Ravnoteža nemoći

Izraz iz naslova ovog teksta upotrijebio je nedavno Miodrag Lekić, lider Demokratskog fronta, objašnjavajući aktuelne odnose u vladajućoj koaliciji. Moguće da je Lekić u pravu i da objektivno slika stvarnost odnosa između velike i male članice vladajuće koalicije. Međutim, čini se da je u Crnoj Gori prije riječ o ravnoteži nemoći vlasti (u najširem smislu) i opozicije (u najširem smislu).

Vlast ne uspijeva da državu i društvo učini boljim. Opozicija ne uspijeva da na realnoj političkoj platformi zadobije većinsko povjerenje građana. Ravnoteža nemoći. Vlast ne uspijeva da se oslobodi ukorijenjenih obrazaca ponašanja (korupcija, zloupotrebe, sukob interesa, partijsko zapošljavanje, negativna selekcija kadrova). Vlast ne uspijeva da pronađe nove modele za podsticaj ekonomije i vrti se u krugu potrošenih modela sa manje sredstava nego je ikada ranije imala na raspolaganju. Vlast se pokazuje nesposobnom da ozbiljnije krene u obračun sa korupcijom i organizovanim kriminalom.

Opozicija je izborom više-manje jedne ključne teme – borba protiv korupcije i organizovanog kriminala suzila je svoj manevarski prostor. Koketira sa nostalgijom za "onim" sistemom, potrebe da uređuje «nepravedni» regionalni i globalni svijet i udvara se dugoročno štetnim zahtjevima za više novca svima iz državnog budžeta. Umjesto kreiranja nove političke, vrednosne i ideološke platforme atraktivne kako za najširu domaću, ali i međunarodnu javnost, cjelina DF poprima karakteristike svog najvećeg konstituenta. Nekada viđeni kao građanski, moderni, liberalni segmenti današnjeg Demokratskog fronta sve više liče na Novu srpsku demokratiju, a manje na sebe.

Zakonomjernost odnosa snaga u velikim (pa i političkim) porodicama ide u korist većih i velikih. Na pitanjima koja zadiru u sistem vrijednosti iskaču iz opozicionog tabora ideje i pogledi koji se protive univerzalnom konceptu ljudskih prava. Istovremeno, od tog istog «trulog» zapada se traži da podrži opoziciju.

Ne uspijeva se istovremeno napraviti iskorak prema politici integracije Crne Gore u NATO, na čemu aktuelna vlast i dalje snažno održava svoj međunarodni ugled i podršku, oduzimajući opoziciji jednake šanse u diplomatskim relacijama sa Vašingtonom i Briselom.

Opozicija kao da se "ušuškala" u ulozi političke čekalice pod parolom «dovoljno je da budemo ovdje i da budemo uporni», a "režim" će jednog dana već pasti iz ovog ili onog razloga. Nije zato čudno što je stepen aktivnosti opozicije danas manji nego ranije, a rejtinzi saglasni aktivnostima. Sudeći po raspoloživim informacijama iz parlamentarnih komisija koje rade na izbornom zakonodavstvu, moglo bi se lako desiti da posao bude završen, a da sistemske greške koje su omogućavale manipulacije izbornim procesom ostanu. Upravo na tom pitanju će se vidjeti koliko opozicija zaista želi i može obezbijediti da se izborni rezultat više ne dovodi u pitanje.

Nije samo Milo umoran. Godine su uradile svoje. Gubitak kondicije očigledan je u svim sektorima, kako među vladajućim tako i među opozicionim političarima, kod režimskih i opozicionih medija, među većinom uobičajeno nezainteresovanih i među još rijetkim kritički intoniranim glasovima nevladinih organizacija. Mnogo toga se svodi na još jedan uobičajeni radni dan i obavezu da se kaže ono isto što je već mnogo puta rečeno. Isti ljudi, isti stavovi, isti argumenti. Malo koja informacija može da proizvede reakciju publike. Zabrinjavajuće je što mediji sve više daju prostora političkoj farmi. Prepirke političara bez mnogo smisla i svrhe, čarke i incidenti, napadi i uvrede, izjašnjavanje o nebitnim pitanjima i izmišljenim temama, recikliranje, kompilacije. Mnogo priče o politici u njenom najružnijem izdanju, malo argumentovane rasprave o javnim politikama koje život znače. Ono malo rasprave o konkretnim politikama svodi se na parole jednih i parole drugih. Parole prihvatamo kao istinu, zavisno od toga ko ih izgovara. Čak i mediji koji slove kao opozicioni sve manje idu korak dalje od uobičajenog objavljivanja informacija i stavova negativnih po vlast. Upornim i čestim objavljivanjem svega i svačega.

Novinari su postali zavisni od političara, nevladinih organizacija i analitičara. Sve manje je samostalnog rada, istraživačkog ponajmanje. Nekoliko dobrih, inovativnih i obećavajućih medijskih inicijativa je zamrlo. Novine jedne i druge strane počinju sve više da liče. Slično je i u civilnom društvu. Sve manje organizacija, sve manje proaktivnog pristupa, sve više pristajanja na date uslove i ulogu "implementatora".

Zarad budućnosti ove države i društva moramo napraviti potrebnu ravnotežu između rasprave o politici i rasprave o javnim politikama, između rasprave o demokratiji i rasprave o ekonomiji. Moramo pokušati da tražimo nove ideje, inovativne pristupe, svježe ljude i dugoročno održiva rješenja.

stevomuk@gmail.com

( Stevo Muk )