu profitira? Odgovor je više nego jasan. Nosioci projekta (po pravilu stranci) koji zarađuju na "bijedi" realizatora projekta (regionalna pamet). Npr. projekat težine nekoliko miliona eura zamisli se tako da, po pravilu, počinje okupljanjem učesnika iz regiona u nekom od hotela u regionu, plate se eventualno putni troškovi i jedno do dva spavanja. Tu se dogovore detalji bitni za realizaciju projekta i onda svako ide odakle je došao, radi mjesecima, nekada i godinama i tek potom dobija simboličan honorar (po regionalnim standardima) za urađeno.

Naizgled, nema ništa sporno u tome da budete dio ekspertskog međunarodnog tima, da vam rad bude objavljen u elitnoj publikaciji i da možete da u svoje "reference dodate i učešće na projektu". Suština je u nečem drugom. Što je "pamet" regiona izgubila kredibilitet da sama kreira, osmišljava i realizuje projekte od interesa za njihove sredine, što je toliko "osiromašila" da željno očekuje da to uradi neko drugi i da je spremna da prihvati ulogu "saradnika" na projektima koji su po pravilu dio ekstra prihoda koji nastaju na izučavanju " nesreće" onih, koji tek tada shvate da objektivno nikada i nijesu imali "pameti".

Tako sam bio u prilici da posmatram akademika jedne istočne zemlje koji nosi torbu "asistentu" sa zapada, koji bi pred ručak prvi ulazio u restoran, kako bi se raspitao koja su vina najeftinija, jer "budžet" nije dozvoljavao luksuz prilikom izbora pića. Naravno da sam znao da je sve to u funkciji besprimjerne eksploatacije i modernog stvaranja "profita" na nesreći drugih. Znam da bi svaki racionalan i pragmatičan intelektualac jednostavno bio izvan toga i u svojoj sredini tražio sličan model, ali nije mali broj onih koji su željni novih saznanja, kontakata i potrebe da sarađuju sa drugima. Pa čemu onda sva ova priča? Naravno, ne zbog iluzije da će se u tome nešto skoro promijeniti, niti u očekivanju da će evropski i drugi moćnici učiniti nešto što bi "njihovu pamet" izjednačilo u nadoknadama na istim poslovima sa onima iz regiona.

Svu ovu priču, isprovocirala je priprema za novi veliki međunarodni projekat o uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji koji okuplja stotinjak stručnjaka iz regiona i svijeta i, naravno, prisjećanje na ranija slična učešća i skupove, koji bi po pravilu započinjali žestokim akademskim raspravama (najčešće između srpskih, hrvatskih i albanskih intelektualaca). Pri tome, niko ni pod razno nije spominjao jednu "sitnicu" koja je uveliko dobila "argumente" a to je: da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio dogovoren?! I tako se silom prilika dešava da najveći dio onih, kojima je taj rat "smrdio na nešto" još dok je trajao i koji su se čuvali da se koliko mogu sačuvaju od njegovog "smrada", sada se nekoliko decenija kasnije izlažu realnoj opasnosti da naučno "legitimišu istine" koje samo mogu potvrditi našu "glupost".

No, vratimo se suštini i naizgled tezi koja bi trebalo da "unesreći" najveći dio Crne Gore 90-ih, koja je listom bila za "rat", bez obzira što se već pojavljuju neke publikacije koje promovišu "antiratne aktivnosti" koje, za one koji nijesu proživjeli te godine, mogu biti novi virtuelni prikaz nedavne prošlosti. Svaka čast pojedincima, ali od marginalnih pojava praviti negdašnju stvarnost samo je novo krečenje u kojem opet nema glavnih protagonista i te marginalnosti. Iako je i ta pojava, a i knjiga koju su "copy paste" pravili moji dragi prijatelji, samo jedno od marginalnih svjedočanstava o nekdašnjoj stvarnosti, vratimo se ipak suštini, koja je sadržana u odgovoru: da li je rat u bivšoj Jugoslaviji bio dogovoren?Tezu je reaktuelizovao hrvatski novinar Denis Kuljiš, u svojoj redovnoj kolumni koju objavljuje u banjalučkim Nezavisnim novinama u kojoj iznosi ubjedljiv stav da su tadašnji hrvatski i srbijanski predsjednik, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, “dogovorili rat” koji je na našim prostorima vođen 90-ih godina.

Naime, na tribini održanoj 27. marta u Zagrebu, na kojoj je, pored Kuljiša, učestvovao i hrvatski istoričar Ivan Lučić, poznati novinar je istraživanjem brojnih dokumenata ustvrdio da su Tuđman i Milošević dogovorili rat i to ne, kako se do sada spekulisalo, u Karađorđevu, nego u Tikvešu. Naime, Kuljiš tvrdi da tokom susreta u Karađorđevu (25. III 1991), stvari nijesu bile zrele za dogovor, već se to desilo tokom susreta u Tikvešu (15. IV 1991). Politički kontekst unutar kojeg je došlo do "dogovora" vezuje se za trajanje "predsjedničkog cirkusa" o mirnom razlazu, događanja od 9. marta i nacionalističkih demonstracija predvođenih Vukom Draškovićem i Amfilohijem Radovićem, izlaska vojske na ulice i nezapaženog vojnog puča poslije kojeg general Veljko Kadijević leti u Moskvu i od ministra odbrane, generala Jazova, traži sovjetsku intervenciju. Slično je od SAD tražio predstavnik vlade Anta Markovića. Da intervenišu odbili su i SAD i SSSR, ovaj drugi, po tvrdnji Kuljiša zato što je Jazov s Krjučkovim spremao "neuspjeli udar protiv Gorbačova". JNA je po nekim izvorima (Memoari Iva Komšića) spremala puč i tražila za to podršku od bosanskog rukovodstva, koje je to odbilo "kao maloumnu avanturističku zamisao beogradskih okoštalih militarista". Okolnosti su bile takve da su tenkovi sa beogradskih ulica usmjereni ka Slavoniji da "štite srpski narod" i spreme se četiri mjeseca kasnije za napad na Vukovar.

Ne treba zaboraviti da je smišljenim izlaskom iz Predsjedništva SFRJ, Borislava Jovića, nastala ustavna kriza, te se nije znalo ko komanduje vojskom, SDB-om i policijom i da u beogradskim martovskim demonstracijama padaju "Politika" i RTS. Milošević tada ide na noge jedinom "regionalnom savezniku" Franji Tuđmanu, koji uveliko sanja "neovisnu", iako su mu Amerikanci tada poručivali da to zaboravi. Na taj način su bili uspostavljeni odnosi koji su isključivali bilo kakvu mogućnost dogovora.

Vojska je "branila" Jugoslaviju, Beograd Srbe izvan Srbije, Tuđman "neovisnu". Gdje je tu Crna Gora? Pion još čeka da odigra svoj dio "prljave igre" na šahovskoj tabli u igri dvojica igrača koje ne priznaje niko u demokratskom svijetu. Po dolasku u Tikveš i Hrvatsku (15. IV 1991)Milošević i Tuđman kreirajući okolnosti o nužnosti rata, dogovarali su detalje šetajući obližnjom šumom (bez svjedoka i zapisnika?). Kuljiš ipak tvrdi: "Kako su Tuđman i Milošević imali samo jedan drugoga, ja mislim da su oni tada u Tikvešu postigli globalni dogovor". Na osnovu kojih činjenica je zasnovana navedena tvrdnja? Na tome što uskoro poslije susreta u Tikvešu u Zagreb stiže "jaka delegacija SANU", Smilja Avramov (Miloševićeva ideologinja) i Mihajlo Marković, koautor “Memoranduma”. “Oni s Tuđmanovim ekspertima, njegovim glavnim političkim savjetnikom dr Zvonkom Lerotićem, bivšim potpredsjednikom Duškom Bilandžićem i šefom press-agenture Josipom Šentijem utanačuju kartu o podjeli Bosne".

"Poslije šetnje u tikveškoj šumi, održana su još tri sastanka predsjednika republika raspadajuću Jugoslavije, a onda je, 2. maja, dva tjedna poslije Tikveša, počeo rat sukobom hrvatskih policijskih rezervista i srpskih teritorijalaca u Borovu Selu. U taj rat Milošević se nije otvoreno umiješao, ali jest JNA, a kad se ona potrošila u Vukovaru i Slavoniji, te istodobno kompromitirala u Dubrovniku, sklopljeno je 2. siječnja 1992. sarajevsko primirje", tvrdi Kuljiš.

Ovdje, već dolazimo do nečega što se tiče i Crne Gore.

Kraj u sjutrašnjem broju

( Šerbo Rastoder )