Smeće je govorilo za sebe

Na dan kad je Rodžer Voters svirao u Beogradskoj Areni, Lalović i ja smo kupili autobuske karte za Podgoricu. Neka nam na muzički obraz ostane „odsustvo prisustva“ na tom koncertu. Ukrcali smo se u autobus koji je nudio najjeftinije karte, i dok smo unosili stvari starija gospođa je već zauzela naša dva mjesta na posljednjim sjedištima, koje smo dobili kao kupci posljednjih karata. Gospođa reče da ima problem sa koljenima, pa nas velikomučeničkim glasom upita da pređemo negdje drugo. Premjestili smo se. Ušle su dvije utegnute cure, došle do gospođe koja se već proširila na još jedno sjedište. Gospođa njima reče da ima problem sa kičmom, s tim što njih dvije nije zanimala njena priča.

Nikome od putnika nije mogao da promakne ogromni krst koji obasjan reflektorima sija na kružnom toku u Kragujevcu. Većina putnika se prekrstila, a gospođa sa bolovima se prekrstila tri puta. Otvorila je neku knjigu pohabanih korica i počela da čita na glas. Dugo je čitala. Neki su se snebivali, dok ostali nisu komentarisali iz poštovanja ili strahopoštovanja. Iako je niko nije pitao, gospođa je kasnije rekla da ide u banju Igalo da se liječi i da će da svrati do Ostroga, a dvije cure su išle u Budvu, kako rekoše, isključivo da se sunčaju. Jedna carina, policija, granica, druga carina, granica, policija. Prošli smo i to, a prvu ozbiljniju pauzu pravili smo u Beranama.

Pri izlasku iz autobusa, vozač je stajao na vratima i svima naglasio: „Za svaki slučaj nemojte da pijete vodu!“. Za svaki slučaj!

Bilo je dva sata oko ponoći u Beranama. Grad pust.

Mrak je bio pa nisam mogao da prepoznam gdje se nalazi Beranselo i sporna raskrsnica. Bio sam na prvom protest/koncertu koji su organizovali mještani Beransela. Iako je možda taj protest bio uzaludan, na neki način sam ponosan što sam se tog dana tamo našao. Pun autobus je vodio ljude iz Kotora, Podgorice i ostalih gradova, a nas nekoliko išli smo kolima. Moram da priznam da je u svakom od nas bilo i neke male želje za provodom i nekim novim dešavanjima koja bi razbila monotoniju naših rodnih gradova. Ali, kad smo stigli, dočekali su nas ljudi. Ti ljudi bili su zahvalni što brinemo i što uopšte ima neko ko čuje njihov vapaj. Svi zajedno smo otišli do Vasovih voda, do „prirode“ pretvorene u smetlište, u najgoru deponiju. Oni koji su je tu stvorili vješto su je odabrali. Nizbrdica je, pa će smeće lakše da se kotrlja do dna. Užasan je to prizor, a organizatori nisu ništa govorili, nije bilo nikog da kaže par riječi masi. Iako je to možda bilo spontano, nije ni bilo potrebe da se išta govori, smeće je govorilo za sebe. Stariji gospodin je ipak dohvatio megafon i recitovao, iz njega je govorio ostatak zakržljale tradicije, što je ipak doprinijelo da se bar malo razbije ta ružna slika i pretvori u nešto komično.

Kad smo se vraćali sa smetlišta do raskrsnice, jedan od organizatora mi je pokazao kamp kućicu i rekao da u njoj mještani dežuraju 24 časa dnevno ne bi li spriječili kamione da istovaraju smeće. I tad mi je postalo sve jasno, tad sam shvatio koliko su ozbiljni i koja je muka na njih. Pitao sam se da li je tako nešto moguće u ostalim, većim gradovima Crne Gore. Iako pojedini mediji žele da ih predstave kao teroriste, kao one koji su balvanima blokirali puteve devedesetih godina, ti ljudi iz Beransela jedinstvom brane goli život, ono jedino što im je ostalo i oni su zapravo istinski i jedini heroji ovog našeg podaničkog doba. I onaj đed koji dođe i legne na put, kojeg su hrabri policajci braneći od njega državu podigli i sklonili, ne zaslužuje poštovanje samo zbog godina, već zbog djelovanja, zbog učestvovanja u procesu odbrane svojih osnovnih prava na život.

Mještani Beransela su učinili sve što umiju i iznijeli sve što imaju da nas dočekaju. Pogled na improvizovane klupe i mini štandove sa hranom istovremeno je izazivao tugu, zahvalnost i poštovanje. Naravno, u tom nesrećnom narodu ima onih koji su usled nemaštine bukvalno gurnuti u nacionalizam i ostrašćenost, ali sve im se oprašta jer su označeni kao krivci za trovanje sugrađana vodom, a oni su jedini koji u takozvanoj ekološkoj državi ozbiljno i hrabro protestuju protiv ugrožavanja životne sredine. Iza tog trovanja je izgleda sasvim druga priča.

Dok su visoki gradili Porto Montenegro i Budvu, zaboravili su sve sjeverno od Kolašina, ako ne računamo Žabljačke vikendice, te zelenokrovne baze za ljubavnice i ponekim vikendom familiju.

Na jednoj od klupa sjedio je i opozicionar parlamentarac koji je htio da dokaže svoju bliskost sa narodom tako što mu nije problem da istovremeno sjedi na kožnim sjedištima u parlamentu i na drvenoj klupi u Beranama. Okružen ozarenim đedovima, pio je rakiju, žmirio na jedno oko i besjedio im. Političaru je prišao Duško Vujović, pjevač Krivog tornja i rekao mu da ne treba da bude tu, da kad nije djelovao ranije kao opozicionar, čak i kad je bila njegova partija na vlasti, da ne treba ni sad da ubira političke poene. Đedovi su srčano branili političara koji nije umio da se brani ničim osim usranom demagogijom, onom koja nas je sve dovela do ovoga đe smo sad, a nismo „NIGĐE“.

Da kojim slučajem neka imućna organizacija stoji iza mještana Beransela, odavno bi prodržavni mediji brujali o tome, a na protestu u Beranselu ne bi bila postavljena isključivo domaća hrana, dok bi organizatori protesta vjerovatno nosili skuplju garderobu. Ono što stoji iza njih je hrabrost da braneći životnu sredinu brane i goli život jer im je samo to ostalo, odnosno, sve ostalo im je vremenom oduzeto. Njihova neposlušnost je dokaz da su oni možda jedini pravi građani u Crnoj Gori, da su spremni da se bore za svoja prava. Nisu zaslužili samo poštovanje, već i podršku. Ali ovo je ipak Crna Gora, tako da će se o ljudima iz Beransela pričati tek kad smeće ispliva na površinu i u ostalim gradovima Crne Gore, kad počne smeće da izbija u dvorištima i stanovima. Tad ćemo svi biti jedan veliki Beranslučaj!

( Đuro Radosavović )