Njemci ne osjećaju potrebu za promjenom

Njemačka je sila bez koje Evropa ne može i nijedna veća odluka se ne donosi bez nje. Zato se kaže da veliki izazovi moraju čekati ishod tamošnjih izbora.

Od mediteranskih država, koje očajnički žele predah od štednje, do onih na sjeveru, koje se pitaju koliko je Angela Merkel ozbiljna kada su u pitanju institucionalne reforme Evropske unije, cijeli kontinent s nestrpljenjem čeka rezultate parlamentarnih izbora za sedam dana.

Gotovo je sigurno da će Merkel ostati kancelarka, samo je pitanje sa kojom strankom će formirati vlast. Nakon izbora će nastupiti nedjelje pogađanja i pisanja programa dok kancelarka bude vagala koalicione opcije.

Ankete pokazuju da bi Njemci voljeli veliki savez njenih demohrišćana i opozicionih socijaldemokrata.

Iz ugla evropskih prijestonica, to se smatra najboljim ishodom. Politička klasa u Njemačkoj je posvećena evropskom projektu i velika koalicija bi možda bila voljnija da podnese evropski teret od prethodne njemačke vlade.

Međutim, malo je vjerovatno da će, bez obzira na to ko bude dijelio vlast sa Merkel, doći da prekida politike štednje.

"Kako god Njemci budu glasali 22. septembra, stav Berlina prema EU se neće puno promijeniti,“ rekao je Čarls Grant, direktor Centra za evropsku reformu. Većina analitičara se slaže s njim.

Južnoevropski lideri čekaju Angelu Merkel kao mogućeg spasioca od krize ali obični građani, od Lisabona do Atine strahuju od novih mjera štednje po naredbi Berlina.

Višegodišnja ekonomska kriza takođe je dovela do promjene ravnoteže njemačkih trgovinskih veza. Dok je trgovina sa ostalim članicama eurozone opala, ona je povećana sa ostatkom svijeta

Nakon četiri godine krize, javnost Španije, Italije, Grčke, Portugala i Kipra je duboko zabrinuta da će joj treći mandat konzervativne kancelarke donijeti samo još više ekonomske patnje.

Stav njihovih lidera je, međutim, drugačiji. Sigurni da će Merkel ublažiti mantru kresanja budžeta i prihvatiti veću podjelu tereta unutar eurozone, oni se pozicioniraju kao bliski saveznici glavnog evropskog blagajnika.

Iako je kriza ublažena, suštinski problemi eurozone su i dalje prisutni, a nastavak njemačke podrške će biti od ključnog značaja za sprečavanje ponovnog haosa.

Izvori iz vlada južnoevropskih država tvrde da je Merkel u privatnim razgovorima nagovijestila fleksibilnost. Međutim, mnogi u Berlinu upozoravaju da je to malo vjerovatno.

"Mnogi čekaju izbore i nadaju se promjeni njemačkoj stava. Ja to ne bih očekivao,“ izjavio je nedavno član izvršnog odbora Evropske centralne banke Jerg Asmusen u intervjuu za Rojters.

I politikolog Ulrike Guero tvrdi da Njemačka kojoj se mnogi u Evropi nadaju nije u ponudi.

Rojters je ocijenio da je Merkel svoju izbornu kampanju oblikovala po razmišljanju „čeličnog kancelara“ Bizmarka, koji je jednom rekao da Njemci spavaju bolje ako ne znaju kako se prave kobasice i zakoni

"Berlinu prosto nedostaje politička ambicija da obezbijedi jasno liderstvo u turbulentnim vremenima,“ kazala je. Ona ne vidi da će bilo koja nova vlada „prihvatiti veliku kratkotrajnu žrtvu da bi tek tako povjerovala u daleko neizvjesniju viziju dugoročne političke stabilnosti“, kazala je u komentaru za Evropski savjet za spoljne odnose.

"Njemačka živi u drugačijem svijetu", dodala je.

Sam koncept liderstva budi sjećanja i istoriju. Njemački birači su se uvjerili šta se dešava kad Berlin insistira na štednji u kombinaciji sa reformama. Vraćaju se stari stereotipi. Njih su jako uvrijedile slike Angele Merkel u nacističkoj uniformi koje su se pojavile na ulicama Atine ili Madrida.

Višegodišnja ekonomska kriza takođe je dovela do promjene ravnoteže njemačkih trgovinskih veza. Dok je trgovina sa ostalim članicama eurozone opala, ona je povećana sa ostatkom svijeta.

Izvoz Njemačke u Italiju ostao je na nivou ispod 10 odsto, koliko je iznosio 2008. U međuvremenu, izvoz u SAD je znatno porastao, a u Kinu se gotovo udvostručio.

Nedavna anketa grupe Open Europe Berlin je pokazala da 52 odsto Njemaca ne želi da se nova vlada obaveže na nove kredite za zadužene države eurozone. Takođe nema apetita za tješnjom evropskom integracijom ukoliko to ne bi olakšalo Njemačkoj da partnerima nameće budžetsku disciplinu.

Istovremeno, šest od deset Njemaca povoljno gleda na EU, prema anketi Pew Research iz maja. Više od polovine je izjavilo da je evropska integracija pomogla državi. Razlog je možda taj što ih je kriza samo okrznula.

Kancelarka je i dalje apsolutno posvećena opstanku eura, koji smatra suštinskim nacionalnim interesom Njemačke.

Međutim, nije jasno kakvu Evropu ona zamišlja. Ona se ne bavi vizijama i više ne priča o „više Evrope“, primjećuje BBC. Umjesto toga, postoje nagovještaji da se protivi prebacivanju dodatnih ovlašćenja na Evropsku komisiju u Briselu. Čini se da se više zalaže za dogovore između vlada.

Nasuprot iščekivanju u ostatku Evrope, u Njemačkoj se ne osjeća nikakvo uzbuđenje, a u medijima se pojavila nova riječ „nichtwahlkampf“ ili nema kampanje – da opiše stanje.

Političari izbjegavaju da raspravljaju o budućnosti Evrope i ulozi Njemačke u njoj. Sa više strasti se polemisalo o tome da li bi u javnim kantinama jednom nedjeljno trebalo da bude dan bez mesa nego o budućim paketima pomoći u eurozoni.

Kancelarka to vjerovatno namjerno radi. Ostali lideri Evrope mogu samo da joj zavide na popularnosti od 60 odsto, nakon osam godina na vlasti. Njen oprezni, postepeni pristup odgovara njemačkom raspoloženju. Utisak koji odaje je da želi da ostavi po strani bilo koje pitanje koje bi moglo iritirati birače.

Uprkoj velikoj popularnosti, teško je naći Njemca koji je istinski oduševljen kancelarkom. Međutim, ona predstavlja stabilnost, sigurnost i kontinuitet

U pohodu na još jedan mandat, oslanja se na njemačku ekonomiju, sa najnižom stopom nezaposlenosti u posljednje dvije decenije.

Rojters je ocijenio da je Merkel svoju izbornu kampanju oblikovala po razmišljanju „čeličnog kancelara“ Bizmarka, koji je jednom rekao da Njemci spavaju bolje ako ne znaju kako se prave kobasice i zakoni.

Kancelarka izbjegava detaljne rasprave o tome šta će raditi u trećem mandatu i umjesto toga naglašava ličnu privlačnost umjesto političkih preporuka.

Nije bilo praktično nikakve debate o glavnim izazovima sa kojima je suočena Njemačka – od načina na koji će prestati da koristi atomsku energiju do problema sve starije populacije i artikulisanja vizije za eurozonu.

Razlike između glavnih stranaka je teško identifikovati. Merkel je svoje demohrišćane toliko približila SPD-u i Zelenima kada su u pitanju energija, plate i politika porodice da su stranke postale praktično iste mnogim biračima.

Sličnost stranaka je dovela do toga da Njemci sve manje glasaju. Primjera radi, početkom 1990-ih je oko 30 odsto Njemaca govorilo da im je svejedno da li je u vladi CDU ili SPD. Sada ta cifra iznosi zapanjujućih 70 odsto.

Predsjednik Joahim Gauk, koji tradicionalno izbjegava domaću politiku, javno je prekorio njemačke političare zato što ne uspijevaju da artikulišu svoje političke razlike.

"Oni koji danas izbjegavaju da budu jasni, stavaraju (ne)birače za sjutra,“ rekao je Gauk, bivši luteranski sveštenik i istočnonjemački disident.

Joahim Gauk

Upitana o tome, Merkel je izjavila: „Ako postoje bilo kakve sličnosti između stranaka, to nije tako loše. Ne mislim da ljudi moraju da slušaju o nesuglasicama sve vrijeme. Oni samo žele da njihovi problemi budu riješeni.“

Međutim, nije samo Merkel kriva za porast apatije birača. Klaus-Peter Šepner, šef Instituta za istraživanje javnog mnjenja Emnid i njegov kolega Manfred Gelner iz instituta Forza, smatraju da je glavni faktor iscjepkana stranačka scena koja je primorala političare da razmišljaju o koalicijama koje bi bile nezamislive u prošlosti.

U tom novom svijetu, birači mogu glasati za SPD ili Zelene da bi na kraju njihova stranka završila u partnerstvu sa tradicionalnim neprijateljem, Merkelinim konzervativcima. To je ubijedilo neke Njemce da nema svrhe izlaziti na izbore.

Drugo objašnjenje je sve jači utisak da političari rade za svoje, a ne za dobro javnosti, kaže Gelner.

Merkelina oklijevajuća reakcija na sukob u Siriji, slično uzdržanosti prilikom glasanja u UN o odobravanju upotrebe sile u Libiji prije dvije godine, pokazuje da je Njemačka i dalje nevoljna da se agresivnije uključi u svjetska dešavanja

To osjećanje se produbilo nakon niza skandala. Dva Merkelina ministra su primorana na ostavku zato što su plagirali doktorske teze. Štajnbrukova kampanja je imala katastrofalan početak kada se ispostavilo da je dobio 1,2 miliona eura na ime honorara za govore dok je bio član parlamenta. Sada ga mnogi birači preziru kao pohlepnog.

Još jedan razlog zbog kojeg mnogi birači ostaju kod kuće je složenost tema. Mnogi ljudi jednostavno ne razumiju začkoljice krize eurozone, zamršenost prelaska sa nuklearne na obnovljivu energiju i detalje onlajn nadzora koji sprovodi američka Nacionalna bezbjednosna agencija.

"Ko zapravo razumije šta se tu dešava? I ko stvarno shvata za šta se političari zalažu povodom tih pitanja?“ pita se Šepner.

Uprkoj velikoj popularnosti, teško je naći Njemca koji je istinski oduševljen kancelarkom. Međutim, ona predstavlja stabilnost, sigurnost i kontinuitet. Prema novoj knjizi Ralfa Bolmana, ona je u „savršenoj harmoniji“ sa nacionalnim osjećanjem.

Ona Njemce ne opterećuje detaljima a ono što joj nedostaje u viziji i inspiraciji, nadoknađuje povjerenjem.

Zapošljavanje trenutno manje zabrinjava Njemce nego što je to bio slučaj prethodnih godina. U proteklih pet godina, kada se ekonomija snažno oporavila od finansijske krize, procenat dugoročno nezaposlenih je opao za 40 odsto.

"Njemačka više nije država slabića već ljudi koji realno gledaju na svoje probleme,“ kaže Manfred Šmit, politikolog sa Univerziteta u Hajldelbergu.

Neki su mišljenja da je zbog ovakvog generalnog raspoloženja kampanja tako nemaštovita. U prosperitetnoj državi, gdje konsenzus često nadvlada sukobljavanje, ne čini se da ima prostora za političku debatu koja izaziva podjele, niti ima jake želje za promjenom, ocjenjuje Rojters.

„Njemačka politika možda jeste dosadna, ali šta bismo više željeli? Situaciju kao u Grčkoj? Ili Americi sa polarizovanim strankama? Ili možda Vajmar?“ kaže Jozef Jofe, izdavač-urednik njemačkog nedjeljnika „Cajt“. „U njihovoj demokratskoj istoriji, Njemci su rijetko uživali u ovakvom blagostanju.“

Ekonomska podjela više ne ide linijom istok-zapad, kao nakon ujedinjenja 1990. Ispitivanje o strahovima Njemaca koje je sproveo Jofe pokazalo je da prvi put u posljednjih 20 godina stanovnici bivšeg komunističkog istoka nisu zabrinutiji za svoju budućnost od onih na zapadu.

Njemačka više nije "evropski bolesnik", kako je bila označena prije deceniju. Niti je obuzeta krivicom, zbog koje je nekada osjećala obavezu da otvori novčanik za partnere iz EU bez obzira na trošak.

Njemci se više ne stide da mašu zastavom, a Merkel je dobila aplauze zbog ogrlice u crnoj, crvenoj i zlatnoj boji tokom debate na nacionalnoj TV.

Britanija, ratni neprijatelj Njemačke, i Poljska, susjed koji je dugo patio, između ostalih pozivaju Njemačku da zauzme smjeliju geopolitičku lidersku ulogu.

Merkelina oklijevajuća reakcija na sukob u Siriji, slično uzdržanosti prilikom glasanja u UN o odobravanju upotrebe sile u Libiji prije dvije godine, pokazuje da je Njemačka i dalje nevoljna da se agresivnije uključi u svjetska dešavanja.

"Njemačka elita je zaokupljena biznisom prije nego diplomatskom ili vojnom strategijom,“ primjećuje Ulrike Guero. „Njemci ne vide ništa pogrešno u tome da žive udobno u široj verziji Švajcarske.“

Poslijeratni tabu o njemačkoj hegemoniji može djelovati kao prikladan izgovor „da odbije učešće u svjetskim nedaćama,“ kaže Jofe iz „Cajta“.

Mama zna najbolje

Njemci od milošte kancelarku zovu „mutti“, ili „mama“. Ona je kao matrijarh, koja može biti stroga kod kuće, i čak vas natjerati da pospremite sobu. Međutim, neće vas pljesnuti i uvijek ćete dobiti desert.

Takođe će se svojski potruditi da vas zaštiti od zala spoljašnjeg svijeta. Nikad nećete poželjeti da se iselite. Zato ne iznenađuje što će kancelarka biti ponovo izabrana, piše „Špigl“.

Međutim, manje je očekivano to što ima nekih u inostranstvu koji bi hteli da budu usvojeni, poput „Ekonomista“, piše njemački nedjeljnik povodom odluke britanskog lista da u novom izdanju uputi apel njemačkim biračima da kancelarki dodijele treći mandat. Kao argument je poslužio kliše kojeg se pridržavaju djeca širom svijeta: Mama zna najbolje.

"Vjerujemo da je Merkel prava osoba da predvodi svoju državu, a stoga i Evropu,“ piše „Ekonomist“. „Dijelom zbog onoga što predstavlja: politički najnadarenijeg demokratu i puno sigurniji izbor od njenih ljevičarskih protivnika. Dijelom i zato što vjerujemo da može postati veliki lider koji je Njemačkoj i Evropi očajnički potreban.“

"Špigl“ ne vjeruje da Merkel teži da postane vizionarski lider. Umjesto toga, „mama“ više voli da sjedi u centru i opasne avanture prepusti drugima. Kada se vrate i zatraže toplinu i udobnost, ona će im je obezbijediti.

Međutim, za to uvijek postoji cijena – potčinjavanje, ocjenjuje njemački list. U komentaru se navodi da joj je ta strategija dobro služila. „Ne samo da je uspjela da ukloni potencijalne rivale iz sopstvene stranke, već je uspjela da pridobije većinu Njemaca. Ona je 2007. izustila jednu od najpoznatijih rečenica:

'Udaranje glavom u zid vam neće pomoći. Uvijek na kraju pobijedi zid.' Pristup bez rizika znači da će njemački birači uvijek dobiti ono što žele,“ piše „Špigl“.

Kao najbolji primjer njenog širenja ruku da prigrli što više Njemaca, list navodi odluku vlade da odustane od atomske u korist obnovljive energije.

Njemačka nikad nije imala lidera koji izbjegava ideologiju u mjeri u kojoj to radi Merkel, ocjenjuje list i navodi da je još od 2005. davala prednost konsenzusu i izbjegavala viziju.

Međutim, izvan granica Njemačke, priča je sasvim drugačija. Ona nikad nije ukazala da vidi Evropljane kao svoje birače. Iako je imala ključnu ulogu u spasavanju eura od propasti, pazila je da se žrtve podnose drugdje.

Umjesto da bude moćni lider Evrope, Merkel je češće predvodnik po inerciji – kao lider najmoćnije evropske države, ocjenjuje se u „Špiglovom“ komentaru.

Ključni igrači

Na izborima za novi Bundestag, donji dom parlamenta, Merkelina Hrišćansko demokratska unija (CDU) i njeni saveznici brane većinu od 40 mjesta u 620-članoj skupštini. CDU, njena bavarska sestrinska stranka Hrišćansko-socijalna unija (CSU) te pro-poslovna Stranka slobodnih demokrata (FDP) obećale su da će obnoviti koaliciju sa Merkel kao kancelarkom ako ponovo osvoje većinu.

Socijaldemokratske stranka Njemačke (SPD) je najjača opoziciona snaga. Njen kandidat za kancelara Per Štajnbruk bio je ministar finansija u Merkelinoj velikoj koaliciji između 2002. i 2005. Proklamovani cilj SPD je da vlada sa Zelenima kao manjim koalicionim partnerom.

Lijeva stranka, koja je naročito popularna u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, je četvrta po veličini snaga u sadašnjem Bundestagu, iza FDP-a a ispred Zelenih. Među učesnicima koji nisu zastupljeni u sadašnjem parlamentu je Piratska stranka i nova anti-euro Alternativa za Njemačku (AfD)

Glavna pitanja

Vladajuće stranke su naglasile svoj učinak u upravljanju ekonomijom i vođenju države kroz krizu eurozone. „Pokazali smo da mi to možemo, i to u teškim vremenima,“ rekla je Merkel u jedinoj televizijskoj debati između nje i Štajnbruka. SDP se fokusirala na socijalnu pravdu i zagovara definisanje minimalne zarade na nacionalnom nivou.

„Želimo da budemo pošteniji i istovremeno očuvamo jedinstvo ovog društva,“ rekao je Štajnbruk tokom TV duela. FDP želi smanjenje državnog duga, dok Zeleni pozivaju na „čiste i priuštive oblike energije za sve“: Lijeva partija se u kampanji usredsredila na reforme tržišta rada i prava penzionera. Tvrdi da planovima SPD-a za socijalnu pravdu nedostaje kredibilitet.

Kako funkcioniše izborni sistem?

Njemački izborni sistem je zasnovan na proporcionalnoj zastupljenosti. Svaki birač ima dva glasa – prvi za kandidata u njihovoj izbornoj jedinici a drugi za političku stranku. Kandidatima izbornih jedinica, kojima je na lokalnom nivou potrebna prosta većina da bi zauzeli mjesto u parlamentu, dodjeljuje se 299 mjesta.

Dodatnih 299 mjesta se dodjeljuje strankama tako da ukupna raspodjela odražava kako su drugi glasovi dodijeljeni širom države ali samo ako stranka dobije najmanje pet odsto glasova ili pobijedi u najmanje tri izborne jedinice. Kandidatima koji pobijede u svojim jedinicama garantovano je mjesto bez obzira na to koliko je drugih glasova osvojila njihova stranka.

Ovo obično dovede do toga da je ukupni broj mjesta veći od nominalnih 598. Prema ovom sistemu, nijedna stranka nije osvojila apsolutnu većinu od 1957, a koalicone vlade su pravilo.

Koji je ishod najizgledniji?

Prema nedavnim anketama, CDU/CSU ima oko 40 odsto glasova, a SPD oko 25 procenata. Međutim, kako se FDP kreće oko pet odsto, nije jasno da li će ta stranka čak biti na raspolaganju za još jednu koaliciju na čelu sa Merkel. Druga mogućnost je velika koalicija u kojoj bi se našli CDU/CSU i SPD, iako je Štajnbruk isključio učešće u takvom dogovoru.

SPD-ov željeni ishod koalicije sa Zelenima izgleda malo vjerovatan jer većina anketa tim strankama zajedno daje nešto iznad 35 odsto. O ostalim kombinacijama, poput koalicije CDU/CSU/Zeleni ili SPD/Zeleni/Lijeva, se raspravlja u medijima, ali se smatraju malo izglednim. Merkel se jedva provukla na izborima 2005. nakon kampanje zasnovane na programu smanjenja poreza i deregulacije i bila je primorana na „veliku koaliciju“ sa rivalima iz SPD-a.

To partnerstvo se ispostavilo kao puno skladnije nego što su mnogi očekivali. Nasuprot tome, koalicija desnog centra koju je 2009. formirala sa FDP, prirodnijim partnerom, pokazala se kao problematična. FDP je flertovao sa euroskeptičnim stavovima tokom krize i pretprio je pad podrške.

Galerija

( Angelina Šofranac )