Pomognite, please

Reagovanje na tekst “Ne pomažite, please”, autora Marka Milačića, Vijesti, 04.09.2013.

Tekst Marka Milačića “Ne pomažite, please” pokazuje zašto Crna Gora ne može izaći iz postojeće diktature ako joj ne pomognu vodeće demokratije savremenog svijeta, SAD i zemlje EU. Iza tog teksta leži negativ one svijesti iz koje se projektuje aktuelni crnogorski režim. Vladajući DPS na čelu sa Milom Đukanovićem nastao je mutacijom boljševičkog totalitarizma koji, iako istorijski poražena svijest i ideologija, još uvijek obitava u glavi Marka Milačića i povelikog dijela crnogorske alternative.

Navodeći dvadeset pet ratova koje su SAD navodno vodile ili inspirisale, Milačić prećutkuje da prvih sedamnaest sa njegovog spiska spadaju u eru hladnog rata, kad je zajednički imenilac gotovo svih lokalnih konflikata u svijetu bio suprostavljanje najuspješnije demokratije u istoriji – SAD, izvozu revolucije iz SSSR-a i širenju imperije gulaga na ostatak svijeta. Smišljeno birajući za početak vremenskog intervala 1950. godinu, Milačić hoće da izbjegne da njegov spisak obuhvati i Drugi svjetski rat u koji su SAD ušle da brane Evropu i svijet od drugog totalitarizma XX vijeka - fašizma. Jer po kriterijumima koje je usvojio morao bi zaključiti da je i ratovanje SAD na teritoriji Evrope takođe izazvano militarističkim bićem SAD.

Milačić kao prominentni borac za ljudska prava brani suverenitet Sirije ignorišući jedno od najvećih demokratskih dostignuća savremenog svijeta, obavezu međunarodne zajednice da brani prava čovjeka u svim državama u kojima ih lokalna vlast narušava. Vlast gubi pravo da vlada kad forme njenog ugnjetavanja građana postanu drastične i međunarodna zajednica ima dužnost da prema toj vlasti primijeni i silu ako to dopusti Savjet bezbjednosti UN.

Umjesto suptilne analize eventualne zloupotrebe moći jedine svjetske supersile nakon propasti komunizma (realnog socijalizma), koja po relativnoj ekonomskoj i vojnoj snazi prevazilazi sve države od Rimskog carstva do danas, Milačić nudi grubi ostrašćeni antiamerikanizam zakržljalog boljševika. Jer suptilna analiza morala bi da odgovori na pitanje da li zloupotreba Rusije na svoje pravo veta u Savjetu bezbjednosti znači sprečavanje ostvarivanja obaveze UN da prekrati zločin u kojem je Asad već ubio stotinu hiljada građana upotrebom avijacije, artiljerije i raketnog oružja kojim ga snabdijeva Rusija. Građana koji su se legitimno pobunili protiv korumpiranog diktatora.

Milačić žali i za Moamerom Gadafijem koji je svoj doprinos antikolonijalističkom pokretu Libije od libijskog naroda naplatio tako što je nezakonito prisvojio preko četiri stotine milijardi dolara i uveo ličnu diktaturu. Milačić kaže da su SAD “zbog preuveličanih tvrdnji o civilnim žrtvama, nikad dokazanim” napale na Libiju, kao da libijski narod nije bio ustao protiv Gadafija teroriste koji je rušio avione iznad drugih država i u masovne grobnice u pustinji zatrpao hiljade protivnika sopstvenog režima.

Ostaje nejasno zašto je Marko Milačić protivnik Mila Đukanovića ako već žali za Gadafijem? Da li bi Milačić počeo da podržava Đukanovića ako bi Amerikanci ovom uskratili podršku ili, ne daj bože, počeli da vrše pritisak na njega?

Glavni razlog da napišem ovaj tekst je to što Milačić koristi svjetski poznatog intelektualca Tarika Alija da podupre svoj antiamerikanizam. Pošto Ali ne čita novine koje izlaze u našoj maloj deželi, nalazim za shodno da navedem nekoliko riječi o tome što u njegovoj knjizi Poremećenost svijeta, on kaže o sučeljavanju civilizacija i ulozi Amerike kao jedine supersile u savremenom svijetu:

“Biti popustljiv prema tiraniji, tlačenju, netoleranciji ili kastinskom sistemu, prema prisilnim brakovima, eksciziji, zločinima 'iz časti' ili porobljavanju žena, prema… nepotizmu, opštoj korumpiranosti,… pod izgovorom da oni potiču iz drugačije kulture, to nije poštovanje [druge kuklture]; po mom osjećaju, to je opšti prezir, to je aparthejdsko ponašanje – pa makar bilo sa najboljim namjerama na svijetu… Jer ništa nije svetije od poštovanja ljudskog bića, od očuvanja njegovog fizičkog i moralnog integriteta, od očuvanje njegove sposobnosti da misli i da se izražava”.

“Da bi raznovrsne nacije prihvatile primat jedne od njih, treba da budu uvjerene da se taj primat vrši u njihovu korist, a ne na njihovu štetu.

Naravno, SAD će uvijek imati protivnike, rivale i ljute neprijatelje… Ali većina naroda i lidera… sudiće po njihovim djelima... Čak ni upotreba njihove vojne moći, ako ne postane način funkcionisanja, ako ostane rezervisana samo za izuzetne prilike i ako podliježe prepoznatljivim principima, ako ne bude propraćena niskom krvavih brljotima, neće izazvati iste reakcije odbacivanja.

Više nego ikada svijetu je potrebna Amerika, ali Amerika izmirena sa njim i samom sobom, Amerika koja vrši svoju planetarnu ulogu u poštovanju drugih i svojih vrijednosti – sa integritetom, sa pravičnošću, sa velikodušnošću, reći ću čak sa otmenošću, sa ljupkošću.”

Kad je davao intervju Milačiću, Ali je bez sumnje pretpostavljao da je novinar makar prelistao njegove knjige. Po svoj prilici to nije bilo tako, pa na osnovu istrgnutog citata iz intervjua, Milačić misli da je i sam ljevičar kao i Ali. Nije svjestan da antiameričke ideje koje propovijeda, danas baštini desnica i antizapadni ekstremisti, ali ne i kritički orijentisani intelektualac Tarik Ali.

Potpisujući se kao novinar Monitora, Milačić je napravio štetu tom nedjeljniku koji ima nekoliko suptilnih lijevo orijentisanih autora.

( Miodrag Perović )