Manje zelenila i više zmija na asfaltu

Zmije sve češće srećemo u gradovima, jer su u nedostatku parkova i zelenih površina - prinuđene da se bukvalno “sunčaju na asfaltu i betonu”.

To je ocijenila herpetolog Lidija Polović, navodeći da su širenje gradova na račun područja netaknute prirode i intenzivna gradnja u urbanim zonama, gdje je sve manje zelenila, uslovili uništavanje njihovih prirodnih staništa.

“Tako da su zmije koje žive na tim prostorima bukvalno prinuđene da opstaju u, za njih nepovoljnim uslovima, i da se umjesto na nekom osunčanom skrovitom mjestu u sred neke ‘zelene oaze’ u gradu, sunčaju bukvalno na asfaltu i betonu. Kada temperatura postane previsoka umjesto u hladovini parkova i drugih zelenih površina često sklonošte nađu u dvorištima, kućama, zgradama....”, istakla je Polovićeva.

Direktorica Prirodnjačkog muzeja Crne Gore i muzejski savjetnik u zbirci gmizavaca, ocijenila je da zmije u periodu njihove najveće aktivnosti ili u periodu ljetnjeg mirovanja, češće gledamo nego ranije, jer je sve manje mjesta gdje bi se mogle skloniti od nepovoljnih vremenskih prilika ili se nesmetano sunčati, a da ih ljudske aktivnosti ne ometaju.

Na širem području Podgorice se, kako je kazala, može naći veliki broj raznih vrsta zmija.

“Od otrovnih vrsta prisutan je samo poskok (Vipera ammodytes) koji se može naći u skoro svim krajevima naše zemlje, kako na sjeveru tako i na primorju, kako u nižim tako i na višim predjelima zemlje. Od neotrovnica na ovom području prisutno je čak 11 vrsta”, kazala je Polovićeva.

Brojnost vrsta, kako je pojasnila, uslovljena je toplom klimom, jer “zmije kao hladnokrvne životinje preferiraju toplije krajeve”.

Ona je ocijenila da je brojnost populacija zmija stabilna i da nema drastičnog variranja, “što je veoma bitno za održavanje ravnoteže u prirodi”.

“Povećana brojnost zmija bi značila nedostatak njihovih prirodnih predatora. Ono što ljudi svake godine percipiraju kao povećanu brojnost, poklapa se sa njihovom intenzivnom aktivnošću kada ih mnogo češće srijećemo iz navedenih razloga”, kazala je Polovićeva.

Istakla je da zmije u ekosistemu imaju značajnu ulogu kao regulatori brojnosti populacija sitnih sisara, naročito glodara, kao i insekata: “Prenamnožavanje glodara uzrokovalo bi štetne posljedice po čovjeka u smislu uništavanja dobara, usjeva, kao i u pogledu ugrožavanja ljudskog zdravlja zato što su oni prenosioci mnogih zaraznih bolesti”.

Polovićeva je naglasila da je značaj zmija višestruk, s obzirom na to da se zmijski otrov koristi i u kozmetici i u medicini za proizvodnju ljekova.

“S obzirom na to da je Crna Gora jedno od najbogatijih područja Evrope po broju vrsta zmija, kao i gmizavaca uopšte, imamo veliku moralnu odgovornost da sačuvamo to bogatstvo za buduće generacije, te iz tog razloga stalno apelujem da se zmije ne ubijaju”, istakla je Polovićeva.

Ona je ocijenila da procjene oko navodne povećane brojnosti, ugroženosti zmija i drugih herpetoloških tema, često daju nestručne osobe, koje nijesu dovoljno kompetentne da se bave tako zahtjevnim istraživanjima.

“Mora se razdovojiti kvalitetno istraživanje herpetologa za koje je nerijetko potreban i višegodišnji rad od nekog putopisa ili reportaže zaljubljenika u prirodu i njegovog subjektivnog opažanja”, ocijenila je Polovićeva.

Ona je istakla da je nerijetko u pojedinim istraživačkim radovima nailazila na nedopustive greške, budući da je i sama radila recenzije pojedinih radova u prestižnim domaćim i inostranim časopisima.

Pretjerani strah od zmija je neopravdan

Polovićeva smatra da je pretjeran strah od zmija potpuno neopravdan, ali da se može objasniti postojanjem raznih zabluda i predrasuda o ovim životinjama koje su nastale kao rezultat nasljeđa i njihovog slabog poznavanja.

Ona savjetuje građanima da susret sa zmijama ne doživljavaju kao ugrožavanje svoje bezbjednosti, već kao potpuno normalan susret sa bilo kojom drugom životinjom. Od tog susreta, kako objašnjava, građani ne treba da očekuju agresivnost zmije, jer je većina zmija veoma plašljiva, pa se pri susretu sa čovjekom najčešće odlučuju na bijeg:

"Ono što ide u prilog ovoj priči jeste da smo sve češće svjedoci napada na ljude od agresivnih vlasničkih pasa, pa uprkos tome ne doživljavamo svakog psa kao prijetnju".

( Željka Vučinić )