Globalizacija vodvilja

Đavo je prebrzo odnio šalu. Kada je američki predsjednik Donald Tramp na primjeru Crne Gore doveo u pitanje ugovornu obavezu SAD da stane u odbranu drugih članica NATO, naše političke partije, sasvim očekivano, nisu propustile priliku da zauzmu dostojno mjesto u mizanscenu onoga što je sada već globalna medijska komedija i još jednom pokažu svu dubinu nerazumijevanja kako domaće, tako i svjetske politike. Umjesto da se na Trampovu izjavu datu u intervjuu Takeru Karlsonu, inače uvijek trezvenom i racionalnom novinaru konzervativnog FOX News-a, reaguje onako kako jedino i treba - duhovitošću i blagom ironijom, odgovoreno je poplavom grotesknih stranačkih saopštenja, pisama Američkoj ambasadi, online statusima punim hinjene konsternacije.

Prije svega, onome ko je ikada slušao Donalda Trampa i ko zna bilo šta o njegovom poimanju svijeta, mora biti jasno da on snagu i agresivnost smatra pozitivnim atributima vrijednim poštovanja, a ne dokazom varvarstva, primitivizma i zaostalosti, kako je to u našoj, zapravo nimalo tradicionalnoj, ali zato sasvim dekadentnoj sredini, uobičajeno. Bilo bi preporučljivo da sačuvamo izraze indignacije za slučaj da nas, kao što to neprekidno čini svojim političkim protivnicima, ismije kao slabe i popustljive, jer bi se tada uistinu radilo o uvredi, ma koliko ona bila bliža realnosti.

Nadalje, njegov odgovor Karlsonu nije, kako je to u dijelu crnogorske javnosti interpretirano, ni bilo kakva “poruka” bilo kome, a ponajmanje zvaničnoj Podgorici, već očigledno proizlazi iz dubokog i suštinskog nerazumijevanja načina na koji NATO funkcioniše. Alijansa bi, shodno Članu 5 Vašingtonskog sporazuma, koji govori o kolektivnoj odbrani, zaista bila obavezna da stane na stranu Crne Gore samo ukoliko bi ona bila napadnuta od strane spoljnjeg neprijatelja, ali ne i ukoliko bi se, hipotetički, našla u ulozi agresora – ovdje treba uporediti NATO intervenciju u Avganistanu nakon napada na SAD 11. septembra i izostanak učešća alijanse pri invaziji na Irak 2003.

Treće, bez obrzira na brojne insinuacije, dati odgovor očigledno nije inspirisan bilo kakvim razgovorima sa Putinom, osim ukoliko je učlanjenje Crne Gore ovlaš pomenuto kao još jedan primjer kršenja džentlmenskog sporazuma Gorbačov-Buš, po kome su se SAD na kraju Hladnog rata usmeno obavezale da se NATO neće širiti na istok. Naprotiv, Trampova izjava, ma koliko bila nespretna, je u skladu sa proklamovanom politikom predsjedničke administracije “America first” i njegovim uvjerenjem da ne treba žrtvovati američke nacionalne interese, niti živote njenih vojnika, za interese zatečenog globalnog poretka, koje on doživljava kao suštinski strane. Trampovim protivnicima, prije svega Demokratskoj stranci i main stream medijima koji su u toku izbornog procesa 2016. javno obznanili svoju podršku kandidaturi Hilari Klinton, treba čestitati na onome što je očevidno pomno i briljantno pripremljena kampanja tempirana za samit u Helsinkiju, koja treba da sadašnjeg šefa države prikaže kao izdajnika kontrolisanog od strane Rusije i tako mu oduzme tzv. patriotsku biračku bazu. I sam Tramp, u skladu sa svojom, u nedostatku boljeg izraza, retorikom toka svijesti, ne propušta niti jednu priliku da im da dodatne argumente.

Ima li ova izjava ikakvog značaja za nas? Samo kao još jedna potvrda da je vlast u Crnoj Gori uspjela da otuđi i iritira kako Moskvu, tako i zvanični Vašington, dok je zbog učvršćivanja autokratskih elemenata i fingiranja suštinskih reformi na dobrom putu da isto učini i sa Evropskom unijom.

Za pretpostaviti je da bi joj pošlo za rukom da zaoštri odnose i sa Kinom kao rastućom svjetskom silom, da nema kineskog interesa vezanog za naplatu izgradnje Đukanovićevog Potemkinovog sela u formi autoputa.

I napokon, da li je zamislivo da Crna Gora, u bilo kojoj konstelaciji prilika, izazove Treći svjetski rat? Naravno da je to prepostavka koja izaziva podsmjeh i nevjericu. S druge strane, ideja da nekolicina sarajevskih studenata i tipografa može izazvati najveću kataklizmu u dotadašnjoj istoriji čovječanstva, izgledala bi jednako besmisleno još početkom 1914. godine. Mi ne znamo, mada naziremo, šta istorija nosi. Zbog toga nam trebaju svi saveznici koje možemo imati i najbolji mogući odnosi sa svim akterima, regionalnim i globalnim. Dok se unutrašnje prilike u Crnoj Gori ne promijene, malo je vjerovatno da će zabrinjavajuća međunarodna pozicija Crne Gore biti poboljšana, već će zvanična Podgorica i dalje biti posmatrana sa jednakom dozom podozrenja od strane svjetskih demokratija i autokratija.

Autor je magistrirao globalno rukovođenje i diplomatiju na Univerzitetu u Oksfordu i izabrani je član Kraljevskog instituta za međunarodne odnose iz Londona

( Srećko Crnogorac )