Jutro u Podgorici

Jutro u Podgorici. Prvačići krenuli u školu srećni, sa torbom na leđima. Torba veća i teža od njih, ali ne mari, samo kad se sjete koje znanje treba da nauče. (Koliko tek slova više od nas koji smo se nekad davno pismenili po Vuku! Slova se umnožavaju, horizont znanja se širi.)

Ulica Meše Selimovića. Onog nekada čuvenog autora “Derviša i smrti”, “Tvrđave”,...bez koga bismo mi (generacije Vukove škole) ostali duhovno siromašniji. A ovi bogati, lijepi i mladi, za njega nikad čuli! Pretpostavljam da će mu i ime ukloniti i zamijeniti imenom nekog zaslužnog mlađanog “žestokog momka” ili “senilnog nesrećnog starca” da im ovjekovječe “ugled i čast”. Đak pun elana (još uvijek ne zna da pročita onaj grafit: “Ko uči znaće, ko krade imaće”) kreće put škole “Štampar Makarije” i pokušava da pređe ulicu na pješačkom prelazu. Ali, avaj! Tabla saobraćajnog znaka skinuta.

E, zato taksisti parkiraju baš tu, na pješačkom prelazu. Kažu: “Ne vidim niđe znak za pješački prelaz”. Postoji zebra na ulici. Ali, ne priliči taksisti, kršnom deliji, dičnom đetiću da gleda preda se u zebru. Gleda samo pravo i visoko. A prvačić ko mrvica, prolazi pored taksija, osmatra pažljivo, no ne vrijedi, ne vidi ništa, jer su mu parkirana auta zaklonila vidik. Prelazi oprezno, a onda škripa kočnica. Vozač koji vozi paralelno parkiranim (nepropisno!) taksi-vozilima nije vidovit da vidi kroz njih, pa ne vidi novopečenog prvaka i u poslednjem trenutku koči, da ovaj ne bi bio novospršten. Izbezumljen dječačić spotičući se pretrčava ostatak prelaza.

Sleđen produžavam iza dječka i mislim: danas je imao sreću. A drugi put? Nije svako jutro zlojutro. Koliko samo mladosti, ni krive, ni dužne, prevremeno nevoljno ode na nebo zbog bahatih vozača! I nikom ništa! Nevini na nebu (prinudno), vini u Spužu (možda). Tamo teretana, internet, mobilni, uslovi bezmalo ko u hotelu. Zatim skraćenje jedno, pa drugo; pomilovanje: ispade da prije izađe, nego uđe. Pitam se da je kojim slučajem prvačić odlepršao gore, da li bi taksisti (pitomi i divlji) strelovito napisali peticiju u odbranu lika i djela svojih kolega, jer, zaboga, đačić je kriv, što ne gleda kud ide. Sjećanje mi hrupi kako su, što pročitah nedavno, po partijskoj direktivi, roditelji djece iz vrtića, pismom zaštitili ugled i čast vaspitačice (uravnotežene) koja onako pedagoški, materinski blago i nježno, ureza otisak svoje spartanski silovite šake na glavi dvogodišnjeg djeteta (ostalom, nije zaboljelo njihovo dijete, već tuđe). Da dobro zapamti, da mu ostane neizbrisiv žig na ranjivoj duši u krhkom tijelu!

Nastavljam pored škole put Doma zdravlja u Bloku 5. Okolo travnjaci, pješačke staze. Nigdje kolovoza da bi ugrozio mir đaka i stanara. Hvalim arhitektu koji je ostavio životni prostor pješacima, stanarima, đacima, namjernicima… Krećem se instiktivno, tik uza sami zid, ispod nadstrešnice zgrade preko puta škole, kad iz pasaža, pored laboratorije Bona-lab, izleće kombi, samo što me ne udari. Jest da sam junačina ali, da budem iskren, srce mi u pete siđe. Ukapih se. Zaprepašćen, u magnovenju, podigoh obje ruke i u rukama crnu tašnu i crni kišobran u znak predaje. (Bijelu zastavu nisam imao kod sebe.) Misli se skamenile: nikud od slike da je sva ova okolina samo za pješake i sa jedne i sa druge strane. Naravno i pasaž (prolaz).

Konačno se u nevjerici pokrenuše: otkud iz hodnika zgrade da izlazi kombi??? Možda će sjutra, kako je krenulo, iz prolaza izletjeti avion, ili, ne bi me začuilo, i jahta!? Ili neka amfibija sa balkona put pješaka. Tada zaiskri varljiva nada u nesigurnom prisjećanju: kriminalci imaju svoj kodeks po kome ne diraju svoje komšije. Poštuju bonton. Utjehu mi učvrsti nadaleko čuven, antologijski postulat već legendarne, bivše (možda i buduće?) VDT, Čarapićke: “Kriminalci su ljudi sa moralom”. Po povratku sa posla primjećujem: neki stubići i betonske kocke koji čuvaju pješačke staze porušeni, travnjaci izgaženi, na njima parkirana auta. Zapažam stubiće i na pločicama ispred laboratorije Bona-lab. “Prolazila su auta uz sama vrata, pa mi je mogao koji pacijent poginuti prilikom izlaska iz laboratorije. Dešavalo se da poneko parkira kola ispred vrata, te ne mogu ući, pa sam stavio stubiće” - objašnjava vlasnik.

Sjutradan prilikom odlaska na posao, na istom mjestu, oprezno prilazim laboratoriji okrenut put pasaža. Koga su ujedale zmije, boji se i gušterica. Ali vraga! Opet šok: sada me silueta istog kombija zaskoči sa leđa. Ja okrenut put pasaža, a on sa druge strane, taman da me šutne u prolaz.

Pozovem dežurnu policiju, pa sjednem u laboratoriju da se priberem. Vozač po receptu mafije, kruži oko laboratorije po pješačkoj stazi pored škole. U znak prijetnje. Konačno stiže saobraćajna policija. Intuitivno osjetih da ću ja, pješak, biti kriv, a ne onaj kabadahija što bahanali kombijem travnjacima i pješačkim stazama. Pokušavam, koliko mi je stres dopustio, da objasnim šta se desilo, a policajac me grubo prekide: “Ne mislite, valjda, da ćemo mi da gledamo ko će iskočiti iz kakvog prolaza i kuda će da vozi? Imamo važnijeg posla”. Saglasio sam se (u mislima ): mnogo je bitnije, svakako, ići na svadbe, slave i slično narko-bosovima, štititi “ugled i čast” “časnih i uglednih”, vezati slobodnu misao - hapsiti aktiviste MANS-a zbog legitimno izraženog stava na performansu, držati ih satima u bajboku i slično. A pokušati da, kao saobraćajni i komunalni policajaci, uvedu malo reda oko škole, na travnjaku, pješačkoj stazi, trotoaru, to ni slučajno, jer, eto, imaju važnijeg posla!

Pješak kriv što ide pješačkom stazom, a ne dahije i kabadahije, koji svojim moćnim grdosijama od ne znam koliko konja, što ispred, što iza volana, voze reli po parkovima i pješačkim stazama ugrožavajući prolaznike!

Stoga: smrt pješacima, sloboda silnicima!

( Dragan Perišić )