Priča o bokeljskom Aristotelu Onazisu

Jedna od najuspješnijih, ali i široj javnosti najmanje poznatih storija o snalažljivosti bokeljskih brodovlasnika i mecena – ona o pokojnom Božu A. Dabinoviću čiji brodovi već preko 60 godina plove svjetskim morima, napokon je ispričana zahvaljujući trudu poznatog splitskog novinara i pomorskog publiciste Marijana Žuvića.

On je, sakupivši obimne podatke o istorijatu Dabinovićeve brodovlasničke djelatnosti, te podatke koje je dobio od nekolicine upućenijih ljudi iz Boke, uspio da prvi put javnosti Balkana ponudi širi portret čovjeka koji je napravio svjetsko ime u pomorstvu i zadužio svoj zavičaj- Boku Kotorsku, a čija brodarska kompanija i dalje odolijeva svim poslovnim burama.

Koliko je potomak jedne od slavnih dobrotskih kapetanskih porodica, Božo Dabinović bio i ostao „jak“ govori fascinantan podatak da su, od 1951. godine kada se počeo baviti pomorskim bitznisom do danas, kroz ruke njegovih kompanija prošla ni manje ni više nego čak 52 trgovačka broda impozantne ukupne nosivosti skoro milion tona.

Broj Dabinovićevih brodova veći je od onog što su zajedno krajem osamdesetih u vrijeme svog vrhunca, imale kotorska „Jugooceanija“ i barska „Prekookeanska plovidba“

Broj Dabinovićevih brodova veći je od onog što su zajedno krajem osamdesetih u vrijeme svog vrhunca, imale kotorska „Jugooceanija“ i barska „Prekookeanska plovidba“, a bokeljski brodovlasnik hrvatskih korijena koji je svoje poslovno carstvo vodio iz Ženeve, a potom Monaka, ipak je ovadašnjoj javnosti ostao prilična nepoznanica jer nikada u pola vijeka svog bavljenja brodovima, novinarima nije dao niti jedan intervju. Dabinović se rodio 15. oktobra 1924. godine u porodičnoj palati Dabinovića u Dobroti, u narodu poznatijoj kao „Krivi palac“ zbog svoje karakteristične fasade. Njegov otac Anton bio je doktor prava i ugledni univerzitetski profesor koji je živio i radio u Kotoru, Zagrebu i Trstu. Svog sina školovao je u Francuskoj i Švajcarskoj, a mladi Božo odmah je pokazao izuzetan talenat za pomorstvo koje je porodična tradicija Dabinovića još od 1504. kada se ta dobrotska familija prvi put spominje u kotorskim arhivskim spisima. Božo brodovlansnik postaje već u 27. godini života kada u Švajcarskoj 1951. godine osniva kompaniju „Cargos Maritimes“ i kupuje brod prvijenac - ostarjeli mali parobrod dug 41 metar, sa tek 450 tona nosivosti, izgrađen daleke 1919. godine u Holandiji. Svom prvom brodu Dabinović daje ime „Rhone“ i upisuje ga u švajcarski registar što je u svjetskom pomorstvu tada bilo prava rijetkost.

Slijedi nabavka još dva stara parobroda – malog „Rhine“ i nešto većeg „Jura“ od 1.350 tona nosivosti, koji je kasnije postao i prvi brod novoosnovane pomorske kompanije „Dabinović SA“ iz Ženeve, registrovane 1956. godine.

Upravo tada mladi Dabinović demonstrira svoja dva vrhunska talenta koja su ga učinila jednim od najuspješnijih ljudi sa ovih prostora – u maniru čuvenog grčkog brodarskog magnata Aristotela Onazisa i on brodovima trguje izuzetno vješto, kupujući ih jeftino i prodajući skuplje čim se promijene okolnosti na pomorskom tržištu, a sve to vrijeme svoje brodove registruje pod egzotičnim zastavama država koje u svjetskom pomorstvu nisu imale gotovo nikakvo značenje, ali je upis broda u njihov registra bio praktično besplatan. Tako je Dabinovićev švajcarski brod „Jura“ ubrzo postao „Muna“ pod zastavom Libanona, a svakako najupečatljiviji korak u tom pravcu je Božo povukao 1966. kada je od riječke „Jugolinije“ kupio veliki parobrod tipa „Liberty“ koji je nosio ime „Hrvatska“.

Ovaj je brod, zadržavi mu ime „Hrvatska“ vješti Bokelj registrovao u Bujumburi, glavnom gradu afričke države Burundi, čak 1.200 kilometara udaljenom od najbližeg mora. Božova „Hrvatska“ tako je postala prvi brod u istoriji koji je zavijorio zastavu Burundija, a kasnije su njegovi brodovi vijali i barjake Kostarike, Saudijske Arabije i Somalije. Najveći uspjeh je, međutim, Dabinović postigao bukvalno izmislivši pomorsku zastavu i registar male karipske ostrvske državice Sent Vincent i Grenadini. Samo godinu nakon sticanja nezavisnosti od Velike Britanije, Sent Vincent je 1980. postao član Međunarodne pomorske organizacije IMO a Božo Dabinović je kao povjerenik za pomorske poslove (u praksi ministar pomorstva te države), maksimalno iskoristio svoje dobre poslovne veze iz svijeta pomorstva, privlačeći pod novu i jeftinu zastavu Svetog Vincenta sve veći broj trgovačkih brodova.

Kakav je uspjeh postigao svjedoči i podatak koji je Žuvić ovih dana dobio u londonskom „IHS Fairplayu“ – vodećem svjetskom stručnom časopisu za pomorstvo, a prema kojem pod zastavom Sent Vincenta i Grenadina trenutno plovi 811 trgovačkih brodova sa ukupno 3.400.000 bruto-tona. To „zastavu Boža Dabinovića“ čini 33. po veličini flote u svjetskom pomorstvu! Taj barjak danas viju i četiri broda koja sada plove u floti kompanije „Dabinović“ – bulkcarrieri „Boka“, „Ljuta“, „Kumbor“ i „Dobrota“, a koji nastavljaju niz i tradiciju da brodovi koje je kupovao Božo Dabinović, po pravilu i u najvećem broju, dobijaju imena mjesta iz njegovog zavičaja – Boke Kotorske.

Božo je svoje brodove nerijetko prodavao i pomorskim kompanijama iz bivše Jugoslavije, a na listi njegovih klijenata bili su kotorska „Jugooceanija“, šibenska „Slobodna plovidba“, „Dalmatinska plovidba“ iz Vele Luke, kotorski „Jugopetrol“... Zahvaljujući svojim dobrim francuskim vezama Dabinovićevi brodovi često su iz Južne Amerike vozili žito za Francusku i kasnije Alžir, a što redovno čine i danas.

BOKA - najnoviji brod u floti kompanije Dabinović, Foto: Drago Krivokapić

Impozantna storija o uspjehu „bokeljskog Aristotela Onazisa“ neminovno je morala imati i svoje žrtve, pa je tako Dabinović tokom godina u nesrećama i gubio brodove – počev od svog prvijenca, parobroda „Rhone“ koji je 1955. potonuo u nevremenu u blizini libijske obale, do „Captain Nika“ koji je maja 1973, potonuo u Biskajskom zalivu.

Žuvić koji je još u SFRJ važio za najveći novinarski autoritet kada je pomorstvo u pitanju, ovih je dana u dva nastavka objavio priču o Dabinoviću na stranicama splitskog magazina „Otvoreno more“, odajući počast čovjeku o čijim se razmjerama uspjeha danas, nažalost, malo što zna u Crnoj Gori.

Brod BOKA; Foto: Drago Krivokapić

Dobročinitelj nije zaboravio zavičaj

Božo Dabinović svoje je poslovanje iz Švajcarske 1975. prenio u Monako gdje je i danas sjedište njegove kompanije za koju po pravilu, plove skoro isključivo sve naši ljudi – pomorci iz Boke i Dalmacije.

Svoje brodove Dabinović najčešće remontuje u brodogradilištu Bijela, a poznat je bio i kao veliki dobročinitelj jer je svoj zavičaj pomagao nakon katastrofalnog zemljotresa 1979, a u Dobroti je obnovio zgradu u kojoj je smještena biblioteka kotorskog Fakulteta za pomorstvo. Ovaj veliki i značajni Bokelj umro je 13. februara 1999. u Monaku gdje je i sahranjen. Njegove poslove danas nastavljaju sin Stevan u Monaku i kćer Najla u Švajcarskoj, a zanimljivo je da je veoma aktivna u komaniji bila i Božova supruga- Belgijanka Elizabet koja je dugo vremena vodila poslove snabdijevanja Dabinovićevih brodova.

( Siniša Luković )