Talibani su osam mjeseci držali dvoje Švajcaraca: 259 dana straha i mučenja
Danijela još uvijek ne uspijeva o svemu da priča duže od nekoliko minuta, a da joj ne poteku suze. Njena trauma još nije nestala
Švajcarci Danijela Vidmer i David Oh bili su 259 dana taoci talibana. Uspjeli su da pobjegnu i danas žive naizgled mirnim i normalnim životom u Švajcarskoj. No vrijeme provedeno u Pakistanu ostavilo je svoje duboke tragove...
"Najveće ljudsko dobro je pravo na samoopredjeljenje“, rekao je toga dana na radiju poznati alpinista iz južnog Tirola Renhold Mesner. Njega je u automobilu slušalo i dvoje Švajcaraca na putu kući, nakon četiri mjeseca putovanja. Ovaj je put bio ispunjenje njihovog sna – vlastitim vozilom od Švajcarske do Himalaja i natrag. Tog posljednjeg dana juna upravo su prolazili Pakistanom. Na riječi koje je su čuli na radiju nisu obraćali mnogo pažnje. A zašto i bi kada nisu mogli ni sanjati da će ovo biti posljednji dan kada će još moći uživati u svom pravu na samoopredjeljenje. Dan kasnije, u blizini sela Lorala, gdje su htjeli da se samo kratko zaustave, oteli su ih talibani.
Slijedili su mjeseci straha i mučenja. Nakon višednevnog i višenoćnog marša kroz pustinju i brda Pakistana, konačno su stigli u najveće talibansko utočište Vaziristan. Strahovali nisu samo od smrti koja im je zapravo svakog trenutka prijetila od talibana, nego i od američkih napada.
"Živjeli smo takoreći kao ciljevi potencijalnih američkih napada. Svaki dan nam je nad glavom letjelo od pet do osam bespilotnih letjelica. Noću su letjele još niže nego danju… Sve je to bilo jako zastrašujuće“, prisjeća se danas Švajcarac David Oh.
Pa ipak, bilo je i svjetlih trenutaka. David kaže kako nikada od talibana nisu iskusili fizičko nasilje.
"Očito smo im bili jako važni, pa su se zato prema nama dobro odnosili. I hrana je bila dobra. Otmičari su osim toga prema Danijeli (Vidmer) imali veliko poštovanje, iako je bila žena“, kaže Oh.
Suvi hljeb i malo krompira
Danijela Vidmer i Danijel Oh su mjesecima živjeli na jednom seoskom imanju, kod porodice talibana po imenu Lala.
"Tamo smo doživjeli njihovu svakodnevicu, vidjeli smo kako žive. Imali smo svoju vlastitu sobu, no obroke smo dobijali zajedno s njima. Četiri žene, sedmoro djece i mi. Za ručak smo najčešće imali samo suvi hljeb, šest do sedam malih krompira i vodu. Iznutrice ili nešto masnog mesa su bili rijetkost“, kaže Danijela.
Dodaje kako se sam Lala hranio izvan kuće i to sigurno dobro.
"Uvijek mu je želudac bio pun. A prije nego bi završile u loncu, s iznutricama su se djeca obično prvo igrala u dvorištu“, kaže Švajcarac.
S obzirom na loše higijenske uslove, njih dvoje su hronično patili od raznih virusnih oboljenja crijeva i želuca. Danijel Oh je i nekoliko puta obolio od malarije od koje je potpuno ozdravio tek po dolasku u domovinu.
Žene i djeca kao zarobljenici
Život žena i djece talibana nije se mnogo razlikovao od života koji su vodili taoci.
"I oni su bili zarobljeni kod kuće i nikada nisu smjeli napolje, baš kao ni mi. Jednom me jedna žena pitala zašto plačem kad ni ona ne ide i ne smije nikuda“, kaže Danijela koja je tokom zarobljeništva uspjela da nauči oko 300 riječi na paštu jeziku. Dodaje kako žene nisu mogle ni da zamisle život kakav se vodi na Zapadu – sa tekućom, toplom i hladnom vodom te strujom koja je uvijek na raspolaganju.
Kod talibana žene žive praktično u zarobljeništvu, Foto: dw.de
"Jedna žena me jednom upitala perem li ja kod kuće veš ovako kao ona – s jednom prljavom četkom, u prljavoj vodi, u jednoj maloj posudi. Rekla sam joj da, da, budući da me bilo strah da joj kažem istinu“, kaže Danijela Vidmer.
Što se tiče obrazovanja, Švajcarci navode kako su talibani toga u najvećoj mjeri lišeni.
"Tokom pomračenja mjeseca su se jako bojali. Bacili bi se na pod i molili… Ja sam djecu malo podučavala. Ti ljudi zaista ne znaju ništa. Čuli su za Pakistan, Avganistan, Sjedinjene Američke Države, Indiju kao zemlju kriketa i to je to. Mi smo im nacrtali kartu svijeta i pokazali odakle smo mi, gdje je Evropa i objasnili da se između njih i njihovog neprijatelja (SAD) nalazi more. Okean uopšte nisu mogli ni da zamisle, nisu ni znali što je to“, prisjeća se Danijela.
Jesu li bili nesmotreni?
Dok se se njih dvoje nalazili u Pakistanu i strepjeli za goli život, njihova porodica i Švajcarska vlada pokušali su sve kako bi ih spasili. Vlada je osnovala jednu posebnu jedinicu koja je trebalo da ih spase. Osim toga, u više navrata su i pregovarali s otmičarima. No u knjizi koju su sada objavili, dvoje Švajcaraca se ne zahvaljuje vladi svoje zemlje.
"A zašto i bi, pa sami smo se oslobodili“, kaže Danijela Vidmer, još uvijek ljuta zbog diskusije koja se na njihov račun razvila u zemlji. Mnogi su smatrali kako su otmicu zbog lakomislenosti sami prouzrokovali.
"Mi se nismo namjerno izložili opasnosti. Naprotiv, prije nego što smo krenuli u Pakistan dobro smo se raspitali i saznali da u Pakistanu već sedam godina nije bio otet niti jedan jedini turista“, navodi Danijela i dodaje – „Sve do 1. jula 2011. godine“.
Dvoje Švajcaraca (oboje po zanimanju policajci) proveli su 259 dana u zarobljeništvu. Dok su se u početku još možda i nadali da će biti pušteni na slobodu, u trenutku kada su talibani svotu otkupnine s 50 miliona dolara povisili na 50 milijardi, postalo im je jasno da se moraju sami osloboditi. Pripreme su tekle mjesecima, skupljali su hranu, uvijek iznova vršili "probe bijega", pronalazili ručne granate, sakrivali ih i čekali povoljnu priliku tokom jedne noći mladog mjeseca. I kada je konačno došao taj dan, nisu oklijevali. Uspijeli su da pobjegnu i datrče sve do jednog vojnog logora pakistanske vojske.
Povratak u normalan život
Danas ponovno žive u Švajcarskoj i pokušavaju da žive normalnim životom.
"Naravno da nas je ovo iskustvo još više povezalo. No, s druge strane, kada smo zajedno automatski se podsjećamo na to užasno vrijeme“, kaže David. Budući da su ovo iskustvo željeli da podijele s drugima, objavili su knjigu. Iako je od otmice sada već prošlo neko vrijeme, Danijela još uvijek ne uspijeva o svemu da priča duže od nekoliko minuta, a da joj ne poteku suze. Njena trauma još nije nestala.
"No, nešto sam ipak naučila u svim tim mjesecima. A to je, kako je rekao Mesner, da je pravo na samoopredjeljenje zaista najveće ljudsko dobro“, završava Danijela Vidmer.
Crni petak za talibane
Trideset osam talibana ubijeno je u posljednjih 24 časa u akciji bezbjednosnih snaga u Avganistanu, saopštile su danas lokalne vlasti.
"Avganistanska nacionalna policija je u saradnji sa vojskom i koalicionim snagama izvela nekoliko akcija čišćenja u Kandaharu, Oruzganu, Gazniju i Helmandu i za 24 časa ubila 38 naoružanih talibana", navodi se u saopštenju avganistanskih bezbjednosnih snaga.
Dodaje se da je policija deaktivirala i 10 bombi u Kandaharu, Kunduzu, Lagmaru i Heratu.
Noćas je u sukobima pobunjenika i bezbjednosnih snaga na sjeveru Avganistana ubijeno pet talibana, a petorica su uhapšena.
( Deutsche Welle )