(Ne)vidljivost kulturnog identiteta Crne Gore

Prije par dana, baš uoči jednog od najznačajnijih datuma u istoriji Crne Gore – 13.jula, jedan moj prijatelj i kolega je objavio svoj autorski tekst o već pomenutom datumu i kulturnom nasljeđu Crne Gore. Pominju se veliki crnogorski kulturno-umjetnički stvaraoci, koji su pomjerali granice stvaralaštva ne samo u domovini već i cijelom svijetu. Zato sam došao na jednu ideju, da se nadovezujući na pomenuti tekst, osvrnem i na neke druge aspekte pomenute tematike.

Svjedoci smo burnog života na Balkanu, perioda ratova, perioda tkzv. tranzicije, promjene vrijednosnog obrasca, ustanovljavanja i usvajanja novih vrijednosti a u istom i ne toliko rijetko – nepotvrđivanja i zaboravljanja starih vrijednosti, koje ostaju zatočene kao u nekom tranzicijskom vakuumu. U svemu tome, najviše iskrivljenja i nepravde trpe istorija, tradicija i nadasve kultura i kulturno nasljeđe. Kultura je jedno vezivno tkivo, najvažniji materijal od kojeg se gradi identitet jedne nacije. U sociološkoj teoriji postoji puno tipologija i definicija kojima se određuje predmet i značenje kulture, ali jedna od najopštijih kaže - pod kulturom se obično podrazumeva skup svih materijalnih i duhovnih vrednosti čovjekovog rada u prirodi, društvu i mišljenju. Kultura jeste nadasve složen kulturni fenomen, ali u principu, ona izražava kompletno duhovno-materijalno stvaralaštvo čovjeka. Kultura kao takva, jeste i onaj najznačajniji element u samom identitetu jednog naroda.

Krajnji cilj je održavanje kohezije grupnog identiteta, koji je po svojoj prirodi refleksivan, gdje su elementi shvaćeni kao takvi upravo jer se odražavaju u svijesti njenih članova. Održanje i neiskrivljenost koncepta kolektivističke memorije, memorije koja se izražava trajno u vremenu jedne kulture i koja je u velikoj mjeri implicitna jer je uključena u njene materijalne i simboličke dimenzije. Jer po svojoj prirodi, društvene uloge jesu identiteti. Ono kako mi vidimo i očitavamo sebe u odnosu prema drugima i u odnosu na druge – jeste i ono kakvim će nas drugi posmatrati i odnositi se prema nama. Narušenost te jedne osjetljive konstrukcije balansa između identiteta pojedinca kao jedinke i grupnog identiteta sviju nas kao jedne nacije, zapravo i jeste to što nas čini ranjivim i otvorenim za različite napade i kvazi-interpretacije.

Ono gdje mi griješimo jeste nepridavanje dovoljno pažnje kulturi, kulturnim obrascima i monumentima prošlosti koji su ostajali u vremenima iza nas i ostavljani nama na čuvanje. Nalazeći se na uvijek burnom Balkanu i baveći se mnogobrojnim krizama u različitim i skoro svim sferama društva, kultura nekako kao da uvijek padne u zapećak, kao da je tuđa briga, zadnja rupa na svirali. Neke od grešaka koje se provlače kroz našu sredinu a koje možemo primijetiti i na koje se mora skrenuti pažnja jesu recimo: stavljanje Njegoša u naklapačko-čaršijski kontekst političkih prepiranja (što je samo po sebi svetogrđe, stavljati Njegoša u bilo koji kontekst osim genijalnosti njegove poetske i vladarske veličine); ruiniranje i neočuvanje Duklje kao nenadmašnog svjedoka prošlih vremena; odnošenje, otimanje i krađa eksponata iz Narodnog muzeja na Cetinju (čija brojka varira od članka do članka ali se radi o nekoliko hiljada eksponata !) – to su već užasne greške koje jedna nacija ne smije dopustiti. Ne, ukoliko želi da održi taj kulturni identitet i jedinstvo naroda, u ovom slučaju crnogorskog.

Kako ističe jedan od mojih omiljenih profesora, čuveni antropolog Čedomir Čupic – „ Vrijednosti su životni orijentiri – svjetionici života. One su vodiči ljudima u međusobnom odnosu i odnosu prema svijetu. Za društveni život od izuzetne važnosti, neophodnosti, potrebne su vrijednosne orijentacije, odnosno kategorije vrijednosnih orijentacija. Tamo gdje su vrijednosti urušene ili onemogućene, život se urušava i onemogućava.“

Ne bih želio da zvučim pesimistično, ali iskreno, bojim se da se i slika naše kulture i neminovnog pada vrijednosnih orijentacija koji proizilazi iz nepravilnog odnošenja prema istoj – i previše dobro očitava u ovim riječima. To je ta nedovoljna vidljivost naše kulture, kao što navedoh u naslovu - (ne)vidljivost.

Obnavljajući gradivo, da se tako izrazim i ponovno pregledavajući krajnje interesantan materijal is serijala „Alhemija Balkana“ autora Gorana Milića – može se vidjeti jedna zaokružena slika čitavog ovog našeg regiona. Tu sam uvidio da je odnos pojedinih zemlja iz regiona, prema njihovim kulturnim vrijednostima – upravo onakav kakvom bi mi trebali da stremimo. Očuvanje sadržaja, prezervacija spomenika, valorizacija kroz muzeje, postavke i druge slične oblike. Jedna ideja koja se izdvojila i koju bi vrlo lako mogli u praksi sprovesti i u Crnoj Gori jeste ideja naših susjeda, Hrvatske - tkzv. „Walf of Fame“.

To je projekat Hrvatske koji je u Opatiji 2005. godine pokrenula agencija Apriori Communications kao simboličan poklon svim ljudima čiji su sportski, naučni, kulturni ili umetnički napori značajno doprineli svjetskoj promociji Hrvatske. Potencijalne kandidate za uključivanje nominuje nezavisna komisija za imenovanje koja se sastoji od nekoliko upisanih javnih lica. Nakon nominacija odbora, čitaoci medijskih sponzora potom glasaju kako bi se odlučili koja bi dva kandidata (jedan koji živi, jedan posthumno dodijeljen) trebalo da imaju svoje zvijezde u hrvatskom šetalištu slavnih. Spomenućemo ovdje samo neke od lauerata (Dragutin Tadijanović, Miroslav Krleža, Miroslav Radman, Janica Kostelić, Krešimir Ćosić, Oliver Dragojević, Dražen Petrović, Rade Šerbedžija, Tin Ujević).

Ponavljam, kao što vidite, nije lično moja ideja, ali je u svakom slučaju smatram vrijednom i primjenjivom u našem slučaju. Možemo se složiti da postoji veliki broj crnogorskih uglednih ličnosti, od vladara, diplomata, preko vojnih lica raznih rangova, umjetnika svih vrsta (slikara, poeta, novelista), do sportista. Ljudi koji su zadužili Crnu Goru u bilo kojem obliku kulturnog stvaralaštva – ne fali, ima ih i više nego dovoljan broj za po brojkama malu državu kao što smo mi. Tako da smatram da bi po uzoru na ovaj projekat, mogli da, negdje recimo na nekom platou ili trgu u Podgorici, Budvi, Kotoru, Tivtu (ma u principu bilo gdje gdje ima prostora za takvu vrstu projekta), izložimo njihova imena urezana u kamen. Jer kao što se oduvijek smatralo, od postanka civilizacije do danas, urezivanjem nečega u kamen – to isto se otima od zaborava. I ostaje kao podsjetnik za buduće naraštaje, kao potvrda očuvanja kulturološkog sklada jedne nacije. Ideja koja dakako nije revolucionarna, ali dovoljna za početak kulturnog preporoda i učvršćivanja crnogorskog nacionalnog identiteta, po mom skromnom mišljenju. Nadam se samo da će neko od ljudi koji će ovo pročitati naći načina da se isto možda i realizuje, da će gradski oci i drugi organi imati sluha za jednu ovakvu vrstu ideje.

Autor je magistrand na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore

( Dušan Pejaković )