Misterija ekipe Pink Pantera, glavobolje svjetskih juvelirnica

Prevod: Danka Vraneš Redžić

Nadzorne kamere na zidovima ekskluzivnog tržnog centra Vafi u Dubaiju zabilježile su 2007. scenu kako dva „audija S8“ kroz staklena vrata provaljuju unutra. Prvi automobil - bijeli sa srebrnim točkovima - krši staklo vozeći u rikverc, dok drugi - crni automobil sa ženom za volanom - ide napijed. Bijeli auto na čas staje, dok čovjek u crnom kostimu sa fantomkom na glavi iskače i vozač ponovo daje gas.

Muškarac u crnom uskače u zlataru u pratnji kolege. Obojici je u jednoj ruci revolver, u drugoj mali kramp, a za odjeću im je zakačena vrećica. Oni koji su se zadesili u prodavnici bježe u strahu za život, dok muškarci hladnokrvno, sistematski počinju da lome izloge. Kod svakog izloga slome staklo i zgrabe nakit u jednom glatkom pokretu. Čini vam se da su to radili i ranije.

Iako snimci sa bezbjednosnih kamera liče na neki film, to je, u stvari, samo tipičan noćni rad za Pink pantere - najuspješniju bandu kradljivaca dijamanata u istoriji. Po posljednjoj evidenciji, oni su izveli 341 oružanu pljačku i tešku krađu širom svijeta, a procjenjuje se da je vrijednost ukradene robe 330 miliona funti.

Njihovi poduhvati ušli su u legendu, a poslove obavljaju svuda - od Londona do Tokija, od Ženeve do Singapura. Ova banda, labavo povezana mreža od oko 200 - 220 ljudi, poslove izvodi sa preciznošću i stilom, obučeni kao igrači golfa za jedan angažman, havajski turisti za drugi, fizički radnici za treći. Mogu da pobjegnu motornim čamcima, skuterima ili biciklima u zavisnosti od lokacije i koriste prednosti labavih granica i lažnih dokumenata. Oni znaju da, dok god se vraćaju kući - u različite zemlje Balkana - biće bezbjedni, zaštićeni od strane ili korumpiranih ili beznadežnih zvaničnika.

Pljačka u Dubaiju bila je zapanjujuća zbog vrijednosti ukradenog nakita (3,4 miliona dolara), vremena koliko im je bilo potrebno (za 170 sekundi su izašli iz prodavnice, uskočili u svoja auta i napustili zgradu) i zbog preciznosti svog plana.

Kradljivci su automobile vozili u rikverc kako se ne bi aktivirao erbeg i da bi auto bio u savršenom stanju kad ga budu bježali. Tempirali su pljačku oko 9 uveče, kada se špic završava, znajući da će kada budu jurili niz auto-put trake iz suprotnog smjera - odakle bi policija mogla doći - biti zakrčene. Odvezli su se u napušteni, neosvijetljeni prostor između dvije vile, samo nekoliko minuta udaljene od kraljevske palate, i oba auta zapalili. U sada potpuno nepoznatom trećem automobilu hladnokrvno su se odvezli u noć sa svojim višemilionskim prtljagom.

Moralni kriminalci

Dakle, ko su Pink panteri. Tri godine pokušavala sam da odgovorim na to pitanje od kako sam prvi put došla u Beograd da snimim dokumentarac o njima. Naoružana sa dva telefonska broja, spustila sam se do Podgorice da pokušam da im uđem u trag. Moj kontakt mi je dogovorio nekoliko susreta i rečeno mi je dođem sama, bez mobilnog telefona do jednog napuštenog memorijalnog centra malo izvan grada. To je bilo dobro mjesto za sastanak: diskretno i skriveno drvećem. Dok sam čekala, shvatila sam da je to takođe dobro mjesto za dilovanje droge, pljačku ili ubistvo zbog čega sam bila nervozna. Jedan udareni plavi pežo zaustavio se pored mene.

„Molim vas izvinite zbog auta“, kazao je muškarac na savršenom engleskom. „Mi ovdje volimo da se vozimo neprimjetno.“

To je bio Novak, visoki muškarac 50-tih godina, u bijelim farmerkama i pink polo majici, sa jednim zlatnim zubom. Ušla sam u auto i odvezli smo se do jednog kafića. Objasnio mi je da je stručnjak za alarme i elektroniku u Pink panterima. Radovao se što će me sresti, kaže. On voli novinarstvo i pomagao je novinarska istraživanja tokom ratova 90-tih. Krijumčario je reportere, nabavljao im lažna dokumenta i istraživao njihove priče. To mu je bio savršen trening za sadašnji posao: strateško razmišljanje, adrenalin, novac, opasnost... I takođe, kako je istakao Novak, moralna osnova.

Krađe isplanirane do najsitnijih detalja (Ilustracija: Shutterstock)

„U ovome što radimo nema žrtava“, kazao mi je Novak. „Mi plašimo ljude, ali ih ne povređujemo. Mi samo uzimamo skupe stvari od bogatih ljudi.“ To je mitologija koju Pink panteri pokušavaju da promovišu i Novak je imao argument: uprkos činjenici da nasmrt plaše ljude koji rade u zlatarama, do prošle godine niko nije bio ozbiljno povrijeđen u nekoj od pljački Pink pantera.

Susret sa Novakom otvorio mi je vrata. Nekoliko nedjelja kasnije, srela sam se s Majkom u jednom kafiću na primorju usred ljeta: bio je dobro pocrnio u teget šortsu i brodaricama. Osim ožiljaka na rukama, lagano bi mogao proći šetalištem Kroazet. I on je bio u pink polo majici. Našalili smo se da je ona nešto kao znak raspoznavanja prilikom sastanaka na neviđeno.

„Nemam bedž na kome piše Pink panter“, nasmijao se. „To nema nikakve veze sa nama, to ime. Ali ja volim te filmove... Svako na Balkanu zna za „Pink pantera“.

„Dejli mejl“ je bandi dao to ime po čuvenom filmu o inspektoru Kluzou, nakon što su se dva kradljivca izvukla iz najveće pljačke nakita u britanskoj istoriji u Grafu 2003. U roku od nekoliko dana Skotland jard indentifikovao je jednog Crnogorca nastanjenog u Londonu. Kada su pretresli njegov stan, između ostalih stvari, pronašli su plavi dijamantski prsten, vrijedan 750 hiljada dolara - u tubi kreme za lice.

Valijum kao aspirin

Majk je obijač sefova. Posao je naučio dok je kao tinejdžer radio kao pomoćnik jednog kosovskog kriminalca u Italiji. „Mehaničke, numeričke, digitalne sefove - znam sve da ih obijam. Digitalni sefovi su najlakši: samo ih pospete prahom, vidite otiske prstiju i znate sve. Numerički su najteži: morate da imate dobar sluh i veoma dobru memoriju.“ Majk je takođe veoma paranoičan. Kaže mi da je ovo „riskantan posao“. Valijume pije kao aspirine.

Uobičajeni koncept „mafije“ u potpunosti je formiran na onome što znamo o italijanskim porodicama - stroga hijerarhija, glavni bos, ceremonije inicijacije i dosta ubistava. Pink panteri su u potpunosti drugačiji.

„Mi smo mreža timova koji rade zajedno“, kaže mi Majk. „Čim se uključim u posao postajem dio mreže.“

Ovu strukturu Interpol upoređuje sa Al Kaidom – savremena kriminalna banda u kojoj postoji niz ćelija koje se preko noći poljavljuju i nestaju, a koje rade nezavisno jedni od drugih. Zajedničke su im metode, kontakti i porijeklo, ali za sve je prednost što su veze između njih slabe.

„Postoji unutrašnji krug“, objašnjava Majk, „koji se ovim bavi dugo i jedni druge zovemo porodicom, ali postoje i momci koji ne znaju ko su im šefovi i saradnici. Sa njima morate da provedete dugo vremena na većim poslovima. Dobijate zadatke od svog supervizora - ali postoji takođe i širi krug ljudi. Ne znate gdje je vaše mjesto u hijerarhiji, jer se nikada ne srećete sa 'bosom'. Ne postoji 'veliki bos'. Svako ima svoj dio posla, tako da svi zavisimo jedni od drugih”.

Ne možete da posjetite Balkan, a da se ne sretnete sa njegovom nedavnom prošlošću. Mnogi ljudi su i dalje bijesni, ogorčeni ili slomljenog srca, uplašeni užasnim ratovima. Neke od zgrada u Beogradu i dalje nose tragove bombardovanja. Fabrike su prazne, dok se siromšatvom pogođeni građani sjećaju zlatnih dana Jugoslavije. Oni koji nisu gnjevni ili su se izvukli ili su u tom periodu zaradili novac. panteri su uradili i jedno i drugo.

Titovi pioniri uteškom vremenu

Majk je klasičan primjer. Dječak i tinejdžer Titovog doba odrastao je u komunističkom snu: dovoljno hrane, sjajno obazovanje, odličan sportista, ponosan na svoju uzvišenu naciju. Međutim, nakon Titove smrti 1980, Jugoslavija je počela da se raspada.

„Ja sam Albanac odrastao u Srbiji“, kaže Majk. „Mržnja je postala vidljiva. Jednostavno – čista mržnja.“

Dok je Jugoslavija oko njih propadala, sudbina nacije postala je očigledna: sukobi, milicije i potpuna kriminalizacija države.

Sankcije UN koje su protiv Jugoslavije uvedene 1992. su potpuno odredile sudbinu Pink pantera. U Srbiji su propadale cijele industrijske grane, što je stvorilo generaciju ljudi koja je bila ili prinuđena ili voljna da uzme učešće u kriminalnim aktivnostima. Kada jednom morate da švercujete hranu, sapun ili dizel, da biste obezbijedili goli život, šta će vas spriječiti da švercujete oružije, drogu ili ljude kako bi obezbijedili profitabilniji život. To je utrlo put izuzetno moćnim međunarodnim heroinskim, seksualnim i oružanim bandama koje postoje i danas. Uski, uglavnom lokalni putevi šverca preko planina, jezera i između zaliva postali su međunarodne rute. Nekoliko godina kasnije, tim rutama su se priključili i dijamanti.

Pitala sam ljude koje sam srela u ovom regionu šta misle o ovoj bandi i dok je gotovo svako priznavao da je krađa pogrešna, poslije te izjave obično bi slijedio bljesak u oku i stav između redova: „Morate priznati da su u tome zaista dobri”.

Jedan čovjek na pijaci pao je u vatru: „Da sam ja na mjestu vlasti, dao bih podršku Panterima da idu i da pljačkaju sve strane zlatare pod jednim uslovom: da plijen donesu kući.“ On je na ove pljačke gledao kao na osvetu zbog NATO bombardovanja i sankcija UN protiv Srbije 1990-tih. „Engleska, Amerika, Francuska, Japan... Oni su uništili ovu zemlju.“

Arkanovac „legalizuje“ukradene dijamante

Kada se nakit ukrade, za Majka i njegov tim posao je završen. Prodavanje i prenošenje dijamanata je suviše rizično: morate da ga odmah predate unaprijed dogovorenom kontaktu koji će ih prenijeti preko granice do kupaca, često u Antverpenu. Oni znaju unaprijed ko će šta kupiti i za koliko novca. Pink panteri dobijaju oko 15 odsto vrijednosti, a kuriri oko 5 odsto.

Onda je tu posrednik, čovjek koji maskira dijamante, „legalizuje“ ih i vraća na tržište. Gospodin Grin, Srbin iz Bosne, je prilično nizak i nije imao ništa od arogancije koju sam primijetila kod članova bande sa kojim sam se prethodno srela. Preko glave mu je što Panterima pripada sva slava.

„Oni samo obavljaju ulične poslove“, kaže. „Bez ljudi kao što sam ja ne bi bili ništa.“

On procjenjuje da dobija 30 do 40 odsto tržišne vrijednosti dijamanata.

Gospodin Grin mi kaže da je odrastao na selu i da se priključio JSO-u, elitnoj srpskoj paravojnoj jedinici. Na čelu sa Arkanom ova milicija je sijala strah širom regiona. Sa ponosom mi pokazuje bordo beretku i meni postaje neprijatno.

„Nisam bio na prvoj liniji“, kaže, „više sam bio u pozadini“.

To ne znači kancelarijski posao. On je bio, kako objašnjava „zadužen za likvidacije terorista“. Čini se da se ne kaje zbog svoje prošlosti ubice. To je najstrašniji čovjek sa kojim sam se ikada srela.

Svako ko je bio u specijalnim snagama ima „poslovne kontakte“, objašnjava on. Ti kontakti sežu od zapadne Afrike, postojbine mnogih rudnika dijamanata, do Antverpena, gdje je gospodin Grin kasnije zasnovao posao sa dijamantima.

Njegov tim ponovo obrađuje dijamante i pravi nove potvrde o porijeklu u kojima se navodi da je svaki od tih dijamanata nedavno iskopan u Sijera Leoneu. Dijamantima se obično ne može ući u trag. Ssertifikacioni sistem Kimberli procesa uspostavljen je u pokušaju da se prekine trgovina krvavim dijamantima.

„Na kraju nam je to olakšalo posao: mi prosto lažiramo te sertifikate o porijeklu i pravimo 'nove dijamante'”.

Dijamanti velike vrijednosti se obično vraćaju na legalno tržište „na rukama nevjesta“ kaže mi. Ali, oni manji postaju valuta na svjetskom crnom tržištu. „Možete da imate džep pun dijamanata i da za to kupite čamac pun kokaina. Sada sve isplate u gotovini od preko 15 hiljada funti moraju da se prate elektronski, ali ko kontroliše dijamante – niko”.

Gospodin Grin je za jednu stvar u pravu: o Panterima se zaista piše. Oni voze kao kaskaderi. Njihove pljačke liče na filmove, ali oni su takođe i u najvećoj vatri, ostavljajući netaknute velike sume novca i šire kriminalne mreže.

Neki novi trapaviji klinci

Jedno vrijeme se činilo da su Panteri nedodirljivi. Tek pošto su se povezale različite evropske policijske snage – recimo u Monaku, Švajcarskoj i Francuskoj - Panterima su prvi put osujećeni planovi.

Interpol je 2007. oformio Radnu grupu za Pink pantere. Globalne policijske snage su prvi put mogle da razmjenjuju i šire svoje informacije. Spektakularna pljačka u Dubaiju 2007. bila je jedan od njihovih prvih slučajeva.

Pljačka u Tržnom centru Vafi bila bi savršena da nije bilo jedne greške: kada su zapalili automobile kojima su pobjegli, neko je zaboravio da otvori prozor. Kada nema vazduha, vatra ne može da se širi kao što bi trebalo, pa je policija u Dubaiju uspjela da dođe do DNK dokaza. Uz pomoć Interpola, tragom DNK otkriveni su Duško Poznan (30) iz Bihaća i Milan Ljepoja (31) iz Niša. Obojica su tražena zbog pljački u Švajcarskoj i Lihtenštajnu.

Poznan je 2008. uhvaćen nakon saobraćajne nesreće u Monaku, a Ljepoja nakon dramatične policijske potjere na granici između Švajcarske i Francuske. Obojica sada služe kazne u Lihtenštajnu i čekaju suđenje za pljačku u Dubaiju. Žena koja je vozila drugo auto još je u bjekstvu.

Neuobičajni nivo saradnje policijskih snaga koji se poklopio sa političkim periodom saradnje sa samog Balkana počeo je da daje rezultate. Od 2007. uhapšeno je 189 pantera - prošle godine je uhvaćeno njih 59. S obzirom na to da Crna Gora i Srbija teže da se priključe EU, više nije sigurno ni kod kuće.

„Mnogo je opasnije“, kaže Majk. „Policija zna sve trikove. Sada živimo mnogo mirnijim životima.“

I Majk i Lela su se povukli iz posla. Kada sam ponovo otišla da se sretnem sa Novakom, on je već bio uhapšen.

I dok iskusniji kradljivci prekidaju svoje veze i vraćaju se mirnijem životu, policija je indentifikovala novu generaciju kradljivaca koji preuzimaju posao. Oni nemaju ništa od precnosti i marljivosti koji se vezuje za stariju generaciju Pantera.

Inspektor Jan Glasi iz obavještajne službe švajcarske policije pokazao mi je snimak nedavne pljačke u Ženevi. Kradljivci su upali uz mnogo više nasilja, nisu imali vreće, ispadale su im stvari, paničili su i ostavili pištolj na stolu.

„Ovako se dešavaju nesreće“, objašnjava Glasi. „To nas mnogo više zabrinjava.“

Zaista, Pink panteri su nedavno imali prve pucnjave: prošle godine je u Grčkoj ranjen jedan policajac.

Dva muškarca i jedna žena su osmatrali zlataru koju su planirali da opljačkaju, ali su perike na njima izazvale sumnju policijske patrole i ona je krenula da ih zaustavi.

Oni su pucajući pobjegli sa lica mjesta i ranili su jednog policijaca. Kasnije su sve troje uhvaćeni (mada je žena iz tima – za koju se ispostavilo da je bivša košarkaška reprezentativka, uspjela da pobjegne iz zatvora i još je u bjekstvu).

Pitate se šta bi Majk i Lela učinili u toj situaciji - da su uhvaćeni, jer im perike nisu bile dovoljno ubjedljive. Činjenica da kradljivci čak nisu ni uhvaćeni u pljački, nego u prostom izviđanju, pokazuje da standardi opadaju.

Međutim, dok god gospodin Grin i njegovi saradnici mogu da ukradene dijamante provuku kao nove, oni će ostati traženi širom kriminalnog svijeta.

A ljudi će i dalje pokušavati da ih se nekako i negdje domognu.

Lela - bivša panterka na crnogorskom primorju

Pitala sam Majka o ženama u bandi. Oni se obično jedva i pominju u izvještajima o pljačkama.

Zvaničnici Interpola u Beogradu su mi rekli da su one samo primamljive za oko, ali gotovo nebitne za stvarni posao. Nasuprot tome, Majk mi je kazao: „Žene u Panterima moraju da budu izuzetne. Od njih se dosta traži, jer je njihova uloga vodeća, ali samo možete da imate po jednu u svakoj bandi. Ona mora da bude inteligentna, lijepa i mora mnogo da voli novac...“

I onda me Majk upoznao sa Lelom, saradnicom iz prošlosti i prijateljicom. Ona je izuzetno lijepa, 40-tih je godina i od glave do pete obučena u crno, sa dosta kože i krzna. „Ne može svako da radi ovaj posao“, kaže Lela.

Ljepoja i Mitić

„Za to morate biti rođeni. Momci odrađuju veći dio posla, ali u timu im je potrebna i jedna žena. Bez žene se ne bi ništa moglo uraditi.“ Lelin posao je da pronađe zlataru koja će biti meta prije nego što se posao odradi. Ona bi ušla u tu radnju kao kupac i pomno ispitala sve što može.

Onda bi se srela sa nekim ko bi napravio skicu plana zlatare do posljednjeg milimetra.

„Ako pogriješim, oni su propali. Za osmatranje zlatare ponekad su potrebni i mjeseci, da se ne pominju količine novca. „Ona mora da nosi najskuplju odjeću i da ima najelegantniji nakit“, kaže Majk.

„Mora da ima i sopstvenog vozača. Ma, mora da bude kao Madona!” Takođe su joj potrebne česte „transformacije“ za višestruke indentitete. „Frizerke bi mi dolazile u kuću“, sjeća se Lela.

„Ponekad bih bila plava, ponekada smeđa, ponekada crvena.“ „Zvuči glamurozno“, primijetila sam. „Ne“, odgovara ona. „Ja sam to mrzjela. Osjećala sam se kao da ću izgubiti sopstveni indentitet. Kao lutka na kojoj se eksperimentiše.“

Možda zato što nije mogla da porodici i prijateljima priča o svom poslu, tek naš razgovor je počeo da liči na seansu kod terapeuta. Ispričala mi je da je kasnije imala nervni slom.

Galerija

nakit FOTO: Shutterstock

( Havana Marking, "Observer" )