Predsjedniku nema ko da piše

Prije sto godina jedan engleski mislilac napisao je da je najveći prijatelj istine Vrijeme, njen najveći neprijatelj su Predrasude, a stalni pratilac istine je Poniznost.

Povod za pisanje je, po mom mišljenju, podatak eksponiran u zanimljivoj kolumni Bobana Batrićevića “Telegram Ivanu Crnojeviću”. Uoči izbora otvoreni su radovi za uređenje zapuštene cetinjske ulice: “Početak radova – oktobar 2012, završetak decembar 2012.” Ovo malo obećannje asocira na jedno veliko, državno, zato ga pominjem: “Predsjednik Vlade Crne Gore Filip Vujanović rekao je da će se crnogorska vlast, nakon verifikacije samostalne i međunarodno priznate Crne Gore lako i brzo dogovoriti sa Hrvatima da prostor Prevlake postane atraktivni turistički kompleks...,idejni projekat rađen je u Hrvatskoj, dodajući da će izradu glavnog projekta jednako finansirati Vlada Hrvatske i Vlada Crne Gore.” (7.4.2001. mediji registruju obećanje).

Nakon 12 godina “pregovaranja” mamac se pokazao kao prazna udica. Ne znam dokle se došlo sa realizacijom obećanja datog za obilježavanja druge godine obnove nezavisnosti. Reporteri TV, servisa građana, pitaju prolaznike – šta misle o najavljenoj gradnji nove velelepne zgrade parlamenta na Cetinju, na prostoru napuštenih objekata “Oboda”, nekada jugoslovenskog privrednog giganta. Iskazana je opšta podrška i oduševljenje. Posebno je istaknut slikom i riječju iskaz jednog Cetinjanina. Rekao je da je Cetinje “dolina bogova,” a da je Podgorica “silikonska dolina.” Mada to zvuči lijepo, ipak iz vrijednosnog eksponiranja mišljenja moglo bi se zaključiti da mnogi pate od praznog nadimanja, da ne kažem od “faraonskog kompleksa.” Za ove proslave druge godišnjice obnove nezavisnosti obećan je povratak starog “sjaja” Cetinju.

Vratimo se Prevlaci, koja je u sjenci drugih dešavanja. Da li je diplomatija vođena “grlom u jagode” pa je ljosnula ona na Prevlaci, jer slijedi “dioba mora” i preuzimanje kontrole na ulaz ka Nevjesti Jadrana? Paralelno sa preuzimanjem Prevlake, slijedila je dobro isplanirana serija TV Zagreb o Boki Kotorskoj. Nijesam zapazio da je iko u Crnoj Gori zucnuo o porukama serijala, baš nakon “zajedničkog projekta” o gradnji na Prevlaci. U tom serijalu pod imenom “Korijeni” u kontinuitetu je isticano - “svaki kamen Boke govori hrvatski”… “Korijeni” poentiraju: “Gospa od Škrpjele je hrvatska Sikstinska kapela.” (HTV 29. maja 2003).

Dakle, sve je počelo nadahnuto sa ushićenjem o zajedničkoj gradnji. Ubrzo se pokazalo - da u vinu ima puno vode. Da ima malo više političke korektnosti, javnosti bi trebalo saopštiti, makar sa zakašnjenjem, šta se desi sa obećanom brzinom i lakim dogovorom. Velike nedoumice su ostale nakon susreta dva predsjenika početkom septembra.

Filip Vujanović: “Sa Hrvatskom nemamo otvorenih, spornih pitanja”.

Ivo Josipović: “Postoje razlike gdje treba da bude granica.” (na moru, op. N.I.).

Pitanje granice na Prevlaci, ustvrdio je Vujanović, ne opterećuje odnose dvije države. I nastavio: To je pitanje koje smo riješili u privremenom režimu od 2002, koji funkcioniše bez ikakvih državnih nesporazuma.

Izgleda predsjedniku nema ko da piše, ili da mu postavi taze pitanje – u čijim vodama su nedavno uhićeni ribari i zaplijenjen njihov ribarski brod uz otkup od 3500 eura, kad sve funkcioniše bez ikakvih problema.

A prije pola godine (21. mart 2013) ministar spoljnih poslova Igor Lukšić izjavio je da su se ministarstva vanjskih poslova dviju zemalja nedavno složila da obnove napore usmjerene ka rješavanju pitanja Prevlake. „To bi potvrdilo kapacitete dviju država da ovakva pitanja rješavaju kroz pregovore, uz uvažavanje međusobnih interesa i imajući u vidu dobrosusjedske odnose.“ Dakle, ima sporova – nema sporova.

Već 12 godina pregovara se o ovom graničnom sporu, a sedam godina traje razdoblje zaborava Prevlake koje možemo pamtiti kao sramotu pasivne države na gubitak suvereniteta na dio svoje teritorije i ujedno gubitka kontrole ulaza u zaliv Boke kotorske. Nesporno, niko ne pominje ono što je nesporno: stoljećima je taj kamenjar Prevlake, administrativno, jurisdikcijski i po pomorskim mapama pripadao onoj državi čiji je bio Kotor, odnosno, Boka kotorska. Bez izuzetka.

Gledajući sa ove vremenske distance, izgleda da su učenici mletačke političke mudrosti navukli našu političku uzdanicu u sumnjivi politički kompromis, na riječ, koja je trebalo da građanima ulije spokojstvo. Tim prije što je Hrvatska, nakon osamostaljenja, ušla u oštre granične sporove sa svim susjednim, novim državama, posebno sa Slovenijom oko razgraničenja u Piranskom zalivu, zatim sa Srbijom povlačenje granične linije na Dunavu i Bosnom i Hercegovinom. Za jedne je u Crnoj Gori izjava bila veliko ohrabrenje, dok je za druge bio samo markentiški potez pa obećana brzina može opstati koliko i oblak može zadržati kompaktnost pri udaru vjetra sa orjenskih visova.

Izgleda da se trivijalnim događajima poklanja veća pažnja od statusa državne granice. Recimo, prethodnih godina crnogorskoj javnosti po peti put servira se bitno državno pitanje: izgon sveštenika Velibora Džomića, koji predstavlja “smetnju za nacionalnu bezbjednost.” Sličnu političku metodu, koju je tretirao turski ustav, ismijavao je kralj Nikola, (“Memoari”, str. 413). Kralj Nikola notira: Mithad-paša zanio se budalastom idejom da Tursku spasi protjerivanjem pojedinaca sa njene teritorije. Paša je ugradio u Ustav član koji glasi: Sultan može prognati svakoga kojega policija označi da je po državu opasan.” A sveštenik, iako 17 godina službuje u Crnoj Gori i nikad nije prema njemu podnesen prekršajni postupak, predstavlja smetnju za nacionalnu bezbjednost.

( Nikola Ivanović )