Kolašin pun nezaposlenih, ali neće na građevinu

Iako je Dekor kompani jedno od rijetkih uspješnih preduzeća u Kolašinu, osim vlasnika Boška Mirovića, nijedan zaposleni nije iz ovog grada ali ni iz Crne Gore. Stopa nezaposlenosti u Kolašinu, prema Zavodu za zapošljavanje, je 24,09 odsto, i najveća je poslije Andrijevice i Bijelog Polja.

Radnici u tom preduzeću su Rusini i Mađari iz Vojvodine. Mladi Kolašinci nikada nijesu pokazali interesovanje da postanu dio ovog uspješnog malog kolektiva sa zavidnom poslovnom reputacijom. Razloga za to je više, a kako Mirović kaže, nijedan opravdan.

„Imamo 'mentalitetsku barijeru' prema zanatima. Nevjerovatno, ali to se još na ovim prostorima doživljava kao ponižavajuće. A savim je suprotno - ko ima zanat ne može propasti bez obzira na finansijsku krizu. Meni su nevjerovatni podaci koje sam nedavno pročitao, prema kojima se u nekoj anketi, preko 70 procenata mladih ljudi izjasnilo da bi željeli da rade u državnoj administraciji. Još nevjerovatnije mi je da tokom svih ovih godina nijedan Kolašinac me nije pitao da li njegovo nezaposleno dijete može doći da se obučava kod mene”, priča on.

„Recept“ za skoro deceniju i po stabilnog poslovanja prvog i jedinog kolašinskog privatnog preduzeća za uređenje enterijera i eksterijera, Mirović može da sažme u jednoj rečenici - „ogroman rad, poštovanje klijenata, briga o zaposlenima i stalno usavršavanje“.

Bilo pametno što se posao nije previše širio: Mirović

Taj četrdesetšestogodišnji Kolašinac postao je privatnik nakon što je, kako kaže, napravio „prilično čudan potez i napustio stalni posao u Željeznici. Sve to u „vrijeme Ante Markovića“, kad mu je plata bila oko 1.000 eura.

„Zaposlio sam se u Željeznici odmah nakon što sam završio Srednju građevinsko-tehničku školu u Beogradu. Na poslu gotovo ništa nijesam radio, a plata je bila prilično dobra. Nekako me oduvijek privlačio samostalan rad, a, bez lažne skromnosti, tada sam bio dovoljno pametan da zaključim da ni u preduzeću u kojem sam radio a ni u državi ne može dugo potrajati to 'blagostanje'. Odlučio sam da napustim posao i s ujakom Tomom Šćepanovićem, koji je bio jedan od prvih privatnih preduzimača u Crnoj Gori u vrijeme socijalizma, počnem da radim molerske radove”, sjeća se Mirović.

Takva odluka razljutila je njegovog oca, pa godinu nije pričao sa sinom niti mu je ikada postalo jasno kako to da je „poslije školovanja u Beogradu napustio 'siguran državni posao' i počeo da nosi kante i četke“. U ujakovom preduzeću Mirović je ostao nekoliko godina, a 1995. godine se i osamostalio. U početku je radio sam, a kako je posao rastao počeo je da uključuje još ljudi, zatim je i osnovao firmu. U preduzeću Dekor kompani je sada devet zaposlenih. A posla ne fali.

„Ne priznajem da je kriza posla. U minulih nedjelju dana dobio sam najmanje 50 ponuda. Radimo po cijeloj državi. Pohvaliću se i da sam radio na uređenju enterijera jednog eksluzivnog hotela u Albaniji. Najbolji marketing za moju firmu je preporuka zadovoljnog klijenta i tako funkcionišemo i zarađujemo. Krizu smo, naravno, osjetili, ali ona nije ugrozila moj posao, niti može. Imam pouzdane radnike, koji su u ovom preduzeću već 12 godina, na obostrano zadovoljstvo. Prioritetna briga tokom minulih godina bila je da ih zadržim, ali i da im ne smanjim platu ni za euro”, tvrdi Mirović.

„Ne priznajem da je kriza posla. U minulih nedjelju dana dobio sam najmanje 50 ponuda. Radimo po cijeloj državi"

Velika pažnja u jednom od rijetkih uspješnih kolašinskih privatnih preduzeća poklanja se i edukaciji i „praćenju trendova u struci“. Vlasnik preduzeća Dekor kompani i njegovi radnici su bar jednom godišnje na seminarima u Italiji. Prema Mirovićevim riječima, već sada znaju koje će se to novine u oblasti „završnih radova u građevinarstvu“ pojaviti naredne godine.

„Bez toga nema ništa. Odmah vas neko drugi pretekne i vi poslije možete samo da 'kaskate' za njim, a tako se izgubi mnogo vremena i poslova. Osim toga, vrlo je bitno u ovom, kao i u svim drugim poslovima, procijeniti kada treba 'zakočiti', a kada 'dati gas'. Mislim i da mi je jedna od pametnijih odluka bila i to što se nijesam 'širio', iako su mi savjetovali da se preorjentišem i na 'grube' građevinske radove, da gradim zgrade. Izabrao sam da se usko specijalizujemo i dostignemo maksimum kada je riječ o uređenju enterijera”, kaže on.

Mirović i zaposleni u njegovom preduzeću, kako tvrde, već sada su upoznati sa promjenama u njihovom zanatu i novim obavezama kada Crna Gora postane članica Evropske unije. Za to se, kažu, spremaju, po uzoru na kolege iz Hrvatske.

U skladu sa svojim životnim motom da „uvijek treba razmišljati unaprijed“ je još jedan Mirovićev poslovni potez. Da bi, kako kaže, obezbijedio radna mjesta za svoje troje djece i suprugu, nedavno je u dvorištu porodične kuće u Smajlagića Polju izgradio i motel sa 22 ležaja.

Mirovićevi radnici iz Vojvodine

„Naravno, ne mislim napuštati svoj osnovni posao. Ovaj motel je za moju suprugu i troje djece. Ja ću se možda turizmu posvetiti kad odem u penziju. Želim da moja djeca, koje god škole da završe, imaju mjesto gdje će biti svoje gazde i imati siguran posao. Na njima je da izaberu. Ja se nadam da će poslušati neke od mojih savjeta”, kaže Mirović.

Mladi ne znaju da je zanat profitabilan posao

Mirović kaže da mladi nezaposleni Kolašinci imaju odbojnost i prema drugim zanatima. Činjenica da u Kolašinu godinama nema obućara, a da se niko od mladih nezaposlenih nije zainteresovao da nauči taj zanat, prema njegovom mišljenju, je poražavajuća. Zanati su deficitarni u Crnoj Gori, a vlasnik Dekor kompani smatra da su za to, pored „mentaliteta“ i države, odgovorni i mediji.

„Ja ne mogu ovom poslu naučiti nekog ko ima preko 50 godina i ko je skoro cijeli životni vijek proveo u nekoj drugoj oblasti. Ovo je, međutim, odlično rješenje za mlade ljude. Tri- četiri godine su dovoljne da se 'zanat ispeče'. Ljudi malo znaju o tome koliko ovo može biti kreativan i profitabilan posao”, tvrdi Mirović.

On smatra da su aktivnosti na osnivanju Zanatske komore veliko ohrabrenje za njegove kolege, ali i način da se te vrste zanimanja prikažu mladima u drugačijem svjetlu. Ipak, prema njegovom mišljenju, još puno treba učiniti kako bi se razbile predrasude.

Galerija

( Dragana Šćepanović )