Vrijednosti titogradske moderne

Dosta sam ti pričao, želi me još neko/ Vidimo se sad i ko zna kad/ Čuj samo nešto što dobro znam/ Najbolje se putuje kada putuješ sam. Partibrejkers, "Najbolje se putuje", Partibrejkers III (Jugodisk, 1989.)

Tim Nevil (Tim Neville) je bio hrabar - i odlučan mladić, nadasve.

Kad je imao 17 godina, Tim je razapeo šator u bašti iza kuće. Bio je to neki smiješni, izblijedjeli šatorčić - koji je pamtio i mnogo bolje dane.

Zatim je Tim saopštio roditeljima da namjerava da ostatak života provede upravo u tom šatoru.

Timovi mudri roditelji nisu reagovali, naravno - bili su ubijeđeni da se radi o još jednom pubertetskom hiru njihovog dragog sina - sklonog svakovrsnim hirovima.

Držaće ga to do jeseni, mislili su - a onda će se, kad padnu prve kiše, vratiti u kuću.

Došla je i jesen - a jesen u Merilendu, na tzv. Istočnoj obali Merilenda, u Sjedinjenim državama - zna da bude baš hladna i baš kišovita - u dvije riječi: baš opaka.

Međutim, opaka jesen nije pokolebala Tima - nastavio je da živi u starom šatoru - koji je prokišnjavao na sve strane - a voda je, svakako treba naglasiti, prodirala i odozdo, kroz dotrajali, tanki sloj najlona.

Očajni roditelji su onda posegnuli za radikalnom mjerom - izdali su Timovu sobu nekoj studentici - ne bi li dragom sinu i na taj način dali do znanja da su stvari ipak otišle predaleko.

Podrazumijeva se, naravno, da ni taj korak nije urodio plodom.

Tim je živio u šatoru punih pet mjeseci - sve do trenutka kada mu je sinulo da zapravo želi da postane putopisac.

Nakon velikog otkrovenja nije časio ni časa - odmah je krenuo na dalek put.

U međuvremenu je Tim proputovao bijelim svijetom - uzduž i poprijeko. Njegove putopisne reportaže - vrlo živoposne, vrlo detaljne, vrlo intimne i vrlo originalne reportaže, vrlo često i iz krajeva pogođenih svakojakim katastrofama i kataklizmama - lako su pronalazile put do znatiželjnih čitalaca.

Nevil je do sada obišao svih pet kontinenata, tj. nekih pedesetak zemalja - i bilo je samo pitanje dana kada će okrenuti i u pravcu ovih naših, svima nama najdražih krajeva.

Tekst Tima Nevila, naslovljen "Uncovering Charms in Montenegro’s Capital" - što bi se moglo prevesti kao "Otkrivanje čari u glavnom gradu Crne Gore" - pojavio se 8. septembra na Internet portalu New York Timesa (travel.nytimes.com).

Podgorica, Sahat kula u Staroj Varoši (Djamila Grossman for The New York Times)

Riječ je o krajnje korektnom, pozitivnom i nadasve afirmativnom putopisu iza kojega stoji iskusan svjetski putnik - majstor putopisnog žanra - koji je vješto plasirao ogromnom čitalačkom auditorijumu NY Timesa - vrlo zahtjevnom čitalačkom auditorijumu, treba naglasiti - čitav niz preciznih, skoro pa apsolutno tačnih i nesumnjivo korisnih informacija o jednoj (relativno) egzotičnoj destinaciji.

Interesantno je, na primjer, da gospodin Nevil iz podgoričke ugostiteljske ponude - eats i drinks (hrana i piće) - izdvaja restoran Pod Volat u Staroj varoši - gdje se "skoro pa komirao" ćevapima - te Duhovni centar u Njegoševoj ulici, Buregdžinicu Zabjelo i Mojito Cocktail Bar - u nezaobilaznoj Bokeškoj ulici.

Dakle, ni pomena o podgoričkim restoranima koji pretenduju na nazovi-ekskluzivu - tj. na elitnu, ili barem platežno sposobniju klijentelu - što će reći da je Nevil, prije svega, u Podgorici tragao za autentičnim mirisima i ukusima.

Nevil je, što bi se reklo - naš čovjek.

OK - burek i ćevapi su opšte mjesto balkanske ugostiteljske ponude - međutim, pravi podgorički burek i prave podgoričke ćevape je moguće okusiti - i doživjeti - samo u Podgorici - što svakako važi i za pravi podgorički mohito.

U naslovu Nevilovog teksta lijepo stoji - otkrivanje čari - što se, naravno, ne odnosi samo na podgoričku hranu i piće - već i na neke druge, jednako važne čari.

Nevil je odsjeo bio u Hotelu Crna Gora - gdje bi drugo odsjeo naš stari drugar Nevil? - i u svom tekstu ne propušta da naglasi da je nakon njegovog odlaska dobar dio starog hotela srušen. Zatim kaže da je dobio e-mail od vlasnika hotela u kojem ga ovaj uvjerava da će novi hotel zadržati šmek - flair - starog Hotela Crna Gora - ali da ipak nije mogao, uprkos tvrdim uvjeravanjima gazde, a da ne osjeti i malo te sjete - a little glum.

"Hiltoni su svuda", piše Nevil. "Komunistički relikti - čak i 'staljinističke rupe' poput ove, što reče jedan korisnik TripAdvisora (tripadvisor.com) - ubrzano nestaju".

Posljednjih dana mi ova Nevilova rečenica ne izlazi iz glave - i u jednom trenutku sam postao svjestan da mi - u prvom redu mi Podgoričani - vrlo malo znamo o bivšem Hotelu Crna Gora - i uopšte o posljeratnoj titogradskoj arhitekturi - a kako mi vrlo malo znamo o tim našim važnim stvarima, teško da možemo očekivati od drugih da nam pomognu po tom pitanju.

Na nama je da tu našu modernističku priču konačno ispričamo kako treba - i sve dok mi ne obavimo taj mukotrpni posao, dešavaće se da mnogi među nama, a pogotovo mnogi među putnicima namjernicima koji posjećuju ove krajeve - doživljavaju našu reprezentativnu arhitekturu kao kojekakve oronule rupe, šupe i pojate.

Tu kojekakve ad-hoc intervencije i kojekakvi spiskovi objekata koje treba - i zvanično - postaviti na listu kulturnih dobara od nacionalnog značaja - ne pomažu mnogo. Upravo suprotno - odmažu - jer stvaraju privid da se nešto radi i da ćemo lako obaviti taj posao - što je van pameti.

Dakle, mi sami moramo da ukažemo na kvalitet naše arhitekture - prije svega zbog nas i zbog naših potomaka - i na kraju zbog same arhitekture, tj. tradicije građenja na ovim našim nesrećnim prostorima - i to na način koji bi jasno korespondirao sa naporima koji se u pravcu sistemske i sistematske evaluacije arhitekture - s obaveznim naglaskom na modernističkoj arhitekturi - čine u razvijenom svijetu i u susjednim državama - pogotovo u Hrvatskoj, a donekle i u Srbiji.

Vjerujem da bi se danas dobar procenat Podgoričana, pogotovo mlađih, složio sa konstatacijom da naš srušeni hotel - u svojoj potonjoj fazi - i nije bio mnogo više od te nazovi-staljinističke rupe - što nije tačno, svakako - otklon od staljinističke arhitekture je na ovim prostorima bio više nego jasan - ako ni zbog čega drugog - a ono iz političkih, tj. ideoloških razloga.

Tačno je da smo živjeli u totalitarnom, diktatorskom sistemu - ali nismo bili zatvoreno društvo, naša diktatura je bila meka, neuporedivo mekša od diktature koja je bila na snazi u Sovjetskom savezu i u državama koje su pripadale tzv. Istočnom bloku - bili smo i te kako obaviješteni, treba priznati, o dešavanjima s one strane naše (niske) međe.

Kako je moguće, pitam ja vas, da prvi Hilton podignut na tlu Evrope - davne 1955. godine, u Istanbulu, u Turskoj (Skidmore, Owings & Merrill) - neodoljivo podsjeća na naš bivši Hotel Crna Gora, koji je podigao Vujadin Popović - i to par godina ranije?

Kako je moguće da nazovi-imperijalistička arhitektura toliko podsjeća na nazovi-socijalističku?

Ako na Internetu potražite fotografije Hiltona u Istanbulu - biće vam odmah jasno gdje smo bili sredinom pedesetih godina - s tim da su zasluge za to strogo individualne i treba ih pripisivati isključivo autoru - pomenutom gospodinu Popoviću. Na nama ostalima je bilo da poštujemo autora i njegovo djelo - ali ispade da nismo bili dorasli tom zadatku.

Činjenica je da prethodne generacije podgoričkih arhitekata, naših očeva i naših djedova - što se najprije odnosi na taj prvi veliki talas, mahom beogradskih đaka, koji su stupili na crnogorsku arhitektonsku scenu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka - nisu uspjele da nam ukažu na jedinstvene kvalitete titogradske moderne.

Ta stvar se, nažalost, nikada nije primila. Sa druge strane, nove generacije arhitekata, gotovo u pravilu, nisu nalazile za shodno da svoj autorski rad vezuju za autorski rad svojih predhodnika - odnosno za graditeljsko nasljeđe. O tom famoznom "kontinuitetu modernosti" - mi nemamo pravo da govorimo.

Tako je bilo - a tako je i danas, čast rijetkim izuzecima, svakako.

Nema većeg prokletstva koje može pasti na grad - od te naše vječne okrenutosti novom - kao svojevrsnom pseudo-generičkom imperativu. Kao da patimo od neke vrste kolektivnog posttraumatskog stresnog sindroma - što se manifestuje kroz kompulzivno ponavljanje stresnih događaja - kako u snovima, tako i na javi.

Ako nema nikoga sa strane ko bi se bavio bombardovanjem naših gradova - poput fašista, nacista i saveznika u vrijeme Drugog svjetskog rata - ili Nato alijanse, u potonje vrijeme, čije su nas "pametne bombe" uglavnom srećno zaobišle - onda nema druge nego da se sami latimo rušenja.

Identitet Mirkove varoši - nove Podgorice sa početka prošlog vijeka - dobrim dijelom je bio utemeljen na nekoj vrsti otklona - više programskog nego ideološkog - od otomanskog modela življenja, a samim tim i od otomanske urbane matrice Stare varoši i Mićena. Trebalo je na brzinu hvatati korak sa bijelim svijetom - u skromnim okvirima naših ekonomskih potencijala, naravno.

Poslije rata je opet trebalo hvatati korak sa bijelim svijetom - imperativ je bio u radikalnom otklonu od svega starog i nazadnog - pa je novi Titograd istovremeno pregazio Moraču i svojski ugazio u predratne gradske zone - kako u Staru varoš, tako i u Mirkovu varoš, tj. u Novu varoš - što smo često skloni da smetnemo s uma.

Novo vrijeme - tzv. period tranzicionih gibanja - nije donio ništa novo - pogotovo po pitanju urbanizma i arhitekture - a nije ni mogao donijeti, jer ako zanemarimo izuzetno stresnu i teškom mukom izvojevanu bitku za nezavisnost - na planu kolektivnog identiteta nije učinjeno gotovo ništa - s tim da sintagmu "kolektivni identitet" ovdje treba koristiti vrlo oprezno.

Ideološka platforma koja bi generisala novi talas poleta i prosperiteta - a samim tim i novi talas u razmišljanju o urbanizmu i arhitekturi - trenutno ne postoji - čak ni u najavi.

A sad oprostite, ne mogu više da razmišljam o tim teškim stvarima - zaboljeće me glava - odoh ja lijepo u Bokešku, vrijeme je za kratki espresso i Coca-Colu.

Galerija

( Borislav Vukićević )