Anđelina

Svaki prvi razred gimnazije je za nastavnika početak „dubokog oranja“ kada je riječ o knjizi i čitanju, a svaka nova generacija iznađe način da vas iznenadi, zbuni, pa i porazi. Ove godine je to bio domaći zadatak posvećen ženinom izboru u pjesmi „Banović Strahinja“.

Pošto nije bila u programu za osnovnu školu, nijedan učenik u tri odjeljenja nikada ranije nije pročitao ovu pjesmu, ali je par njih pogledalo film. Pa ipak, svijet zbog toga ne bi propao. Uostalom, i ljudi na mnogo odgovornijim položajima od učeničkog često rade poslove o kojima malo znaju, pa, evo, svi nekako preživljavamo. Problem je u tome što su učenici po „svoje mišljenje“ smjesta pošli na Internet. Tamo su našli da se Strahinjina žena zove Anđelka, odnosno Anđelina, a da je pomogla Vlah Aliji jer je procijenila da će nastupiti međustranačka trvenja i loše političke prilike u Srbiji. Naša Endži je, kako se vidi, djelala u maniru prave ministrice vanjskih poslova. Pod uticajem filmova, neki učenici su razmatrali pjesmu kao primjer „stokholmskog sindroma“, odnosno zbližavanja taoca sa otmičarem. Poneko je, nadahnut „vječnim istinama“, citirao Njegoševe stihove o ženskoj ćudi kao smiješnoj raboti. Zbunili su se pred pitanjem da li se to odnosi baš na sve žene, pa i na njihove majke.

Čitaoci će svakako pogriješiti ako ovaj zapis shvate kao lament nad sve lošijim đacima. Mladi ljudi nisu ništa gori, ponajmanje gluplji i neznaveniji nego što su bile ranije generacije. Oni naprosto više ne žive u „lineranom svijetu“ knjige već u „zrakastom svijetu“ Mreže. Međutim, škola se u posljednjih trideset godina nije mijenjala ni izdaleka tako brzo kao što se mijenjala tehnologija. Ona još uvijek nije našla način da ocjenjuje i ta „zrakasta“, a ne samo „linerana“ znanja. Još manje je uspjela da uvjeri učenike i roditelje, pa i same nastavnike, da će budućnost baštiniti samo oni koji osvoje oba svijeta - onaj koji je važan za samospoznaju i kritičko mišljenje i onaj koji je zadužen za stavljanje znanja u nov kontekst i funkciju.

Daleko od toga da đaci nisu posvetili vrijeme svom zadatku o Anđi. Međutim, kada su „uzjahali“ na Mrežu, prestali su da mjere sate. Sa svih strana su ih dočekali raznovrsni zabavni sadržaji. Onda su skoknuli do Fejsbuka na „čašicu razgovora“ i provjerili šta ima novo na Jutjubu. Mreža je lagano proždirala sate, a da im ni na pamet nije palo da bi daleko brže pročitali pjesmu (koju većina i dalje nije ni pogledala).

Zato je svaki septembar vrijeme za isto pitanje: kako „začarati“ učenike knjigom i kako im pokazati da su na Mreži tek nemoćne muve u paučini. Kako ih dovoljno uplašiti lažima koje im se nude kao istina, poput najnovijeg skandala na hrvatskoj Vikipediji i zataškavanja ustaških zločina. Odgovornost se prebacuje sa roditelja na školu i obratno. A i jedni i drugi su, ophrvani brzinom, zaboravili da se bave mladima i da „uspore“ djecu na vrijeme, kako bi brže i bolje nastavili da se kreću. Umjesto toga, zavladala su lažna znanja i poluznanja, ovlašne tvrdnje i velike prazne riječi. Ima ih posvuda, od vrtića do privrede i ekonomije, da politiku ni ne pominjemo. Pa ipak, toga je oduvijek bilo, ali noćna mora počinje kad i nastavnici pokleknu.

Problem akademskih obmana i „pozajmljivanja“ iz tuđih radova raste uporedo sa kulturom „lakih i brzih dodira“ na Mreži i nije svojstven samo našem regionu. Određene procjene, konkretno u Rusiji, kazuju da se gotovo devedeset procenata radova ozbiljno oslanja na tuđe tekstove i da nema težinu naučne inovacije. Teško da bi i kod nas bila bitno drugačija situacija. Ideja da stručni rad prije odbrane stoji tri mjeseca na Internetu kako bi bio provjeren, nailazi na razumljivo pitanje: ko će imati strpljenja i vremena da sve to čita.

Ovih dana u Srbiji je subverzija stigla ravno iz profesorskog esnafa. Tri nastavnika PMF-a su riješila da ukažu na problem hiperprodukcije „naučnih radova“ svojih kolega, koji se uredno objavljuju u stranoj periodici, naravno nakon što se plati „kotizacija“. Tako je nastao raskošno besmisleni „naučni rad“, u kojem je kao autor bio pomenut Šilja i djelo „Politkin zabavnik“. Uredno objavljeni rad je, kako pišu mediji, bio napisan na „tarzan inglišu“, koji inače „nije stran“ ni mnogim našim političkim i naučnim djelatnicima.

Zbog toga, prije nego što zbog Strahinjine ljube ospemo drvlje i kamenje na omladinu, možda je bolje krenuti iz profesorskog dvorišta. Konkretno od dokumenta „Mjerila za izbor u akademska i naučna zvanja Univerziteta Crne Gore“. U susret 26. septembru, Evropskom danu jezika, nije zgoreg naglasiti da čak ni osnovni i provjerljivi uslov - da univerzitetski profesor odlično poznaje jedan strani jezik - vrlo često nije ostvaren. Da ne govorimo o svestranosti znanja i briljantnim naučnim radovima na sve brojnijim fakultetskim odsjecima po našim malim i velikim gradovima, koje ćemo, mimo svijeta, možda ubrzo finansirati i iz budžeta. Visoko obrazovanje je svakako prvo u nizu koje mora postaviti standarde, potom nastavnici u srednjim i osnovnim školama, pa tek onda možemo tražiti od mlađanih mudraca da čitaju i da kritički misle.

( Božena Jelušić )