O nekadašnjem postrojenju na Cijevni: Nijemi vitlovi Mlina Boljevića

Oko sto metara ispod mosta na Cijevni, na magistralnom putu od Podgorice ka primorju, iznad same obale stoji zdanje koje nijemo svjedoči o istorijskom trajanju.

Riječ je o poznatom Mlinu Boljevića, ćutljivom poput starog sata čije kazaljke nepomično stoje već godinama, čije klatno odavno ne otkucava sekunde, ali koji i dalje iz nekog razloga stoji na starom mjestu, podsjećajući na minula vremena.

Ovaj mlin je sve do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka predstavljao značajno privredno odredište, gdje se mljelo žito iz cijele Zete. Postrojenja su dakle utihnula prije nekoliko decenija.

Stara građevina sa urušenim krovom i gomilom šuta se ipak drži među novijim kućama, odolijevajući zubu vremena. Osim mlina, pretekao je i dio starih dvorišnih bedema građenih od krupnih oblutaka i tesanih blokova.

Ostaci stare ograde od tesanika i krupnih oblutaka

Ti pocrnjeli zidovi još se nalaze u dvorištu na nekoliko mjesta. Na njima se još vidi pet-šest puškarnica, koje podsjećaju na prilike devetnaestog vijeka – očito su podignute u nesigurnim, štaviše, burnim vremenima, u posljednjim decenijama turske vladavine Zetom, u kojima su se svako malo događali ustanci, turske odmazde i “pohare”.

U donjem dijelu mlina, okrenutom prema obali, nalaze se tri odvojene prostorije sa širokim pristupnim ulazima. U njima i dalje stoje drvena vitla, u veoma lošem stanju.

Na nekima su lopatice tokom protekle četiri decenije otpale, na nekima se još nekako drže ali ih je očito dobro nagrizla vlaga. Mlin je pred potpunom propašću iako je riječ o jednom od rijetkih očuvanih zdanja u Zeti te vrste iz osmanskog perioda - koje samim tim zaslužuje mnogo veću pažnju i zaštitu nadležnih institucija.

Ovdje nije riječ o običnom mlinu-potočaru. Njegova gradnja iziskivala je obimne građevinske radove, jer je ka zgradi, uporedo sa koritom Cijevne bio prokopan dugački i široki kanal, takozvana “jaža”, za navođenje vode na vodenička vitla.

Kilometar uzvodno na Cijevni, još stoje ostaci nekadašnje brane

Na udaljenosti od jednog kilometra uzvodno, još se nalaze ostaci brane koja je vodu iz korita usmjeravala ka kanalu. Jaža nije išla paralelno sa rječnim koritom, već se prostirala u blagom luku, prolazeći i preko prostora gdje se od nedavno nalazi kružni tok, sa kojeg se skreće ka aerodromu. Brana je počela da popušta početkom sedamdesetih zbog prevelike eksploatacije šljunka u neposrednoj blizini.

Zbog učinjene štete Boljevići su se morali suditi s državom, počevši od 1073. Na koncu su dobili spor, nakon višegodišnje parnice. Kanal je u protekle tri decenije potpuno zatrpan i o njemu svjedoče još samo očevici koji ga se sjećaju iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Boljevići su do prije pet-šest godina posjedovali zemlju na tom potezu, kada je rasprodata u velikom talasu doseljavanja i izgradnje kuća.

O postojanju i veličini ovog kanala i danas svjedoči sačuvani, poluzatrpani dio pri samom mlinu. Tu se još nalazi nekoliko velikih trouglastih betonskih blokova sa špicastim vrhovima, koji su “lomili” i oslabljivali bujičnu snagu prije nego što će voda ući kroz otvore i biti navedena ka vitlima.

Dio postrojenja

Na Cijevni se inače na više mjesta još mogu vidjeti vodenički kanali različite veličine i dužine, koji danas predstavljaju pravu atrakciju. Svojevrsni muzej na otvorenom.

Nekoliko kanala u kamenu nalazi se u samom kanjonu, nekoliko kilometara iznad sela Dinoše - jedan poveliki može se vidjeti kod ostataka nekadašnjeg mosta uzvodno 4-5 kilometara, a još jedan još malo uzvodno prema selu Trgaje.

Ostaci prokopanih kanala visokih i do dva metra vide se na kamenitoj obali u samoj Dinoši, prije nego što će Cijevna napustiti kanjon i ući u ravnicu. Nizvodno od Dinoše, prema selu Milješu, postoje dva velika kanala usječena u stijenu, duboka oko metar, dugačka preko stotinu. Navodili su vodu ka vodenici na obali čije zidine i danas postoje.

Ali, sve su to bili mnogo manji objekti u odnosu na Mlin Boljevića, u okviru koga je postojao i objekat sa parnim postrojenjem. Ovo je svakako bila posljedica talasa modernizacije s kraja 19. ili početka 20. vijeka. Ovaj parni mlin je vremenom demontiran i prodat.

Nije poznato kad je Mlin Boljevića podignut – moglo je to biti negdje u prvoj polovini 19. vijeka. Veoma je vjerovatno da je na tom mjestu i ranije postojao manji mlin.

Kako bilo, zdanje je prvobitno pripadalo Sokolovićima i bilo je tako sve do iza oslobođenja Zete 1879. godine. Ova porodica se tada iselila u Skadar, a taj podatak saopštio mi je Halit Đečević.

Marselo Boljević, jedan od suvlasnika

Današnji suvlasnik, Marselo Boljević od tih nekadašnjih vlasnika pominje Halil-bega Sokolovića, pod čijim je imenom mlin ucrtan na jednoj mapi iz 1880. godine.

Postoji i bilješka Andrije Jovićevića iz 1926. godine o starom toku Cijevne kroz Zetsku ravnicu, u kojoj se ovaj objekat bilježi kao Sokolovića-Mlin. Jovićević kaže da je Cijevna “do prije 150-200 godina dobrim dijelom proticala koritom koje je svrćalo od današnjeg toka kod Sokolovića-Mlina, ispod Srpske, pa je išlo pored Mahale, kroz Mojanoviće, Golubovce i Balabane, istočnom stranom Gostilja, današnjim tokom potoka Nadihne i Svijenča u jezero” (“Zeta i Lješkopolje, Skadarsko jezero”, fototipsko izdanje CID, Podgorica, 1999, str. 15).

Mlin je u godinama nakon oslobođenja Zete (1879) došao u posjed vojvode Stanka Ivovog Radonjića, koji je bio šef Knjaževske kancelarije za inostrane poslove od 1879. pa do smrti 1889. godine.

Marselo s ponosom pripovijeda o nekadašnjem velikom bogatstvu svoje porodice i ogromnoj zemlji koju su posjedovali u Zeti i drugdje

Ovaj vojvoda je u Veljem ratu 1876-78. bio načelnik Vrhovne komande crnogorske vojske i “jedan je od krivaca za poraz crnogorske vojske na Bišini, jula 1876.” (Istorijski leksikon Crne Gore, Daily Press-Vijesti, 2006, str. 1074). Bio je oženjen kćerkom vojvode Marka Martinovića (Živko Andrijašević, “Rođaci na vlasti”). Kao brat od tetke knjaza Nikole, pripadao je najužem i najprivilegovanijem vladarsko-rođačkom krugu.

Mlin na Cijevni ostao je u vlasništvu Radonjića sve do sredine 1911. godine. Marselo Boljević pripovijeda da se tada, sredinom aprila, u “Glasu Crnogorca” pojavio oglas za njegovu prodaju. Potrudio sam se poprilično da pronađem tu davnašnju obavijest ali je nekim čudom nijesam mogao uočiti u moru članaka, pa sam zamalo odustao.

Iza ovog davnašnjeg oglasa je stajao Ivo St. Radonjić, vojvodin nasljednik. Ovdje ga donosim u cijelosti, jer se iz njega stiče jasna predstava o veličini tadašnjeg imanja:

“Podpisati, prodajem moje imanje koje se nalazi na Cijevni (u Zeti) a sastoji se iz sljedećega: 1.) Kuća, u kojoj su pet vitlova mlina na vodu, svi u dobrom stanju; 2.) Prostrana kuća sa parnim mlinom, koji je u dobrom stanju (mašina ima 8 konjskih snaga); 3.) Kuća na dva boja, - donji boj je magazin za žito, a na gornjem boju tri udobne sobe i kužina; 4.) U istom dvorištu ima prostrana štala sa još jednim magazinom; 5.) Do dvorišta ima dvije kuće pozemljuše, jedna služi za stan čuvara, a druga za štalu, a lako je i ovu za stan udesiti; 6.) Oraće zemlje i livada oko 42 rala (77.255 kvadr. met); 7.) Pasišta oko 331 ralo (602.405 kvadr. met) lijepom obalom rijeke Cijevne s jedne i druge strane mosta na Cijevni, preko kojega vodi kolski put od Podgorice za Plavnicu, gdje se i mlini nalaze.

Ko bi rečeno imanje želio kupiti, neka se, kako za cijenu, tako i za uslove o isplati obrati podpisatome. Cetinje 15. aprila 1911. Ivo St. Radonjić”

Jasno je da u tom momentu nije bilo mnogo ljudi koji su mogli kupiti toliko imanje.

Ali, i pored tolikih gabarita, mlini su ubrzo dobili nove vlasnike. Kupili su ga tada braća Andro i Krsto Boljevići. Prvi je bio kapetan kraljevske vojske, drugi, nastojnik lješkopoljski - Krsto je poginuo na Kalinoviku u Prvom svjetskom ratu.

Marselo s ponosom pripovijeda o nekadašnjem velikom bogatstvu svoje porodice i ogromnoj zemlji koju su posjedovali u Zeti i drugdje.

Kaže da se imali 27 dužnih metara u Njegoševoj ulici, a u njihovom posjedu bila je i kuća u samom centru Podgorice, u kojoj se do pedesetih godina nalazila gvožđarska radnja - prije nego što je na tom mjestu izgrađena NAMA (skraćenica od Narodni magazin), kasnije Robna kuća.

Sve je manje Podgoričana koji znaju za taj dvospratni objekat, koji se prostirao negdje od današnjeg ulaza u Robnu kuću u ulici Slobode pa otprike do prodavnice “Todor” – što znači da je prilikom izgradnje Robne kuće ćošak pomjeren petnaestak metara nauštrb trga.

Marselo me pitao da li posjedujem fotografiju te kuće. Mislim da nije sačuvana. Ali, ukoliko je neko od čitalaca posjeduje, bilo bi dobro da nam je dostavi.

Ovo zdanje je Boljevićima oduzeto ubrzo nakon rata. Marselo pominje da je tih godina Blažo Jovanović nudio Andru Boljeviću “nadoknadu”, ali da ovaj to nije htio da prihvati. Danas se oko lokacije u centru na kojoj se nalazila kuća vodi restitucioni postupak...

Brana je porušena, jaža zatrpana, vitla odavno miruju.

Ćute i pocrnjele stare zidine od krupnih oblutaka. Mlin Boljevića polako pada u zaborav.

Možda, na koncu, nije suvišna ideja da se ovo postrojenje konzervira i uvrsti u istorijsko-turističku mapu.

Galerija

( Slobodan Čukić )