U slovu je spas, sve drugo pozoblje vrijeme...

(Kulturno istorijski spomenici Opštine Andrijevica, Centar za kulturu Mihailo Lalić)

Sada, kada se na jednom mjestu i među koricama knjige, našla naša prošlost, uviđamo koliko je Andrijevica kao centar Gornjih Vasojevića u dugoj istoriji imala višestruki značaj, kada su u pitanju Vasojevići, kao regija, i Crna Gora kao država.

Nema manjeg prostora, ni manjeg grada, a da je imao tako ključnu ulogu u našoj istoriji. To polovično i malo znamo, s ovom knjigom se kompletira naša istorija i memorija, duhovnost i kultura, kontinuitet. Pravi je podvig učinjen kada se krenulo u ovaj posao, a značaj tog podviga se vidi sada kada kada je knjiga pred nama.

Koncepcijski zanimljivo postavljena, rađena ozbiljno i studiozno, hronološki, što podrazumijeva publikacija ovakvog profila, monografija pregledno ocrtava geografsko - istorijski okvir, vrijeme koje nas je potvrđivalo kroz borbu sa raznim zavojevačima na ovom burnom raskšću. Razni okupatori su nas slabili, ali nikada oslabili, htjeli da nas zatru, nije im pošlo za rukom. Duh naroda ovog podneblja su profilisali Komovi, naša stožerna vertikala, što potvrđuju dva stiha koji se navode u knjizi, a glase:

Kom je nama isto što i crkva,

Ljepše crkve od Komova nema.

Herojski duh je održao narod u ovoj dolini, na svetim vodama Lima, u gorama koje su pružale utočište zbjegovima, a zbjegovi su bili i brojni i česti.

Znao sam, a malo, dok ovu knjigu nijesam pročitao, za naša stradanja, za Polimlje i Budimlju, za Bukovu poljanu, za naše sve redom bojeve, do Veljeg krša, gdje u jednom danu gine 1200 neprijateljskih vojnika... ova knjiga mi je izoštrila svijest, u njoj smo mi zbirni - od davnina, kroz crkve i manastire, oltare, spomenike, spomen obilježja, kroz ratove i bune. Prvi put nailazim na fascinatne podatke, imena poginulih, ispisana, a koliko je bezimenih, vječost upisala u knjigu mirobitnu.

Veoma je važno što su u njoj obrađeni geografski lokaliteti i istorijski događaji koji su tim lokalitetima dali značenje i značaj, što su iznijansirane istorijske ličnosti, što su činjenički sa puno suptilnosti ocrtani istorijski profili: Mojsije Zečević, ta zvijezda vodilja u vremenima tame, ta čvrsta ruka uzdanica u doba propasti i rasula, velikih dilema i prevjera, octan na način koji pripada vođi, ratniku i mudracu, koji Vasojeviće okreće Lovćenu i Cetinju, Petru svecu i Njegošu pjesniku, veže nas za taj centar, pa Komovi upiru pogled Lovćenu, a Mojsije uspostavlja duhovnu vertikalu jednoplemenoga naroda, osjeća istorijski čas i istorijsku važnost u njemu, do kraja ispunjavajući ulogu koja mu je data...čime ostavlja Zavjet svom, u svemu dostojnom, nasljedniku, Miljanu Vukovu, toj gorostasnoj figuri, vječnoj kao što su vječni Komovi, koji nastavlja Mojsijevim putem, utirući njihov i naš put.

Priređivači monografije kroz dva poglavlja, onom o Miljanu i onom o Mojsiju, briljatno sjenče vrijeme u kojem su radili i uradili za Vasojeviće i Crnu Goru ničim nadokandive narodne i državne poslove, dajući kroz njih dvojicu suštinsku i dubinsku nit naše istorije, a ona se kroz njih prelomila, i uzvisila do najvećih herojskih i moralnih visina.

Od onog časa, kada Njegoš na Cetinju nevoljno prima vasojevićki deputat, delegaciju, kako bi rekli današnjim žargonom, po prirodi prijek, no u konkretnom slučaju i naljućen, na ono što su Vasojevići učinili (primili barajk od paše skadarskoga!), rekao: neka mi se ne pomaljaju na oči, pa se predomislio, a vjerovatno promislio šta Vasojevići znače, kao ratnici na uvijek nemirnoj granici, prima deputat i u svemu naočitog Miljana, koji je na njega ostavlja snažan utisak, pa blagoslovi barjak, a da bi vezu Vasojevića i Crne Gore, zavjetno svezao, bratimi mladog Danila i Miljana, čime je zauvijek i krvno i dohovno, a bili smo braća i po duhu i po krvi, svezao Vasojeviće i Crnu Goru. To je zavjet je obavezujući, i neće biti raskinut, dok bude Komova i Lovćena!

Kada me, zbog mojih opredjeljenja, a kada su u pitanju relacija Vasojevića i Cetinja, pitaju: kako ja iz Vasojevića, pa za Crnu Goru i Cetinje, i zašto je takav moj stav, imam isti odgovor: Slijedim Mojsija i Miljana, idem njihovim putem. Nijesam čovjek koji voli idole, ali volim primjere; njih dvojica su mi to uvijek bili. A primjeri svijetle kao što svijetli istina, a istina svijetli ko na gori sunce. I ne umire, koliko ni sunce.

Njihovim putem treba ići, oni su ga trasirali, a istorija potvrdila. To je ona Njegoševa munja koja u Gorskom vijencu sinu od Koma k Lovćenu... on je vidio tu munju, i Miljan i Mojsije, ona im je svijetlila. Jednako koliko i ona od Skadra k Ostrogu, one dvije munje što krst od živa ognja napraviše... U tom krstu je nastao Gorski vijenac i Njegoš i mi svikoliki.

Kada sedmnaestogodišnji Njegoš, na nejaka pleća, “ni dospreman ni dozrio”, kako piše ruskom konzulu Gagiću u Dubrovniku (Zečević u tom, po Crnu Goru sudonosnom času, prihvata teško breme i rukovodi svim važnim poslovima u državi!), a Gagić piše: slušajte oca Mojseja i nećete pogriješiti ni u čemu. I on ga je slušao, a Mojsije pridržao i održao Crnu Goru! Zato je kasnije, s pravom, u svemu povjerljiv, čovjek svih Njegoševih tajnih i javnih, diplomatskih i drugih misija. Tu sudbinsku važnu vezu, s posebnom ljubavlju, pažnjom i suptilnošću, opisao sam u knjizi

- Drugoga sunca luče, s osjećajem - da slušam dva nepresušna izvora koji romore našom memorijom.

Učinio bih veliku nepravdu, ako u ovoj prilici i na ovom mjestu ne bih pomenuo generala Vešovića, ministra vojnog, vođu ustanika protiv austrougarskog okupatora, proslavljenog komandata koji je Vasojeviće predvodio u svim važnim bitkama, rijetkog vojnog zapovjednika toga ranga i čina, za koga je važila komanda: za mnom naprijed. Velika je nepravda što su njegovi posmrtni ostaci izvan otadžbine za koju se toliko borio. Pravda bi bila da počine u rodnoj grudi, na Knjaževcu među onima kojima je komandovao, uvijek sebe uzimajući za primjer. Treba da, upravo, odavde, iz Andrijevice, krene incijativa prema državi i nadležnima u državi - da se Vešović, koji sada počiva na groblju u Slavonskom Šamcu, donese ovdje. Njegov duh se vije po ovim gorama, gdje je komitovao, a njegovo junaštvo je dio naše memorije.

Svaka monografija je otvorena, omogućava dopisivanja, dodavanja, ništa se odjednom ne može osvijetliti, ni obuhvati, nije ni ovoga puta.

U nekom budućem izdanju treba, pored materjalnih spomenika kulture koji su zastupljeni u ovoj publikaciji, pripadajuće mjesto da nađu ličnosti iz kulture, nauke, literature, umjetnosti... Prisjećam se nekih: Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Momčilo Jojić, Jovan Zonjić, Miljan Mojašević, Radomir Aleksić, Radovan Lalić, Batrić Marijanović, Veljko Martinović, Bogdan Šekler, dva Miloša, Ostojić i Vulević, pa oba Ćulafića, Miladin i Dragomir - Dale i drugi. Plejada uzoritih i značajnih! Bojim se, nijesam se sjetio svih. Njihova djela su živi spomenici. Možda tu uđe i neki od nas, savremenika, ako nam propusnicu da vrijeme! To bi dalo novu svjetlost slojevima naše duhovnosti.

( Miraš Martinović )