Sto godina robije

U jednoj pjesmi disidentskog sovjetskog kantautora Vladimira Visockog, čiji se spomenik u Podgorici, vjerujem, sparušio od strahovlade licemjernog palanačkog duha u protekloj deceniji, zatvorenik GULAG-a svake noći pred spavanje prelistava Krivični zakonik SSSR-a. Dobro znajući iz iskustva da je u sovjetskoj autoritarnoj državi, čija je i sam nepravedna žrtva, više nevinih nego krivih po mnogobrojnim zatvorima, kao i to da su tužioci i sudije u stvari veći „kriminalci“ nego oni koje šalju iza rešetaka, on lije suze radosnice svaki put kada naiđe na član Zakonika gdje predviđena kazna nije velika: barem će se neki nepravedno osuđeni izvući sa manje muke i stradanja od strane represivnog državnog aparata.

U današnjoj Crnoj Gori, situacija je mnogo komplikovanija. Cijela država je jedna vrsta radnog zatvorskog logora za većinu stanovništva. Represivni aparat je ugrađen kao temeljni dio svakodnevnog života. Za neposlušne i nepodobne, bilo da su izvan ili unutar sistema, bilo da su opozicioni akteri, nezavisni novinari, NVO aktivisti ili časni policajci, postoji čitava paleta mogućeg kažnjavanja. Još od početka devedesetih, razrađeni su pakleni krugovi mučenja i bola. Siguran sam da ih ima barem duplo više nego kod Dantea. Jer, dvadeset godina samo gore lomače, a „raj“ ostaje neproizveden. Postoje sumnje da možda još nije ni napisan.

Ratni zločin deportacija Bošnjaka iz maja 1992. godine nedavno je dobio partnere po zlu. To su „crne trojke“ o čijem je postojanju svjedočio bivši policajac Brajuško Brajušković i koje konačno treba nazvati pravim imenom, bez okolišanja, „trojke smrti“. Može li biti jasnije teze: crnokošuljaši su slali crne trojke da neistomišljenike, pobunjenike i pravednike pošalju u crnu zemlju. Prije i poslije zločina su se sabirali na crnim misama, da piju, da se drogiraju i da siluju. Treba se prisjetiti svjedočenja S.Č. ili (ponovo) pročitati knjige Olje Knežević „Milena i druge društvene reforme“ i Balše Brkovića „Paranoja u Podgorici“.

A, onda, imamo i crne snimke. Za sada, ipak, i dva u koloru, u video formatu, poznatih u javnosti kao „Kalićevi svatovi“ i „Striptiz revizora“, a siguran sam da nećemo dugo čekati da opet, u nastavcima,, „proradi“ youtube. Međutim, i bez videa, materijal iz audio snimaka je dovoljno skandalozan. Tobože sjednice čelnih organa DPS-a, a ono čisto zatvorsko iživljavanje. Tobože ugledna lica sa parlamentarnih dasaka, a ono logorski kapoi koji, nadahnuti vulgarnošću, karakterišu građane i građanke Crne Gore kao obične brojeve, kao inventar brutalnih ucjena i robovskih stega. Sadizam bez granica. Politička pornografija.

I kako sada, poslije svega toga, ne izvesti zaključak da tzv. DPS pod vođstvom Mila Đukanovića nije uopšte politička partija u klasičnom značenju tog pojma? Kako ne vidjeti sličnost sa pomahnitalom upravom zatvorske zone? Kako ne primjetiti iza evroatlantskih retoričkih kulisa i zamaka od pijeska jednu partitoliku mrežu korumpiranih kadrova koja ima sve osobine opasne kriminalne organizacije? Kako se ne složiti sa tvrdnjom profesora Milana Popovića koji u DPSovskim aktivnostima vidi „radnje“ iz člana 401 Krivičnog zakonika Crne Gore?

Čini mi se, međutim, da nije dovoljno u duhu prava i pravde zaustaviti se samo na članu 401, pa makar dodali i član 401a. Po mom mišljenju, djelovanje DPS-a povlači za sobom i čitavu glavu dvadeset devetu Krivičnog zakonika tj. krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore. Tu ima sijaset članova koji pašu kao saliveni. Na primjer, član 372 – „udruživanje radi protivustavne djelatnosti“ ili član 370 – „izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje“.

Potpredsjednik DPS-a Filip Vujanović, uz naravno član 383 – „lažno predstavljanje“ kao predsjednik Crne Gore, morao bi biti predmet osude i kroz član 357 – „ugrožavanje nezavisnosti“. U tom članu je jasno zapisano da ko god „pokuša da dovede Crnu Goru u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema nekoj drugoj državi, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina“. Upravo je ovo ne samo pokušao nego i uradio Vujanović kada je 2007. godine u Vašingtonu potpisao da Crna Gora na svojoj teritoriji neće sprovoditi član 98 Rimskog statuta (izručenje Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu) kada su u pitanju američki državljani optuženi za krivična djela. Vujanović je time doveo Crnu Goru u formalno-pravno potčinjen položaj u odnosu na SAD, ne hajući ni za izgradnju fer i demokratskog globalnog poretka ni za ravnopravnost svih građana pred zakonom, kao ni za oštre kritike zvaničnika Evropske unije (što je još jedan dokaz antievropske orijentacije u DPS-u) .

Nedavnim svrstavanjem na stranu militarističke opcije u vezi sa traženjem rješenja za zaustavljanje daljeg krvoprolića u Siriji, ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je, uvjeren sam, izvršio krivično djelo iz člana 442, stav 1 – „poziv i podsticanje na agresivni rat“. U isto vrijeme, bivši ministar odbrane Boro Vučinić i sadašnja ministrica Milica Pejanović-Đurišić već godinama taj član Krivičnog zakonika koriste kao otirač, insistirajući na slanju i boravku crnogorskih vojnika u Avganistanu.

I tako, kako se ono kaže? Zrno po zrno, pogača. Kamen po kamen, palača. Član po član, sto godina robije.

( Filip Kovačević )