Ode čitav region ako se Hrvatska oklizne...

Sankcije kakve postoje u kolektivnoj memoriji regiona su nestašica benzina, redovi, razbijena i pomafijašena ekonomija, zatvoreno društvo koje se guši u svojoj patologiji. Koliko god se devedesetih govorilo da sankcije nisu bile efikasne, jer su lomile malog čovjeka, a Slobodana Miloševića i njegovu elitu nisu bitno dotakle, ipak su, čini se, na duži rok raspršile beogradsku ambiciju ekspanzionizma.

Ako Hrvatska sad dobije sankcije, one će se, konkretno, odnositi na pojačanu kontrolu trošenja 40 miliona eura za pripreme za šengensko članstvo i suspenziju daljih 80 miliona. To je poznato. Pojačana kontrola trošenja znači produženje procedure, pisanje informacija iz Zagreba, pa odgovora iz Brisela. To je tehnička mjera, koja će se odvijati daleko od očiju javnosti i niko je, osim nekoliko činovnika koji će na tome raditi, neće ni osjetiti. Šengenska sredstva naprosto liježu na hrvatski račun na osnovu članstva u EU, ona su tzv. direktna plaćanja, za njih se ne mora konkurisati preko projekata. Suspendovanih 80 miliona, vjerovatno bi bili samo odgođeni i dodijeljeni kasnije. Prema tome, hrvatska Vlada ne laže kad kaže da zapravo neće biti oštećeni ni za euro.

Ali, dođe li do tih sankcija, budu li one samo šengenska sredstva ili malo šire, to će biti konkretan izraz, simbolički izraz, velike kazne iz Brisela, kazne koja bi mogla biti, ako se ne riješi, strahovito teška za Zagreb.

Toliko teška, da Crna Gora i sve susjedne zemlje koje imaju ambiciju članstva u EU, imaju razloga držati palčeve da se to ne desi, jer bi negativne posljedice sankcija za Hrvatsku mogle biti proširene na cijeli region.

Zagonetno ponašanje: Zoran Milanović

Hrvatska je u EU unijela kao svoj miraz, iznimno lijepu obalu i upornost u provođenju i završavanju vrlo teških pregovora. Nije bila specijalno dobar đak u tehničkom dijelu, jer su neki dijelovi javne uprave, naplavljeni rodbinskim i zavičajnim klanovima u tuđmanovoj epohi, oduprli modernizaciji. Ali, politički je bila jako dobra - svaki politički zahtjev iz Brisela, bio to ZERP (zaštitna ekološko privredna zona na Jadranu), preko Haškog suda pa do korupcije (Sanader) dobro shvatila. Grčila se, previjala, ali bi na kraju shvatila, a razlog je bio da je postojao društveni, nacionalni konsenzus o članstvu u Evropskoj uniji. Dakle, ušla je teško, moglo se desiti i da ne uđe - kao ni Crnoj Gori danas, ni Hrvatskoj okolnosti nisu išle na ruku, do te mjere da su joj, sve godine pregovora, savjetovali da se drži ispod radara, da samom ambicijom ne provocira. Skoro da su se neki iznenadili, kad je na kraju postala članica.

Jedan od najvećih uspjeha pregovora, trijumf diplomatije, jest da Hrvatska nije, poput Bugarske i Rumunije, pod paskom tzv. “postpristupnog mehanizma”. Mehanizam monitoringa i verifikacije dogovoren je pred primanje te dvije zemlje u EU, jer su i zemlje članice i Evropska komisija sumnjale da one nisu spremne u domeni pravosuđa, ljudskih prava i unutrašnjih poslova. Dvije zemlje redovno moraju raportirati Evropskoj komisiji kako napreduju u raznim segmentima onoga što pripada pod pregovaračka poglavlja 23 i 24.

Ako Hrvatska neće biti dovoljno "evropska", nikome drugome neće vjerovati. Pošteno ili nepošteno, to je tako

Dakle, to da je Hrvatska to izbjegla, da je dobila šansu da bude zemlja prvoga reda, da izbjegne balkanskoj kletvi, bilo je ogromno postignuće. Sama činjenica da se Hrvatskoj počelo prijetiti sličnim mehanizmom kao što ga ima Bugarska i Rumunija, strahovito je opasno.

Ako se Hrvatska oklizne, ode čitav region. Ako Hrvatska neće biti dovoljno "evropska", nikome drugome neće vjerovati. Pošteno ili nepošteno, to je tako.

Hrvatska je bila krenula od nule u članstvu, ali i to je bolje nego da je krenula ispod nule, gdje su, figurativno govoreći, zbog verifikacijskog mehanizma, Bukurešt i Sofija.

Jedino kako može EU funkcionisati, jest da se svi dobrovoljno drže onog što su potpisali da je zakon. Odluka za hrvatske sankcije u Briselu je jačala i objašnjavala se skoro na dnevnoj bazi. Tako je komesarka za pravosuđe održala predavanje u kojem je rekla da građanin Evrope mora biti siguran da ako sud u Španiji nešto odluči oko ekonomije, da će to da prihvati i sud u Francuskoj, a ako njemački sud donese nalog za hapšenje, da se on mora izvršiti i u Finskoj i u Hrvatskoj".

"Moć Evrope, soft power, meka snaga Unije, počiva na povjerenju da se vladavina prava poštuje", rekla je Vivijan Reding.

S druge strane, insistiranje na "leksu Perković" i povreda zajedničkog evropskog naloga za hapšenje, ili zajedničke potjernice, strahovito je već naškodilo hrvatskom ugledu, stvorenom na teškim pregovorima. Percpecija Hrvatske u ovom je trenutku u evropskim očima katastrofalna i tačno baca sjenku i sumnju na cijelo proširenje na zemlje bivše Jugoslavije.

Kako se došlo do priče o sankcijama

Zajednička evropska potjernica ili zajednički evropski nalog za hapšenje je institut dogovoren u vrijeme prije velikog proširenja EU. Napravljen je da pojednostavi proceduru, i da se izbjegne država kao posrednik. Po zajedničkoj potjernici, sud jedne države može zatražiti hapšenje direktno od suda druge države. Ali, nacionalni sud ipak može u nekim slučajevima odbiti izručenje drugom nacionalnom sudu.

Izmjena prema “leksu Perković” jest da sada nacionalni sud u nekim slučajevima mora odbiti izručenje. Još gore, Hrvatska je to napravila samo tri dana prije primanja u EU, što Komisija i druge zemlje članice vide kao izigravanje povjerenja.

Poslije primanja u EU, Češka i Slovenija su samovoljno promijenile isti zakon, ali ih je Evropska komisija prisilila da ga vrate na prvobitno potpisano rješenje.

Danke Deutschland

Hrvati i dalje ne znaju zbog čega premijer Milanović tako insistira na leksu Perković, pa ih to stavlja u različitu situaciju od Mađara ili Rumuna koji su podržavali svoje premijere u prkosu prema Briselu. Razvila se teorija o navodnoj zaštiti udbaške strukture, koja je postojala u socijalističkoj, ali i tuđmanovskoj Hrvatskoj, a koja, navodno, i dalje vuče političke konce.

Neki se gotovo zahvaljuju Njemačkoj na tome što se strogo postavila uz Evropsku komisiju i traži sankcije za Hrvatsku, ako ova ne odustane od promjena koje je uvela.

"Njemačka nas je riješila Sanadera, i prisilila da se bavimo korupcijom, onda nas je ugurala u Evropu, i sad će nas pogurati da obavimo lustraciju", kažu neki.

Drugi misle da je enigma Milanovićevog ponašanja u njegovom karakteru, u tome da je promijenio evropski zakon, nije očekivao taku burnu reakciju, prejako reagirao, izgovorio preteške riječi na račun komesarke Reding, i sad ne zna kako da se povuče.

Galerija

( Ines Sabalić )