Igor Rakočević, čovjek koji je nacrtao 30.000 portreta

O Igoru Rakočeviću sugrađani će najčešće reći da je pomalo čudan, da voli da putuje i da je slikar. Dodaće kako je tek ponekad u Kolašinu i neće znati gdje provodi ostatak vremena. Malo njih, čak i onih s kojima povremeno popije kafu, zna da je taj četrdesetosmogodišnjak zarađivao za život, uglavnom, crtajući portrete na ulicama evropskih metropola i da ih je od početka 90-ih godina prošlog vijeka do danas nacrtao, tvrdi, čak 30 hiljada.

Da ima talenta za likovnu umjetnost u osnovnoj školi kazao mu je nastavnik Momir Bulatović. Da će živjeti od crtanja nije ni slutio. Među stotine umjetnika na ulicu, u pariskoj boemskoj četvrti Monmartru, natjerala ga je besparica, odnosno činjenica da nije imao da plati četvrti dan boravka u hotelu, čiji je vlasnik bio jedan Arapin, odlučan u namjeri da zadrži mladićeve lične stari dok ne dobije novac.

“U Parizu sam se neplanirano našao. U stvari, ja sam namjeravao da postanem član Legije stranaca. O razlozima za to ne bih. Bile su teške godine. U Legiji sam ostao svega dvije nedjelje, nisam im se nešto dopao, platili su mi dnevnice, dali novac za kartu do Pariza i 'ispisnicu'. Kada sam došao u Pariz, cijeli dan sam tražio jednog rođaka. On mi je dao nešto novca i nestao. Imao sam taman za tri dana u hotelu, za četvrti ne. Nijesam imao baš mnogo izbora”, sjeća se Igor dana kad je započela njegova karijera uličnog crtača.

Da ima talenta za likovnu umjetnost u osnovnoj školi kazao mu je nastavnik Momir Bulatović. Da će živjeti od crtanja nije ni slutio

Bez para i sam, na čuvenom pariškom brdu, sjetio se da umije da crta, ali da li je to dovoljno da zaradi - nije znao. Njegov talenat na Monmartru provjerio je i zemljak Drago Rnković, kojeg je slučajno sreo. Rnković je decenijama u Parizu dobro zarađivao crtajući. Dao mu je po parče bijele i crne krede i dva lista papira, koji su već s jedne strane bili iscrtani. Poslije duge šetnje po Pigalu, poznanstva s jednim Albancem, koji ga je častio ručak i pivo, Igor je nacrtao prva dva portreta.

“Pozajmio sam od jednog mladića pribor, nabasao na dvije Njemice, s obzirom da sam njemački govorio, za razliku od francuskog, počeo sam da crtam. Mnogo sam se trudio. Tri sata mi je bilo potrebno za ta dva portreta, ali na kraju one su bile prezadovoljne, a ja još više kada su mi platile čak 150 maraka. Ostao sam na Monmartru i zarađivao dovoljno da sebi priuštim vrlo udoban život, boravak u hotelu, brojna poznanstva sa predstavnicima tamošnjeg džet seta, poznatim ličnostima, umjetnicima, ali i sa još mnogo drugih zanimljivih ljudi, što mi je zaista obogatilo život”, sjeća se Igor svojih početaka u “gradu svjetlosti”.

Pored toga što su mu obezbijedili sigurnu egzistenciju, portreti su mu, kako kaže, spasili život. Sa 18 godina je otišao u inostranstvo, prvo u Švajcarsku, zatim u Njemačku i Švedsku gdje je nekoliko puta bio “u pogrešnom društvu na pogrešnom mjestu”, pa ubrzo poznat i policiji i u sukobu za zakonom. O tome ne priča rado i smatra taj dio života kratkim i neprijatnim epizodama, koje su mu se desile, kako kaže, neplanirano i nijesu bile u skladu sa onim “za šta je rođen”.

“Kada sam otkrio da od crtanja mogu dobro da živim, to mi je spasilo život ili me bar poštedjelo načina života za koji niti sam rođen niti spreman. Mnogo sam zarađivao i upoznao lice i naličje života na ulici, među boemima, umjetnicima, poznatim ličnostima, bogatim ljudima, ali i onima koji jedva preživljavaju. Ubrzo sam stekao vještinu, pa sam portrete crtao brže i bolje. Kasnije sam postigao rekord, pa sam jednom uspio da za četiri sata portretišem 110 ljudi. Portret košta od 30 do 50 eura i bilo kad da 'izađem na ulicu' mogu zaraditi dnevno od 150 do 300 eura”, otkriva Rakočević.

Nije to bio dovoljan motiv da ga zadrži u Parizu, kojem se vraćao još nekoliko puta. Poslije toga crtao je i na ulicama Budimpešte, u Švajcarskoj je izlagao slike u prvoj evropskoj Internet galeriji još 1997. godine, a u Beču imao izložbu fotografija. Kad ima pribor za crtanje, kaže, osjeća se kao da ima novac u džepu i nije važno u kojem je gradu. Nikad ne fali onih koji žele portret, a naročito ih, tvrdi Igor, naručuju bogati ljudi.

“Ne bih rekao da podilazim ljudima i crtam ih 'lijepe' i da je to razlog što me mnogo njih odabere da ih upravo ja portretišem, iako je oko mene na desetine mojih kolega. Ja, jednostavno, na svakom licu vidim nešto lijepo. Ljudi osjete pozitivnu energiju. Često dok crtam čujem i njihove ispovijesti, sprijateljimo se. Ipak, nastupi zamor. Neki umjetnici kažu - poslije 15 000 portreta neminovna je depresija”.

Zbog toga, ali i zbog ljubavi prema rodnom gradu, Igor je nekoliko minulih godina u Kolašinu. Sada je turistički vodič. Poznavanje crnogorskih planina i pet svjetskih jezika čine ga uspješnim u tom poslu.

Kolašin volim ali nije lako

“Navikao sam da sam zaradim i živim od svog novca. Iako sam rastao u dobrostojećoj porodici, sa 16 godina sam zaradio prvi novac kopajući kanale u Kolašinu. Bio sam i konobar, električar, instalirao cijevi za vodu i gas, čak sam jedno vrijeme bio i bolničar. Kolašin volim, iako nije lagodno živjeti u njemu i nemam mnogo onih s kojim želim da provodim vrijeme. Moja davnašnja želja, koju nikako da realizujem, je da organizujem radionice za talentovanu djecu. Nije za to niko imao sluha. Možda jednom, ipak, i to ostvarim”, nada se Igor.

Jednom će, tvrdi, svakako otići u Australiju. Želja da vidi tu zemlju motivisala ga je na prvo putovanje u inostranstvo, kao i na učenje engleskog jezika, kada je imao svega 13 godina. Smatra da je strast za putovanjima naslijedio od svog prađeda Boška Rakočevića, koji je početkom prošlog vijeka stigao do Aljaske, a talenat od ujaka svoje majke, koji je daleke 1936. godine nacrao autoportret.

( Dragana Šćepanović )