Alkohol, tuča i hamburger

Ako vam neko koga pitate koju muziku sluša odgovori sa „Ex-Yu Rock“, sasvim je opravdano da jedina dilema koju imate u tom trenutku bude - da li tu osobu da udarite lijevom ili desnom nogom. Možda su Latini pod „o ukusima se ne raspravlja“ imali sličnu ideju, dakle: reagujte bez rasprave.

„Ex-Yu rock“ spada u izjave poput „Volim sve što vole mladi“. Širenjem takvih misli rađa se sve više ovaca, kreira se idealno stado u kojem svi bleje u istom mediokritetskom ritmu i tonu. Poštenije je drogirati se javno turbo-folkom, nego vagati i biti „ni tamo ni ovamo“, ili pominjati zabavnu muziku, koja kod mnogih odmah izaziva vomitus!

Za dalju priču bitno je naglasiti razliku između naziva Tip i Lik, odnosno karakternih osobina koje danas prate ove riječi koje se često koriste i kao zamjena za vlastito ime. Lik može ponekad da zvuči i pogrdno dok Tip nosi sa sobom neke jake karakterne osobine, kao na primjer upornost, pa makar podrazumijevali pod upornošću i to da neko neprestano lupa glavom o zid. Znam tipa Nemanju koji svira u Podgoričkim lokalima. Jedini je muzičar u Podgorici koji živi od tezgarenja, a da ne svira turbo folk. Ne koketira sa masom i ne pravi kompromise, a mogao bi vrlo lako da krene linijom manjeg otpora.

Prije par godina mi je pokazao moć turbo folka na djelu. Bili smo u punom kafiću, svirao je svoj repertoar, a ljudi su cupkali.

Cupkanje (def.) – mrdanje glavom uz muziku po par centimetara lijevo desno dok ostatak tijela ostaje ukočen. Slično tome se „ponašaju“ plastični psi klimoglavci, koje većinom možete naći u automobilima divljih taksista.

Ekipa u separeu se naslanjala laktovima na sto. Nemanja je pravio malo dužu pauzu između pjesama, opalio po jednoj žici i počeo: „Juče sam bila prvi put kod doktora, i dao mi je neke roze pilule“, i to u rok ritmu. Masa se raspomamila, i nisam mogao da prepoznam opasne momke u separeu koji odjednom dižu ruke i čak se penju po stolicama. Nemanja je simulirao da mu se žica prekinula, pa prekinuo i pjesmu na pola, a samo dio te pjesme dovoljan je bio da posluži kao kapisla za masu.

U Njegoševoj ulici, i jednoj od starinskih kuća sa debelim zidovima među kojima su nekad bivstvovala sad već zaboravljena prezimena, nalazi se kafić koji hoda po liniji između „ok muzike“ i turbo folka. Način na koji menadžeri definišu muzičke pravce, i zahtjevi koje stavljaju pred muzičare puni su novih i dragocjenih termina. Težak je to zadatak za menadžera, da održi kafić na toj žici. Kad pada, pada samo u turbo folk, teško u r'n'r i jazz. A kad padne, nazad mu povratka nema. Obilježi se i mjesto i teško je i nakon mijenjanja vlasnika i imena kluba promijeniti repertoar i privući ljude koji neku drugačiju muziku i okruženje vole.

Nema tog kandila koje će tamjanom da izbaci smrad i kič.

Kad je Tip svirao u tom klubu, dao je sve od sebe da njegov repetroar budu kvalitetne domaće stvari, iako bi mnogi i tu definiciju osporavali. Birao je pjesme koje bi trebalo odnekud da budu poznate okupljenim ljudima. Dio repertoara činile su pjesme: Disciplina – Čudna šuma, Partibrejkersi – Kreni prema meni, EKV - Kao da je bilo nekad, Haustor – Šejn.

Ljudi uživaju, zaista im je lijepo, možda i zato što su srećni jer znaju i te pjesme. Čude se što se osjećaju ugodno i uz to. Kad se na vratima pojavio Lik iz krimi miljea Podgorice, svi su se uspravili i usmjerili poglede u stranu. Javljali su mu se poltroni, vjerovatno navikli da mu vraćaju dugove i plaćaju reket. Ili možda samo osjećaju važnost ukoliko mahnu takvom Liku.

Lik je stajao naslonjen na šank, kao da je žvakao sopstveni jezik. Bio je naravno obučen u crno, a na kratku rijetku kosu je ipak bilo gela koji se sjajio pod šankovskim svjetiljkama šanka. Nakon par pjesama je prišao Nemanji i kroz rupu mu u gitaru ubacio novčanicu od pedeset eura. Iako iznenađen iznosom, a i samim činom, zahvalio se Tipu koji ga je častio čak onoliko koliko iznosi honorar za svirku. Lik se vratio na svoj dio šanka koji mu naravno niko nije zauzeo iako je gužva. Naravno da to nikome ne pada na pamet. Nakon nekoliko pjesama, opet je prišao pjevaču i rekao na uvo samo dvije riječi: „Umiru jeleni!“.

Šokiran, Nemanja je zastao i nije izgovarao tekst već je svirao isti ritam dok nije uspio da se sabere. U njegovim očima je bio strah jer ako ne izađe u susret liku, možda će mu neko slučajno na ulici zavrnuti ruku i prste, pa će moći da svira tek nakon par mjeseci oporavka, i to ako bude imao više volje da svira. Umiru jeleni su za lika njegov r'n'r, najveći domet „one muzike što ne spada u ono“. Sluša on vjerovatno i Lexington i Amadeus bendove, te inovacije u nemogućim žanrovima, ali nije mu to to kako on objašnjava ponekad sam sebi TO. Naravno da nije nikad razgovarao sa nekim o TOME.

Do Nemanje je uvijek Damjan, pobratim, pomaže mu u pakovanju opreme nakon fajronta. New age pobratimstvo se ne mjeri tim koliko učiniš prijatelju, već koliko si spreman zbog njega da najebeš. Baš tako. Damjan je bio spreman da da sve od sebe, da plati prijateljstvo, da i njemu slome ruke, ali da bude tu.

Kafanska tuča nekad dobro dođe. Nekad je konobar srećan jer ima već dovoljno bakšiša, a nekad kuka jer su mu kidnuli gosti. Neko je pijan ispred toaleta maltretirao nečiju curu. Možda je samo i pogledao, možda i nije, ali tuča je počela. Obezbjeđenje je izguralo narod napolje, sve osim pjevača i konobara. Tip je mirno spakovao gitaru i uzeo pola honorara, kao što je dogovor sa podgoričkim sviračima u slučaju tuče. Divna tačka nepisanog kafanskog zakona, ali izuzetno nužna i korisna.

Otišli su u Calimero i Tip je izvadio pedeset eura i naručio hamburger sebi i drugaru. Nazdravili su sa hamburgerima punim urnebesa, feferonki i tucane paprike, kao sa čašama rakije, „Za jelene što umiru“. Namjerno je platio kintom od naručene pjesme.

Tip je odlučio da više ne svira u tom kafiću, a sračunao je da taj udar na njegov budžet može nadomjestiti tako što će pušiti umjesto Aure Sarajevsku Drinu.

Neko drugi će se naći da bude džu boks. Ipak ima previše ljudi voljnih da sviraju kako im se zapovijedi, i zato njihovo sviranje se krsti kao sviranje zna se već čemu.

Bila je to prava podgorička noć, u kojoj nekad jedete hamburger srećni što ste izbjegli zlo za dlaku i dobro prošli, a nekad vas šiju u Urgentnom dok se pitate je li sve to baš vas moralo da zadesi.

Alkohol, tuča i hamburger su tri osnovna elementa podgoričke noći!

Yeah!

( Đuro Radosavović )