Apsurdi amnestije

Ovih dana smo, u sjenci afere „crnih trojki“, bili u prilici da se informišemo o posljedicama donošenja Zakona o amnestiji. Mediji su nas skoro svakodnevno obavještavali o tome koliko je osuđenika izašlo iz zatvora, kakva su sve nedjela pojedini od njih počinili, a koja su im ovim zakonom oproštena, te o opasnosti koja prijeti njihovim izlaskom na slobodu. Tako su građani Podgorice nedavno bili od strane policije upozoreni da ne izlaze na ulicu, dok se ne uhvati lice koje je nožem izbolo više građana, a koje je skoro izašlo iz zatvora gdje je izdržavalo kaznu za slično djelo.

Uznemirenost građana donošenjem ovog zakona i posljedicama njegovog sprovođenja je sasvim opravdana.

Zakon o amnestiji je donijet na brzinu, a poslanici nijesu imali u vidu mnoge nelogičnosti koje su se pojavile njegovom primjenom. Teško je dokučiti razloge zbog kojih su neka lica njime obuhvaćena i amnestirana, a druga ne. Stepen društvene opasnosti određenih krivičnih djela koji se ogleda u predviđenoj zakonskoj kazni za ista i stepen opasnosti izvršilaca krivičnih djela, nisu nažalost bili mjerilo koje je trebalo biti u osnovi ovog zakona. Tako smo dobili zakon koji je amnestirao lica koja su izvršila i najteža krivična djela, razbojnike, pljačkaše, reketaše i čak bezobzirne ubice, dok za lica osuđena za neka neuporedivo lakša krivična djela nije bilo amnestije (ilustrativan naslov u novinama „Nema amnestije za šamaranje žene, a za njeno ubistvo ima“). Amnestirani su i opasni kriminalci, jer jedino tako možemo kvalifikovati višestruke povratnike (neki su i po 20 puta osuđivani) kao i lica koja se smatraju vođama pojedinih kriminalnih klanova u Crnoj Gori. Zakon je nadalje omogućio i apsurdnu situaciju da se sa smanjenjem kazne za 25 % amnestiraju osuđenici koji su i već ranije bili amnestirani zakonima iz 2004. i 2006. godine takođe sa po 25 % od izrečene kazne. To znači da je država bukvalno oprostila polovinu izrečene kazne i to počiniocima najtežih krivičnih djela. Da je brzopletost i odsustvo ozbiljnije pravne analize uzrokovalo navedene nelogičnosti potvrđuje i usvajanje amandmana po kojem su iz amnestije isključena sva lica koja su osuđena za krivično djelo proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Međutim, naše zakonodavstvo je predvidjelo širok raspon kazni zatvora za ovo djelo i to od 2 do 15 godina, imajući u vidu različite oblike ovih djela.

Tako je u sudskoj praksi nemoguće jednako tretirati npr. lice koje u svom stanu, u čašici jogurta posadi 5-6 sjemenki marihuane za svoju ličnu upotrebu, a ne za prodaju, i lice koje organizuje mrežu preprodavaca heroina ili kokaina kojima diluju stotine i stotine kilograma te droge (oba slučaja sam imao u praksi). Aktuelnim zakonom ova lica imaju isti tretman društvene opasnosti i podjednako su zaobiđena amnestijom. Apsurdnost se povećava kada zamislimo situaciju da nesuđeni uživalac marihuane (koji nije dočekao da ista izraste iz sjemenke) bez prava na smanjenje kazne posmatra kako na slobodu izlaze ubice kojima država oprašta četvrtinu kazne. Zato se stručna i laička javnost pita: zbog čega je donijet ovakav zakon kada vlast i opozicija svakodnevno, gotovo horski, ponavljaju priču o potrebi borbe protiv kriminala, hapšenju kriminalaca i ispunjenju evropskih zahtjeva na tom polju. Da li su ovakva rješenja iz zakona pravi način borbe protiv kriminala ili su podstrijek i duvanje u leđa istom.

Zakon o amnestiji Republike Srbije iz 2012. je izbjegao nelogičnosti na koje ukazujemo na način što je isključio od amnestije lica osuđena na najduže zatvorske kazne, lica koja su višestruki povratnici, lica koja su ranije bilo kada amnestirana, a za počinioce krivičnog djela nedozvoljenog prometa opojnim drogama je nađeno rješenje koje od amnestije isključuje najteže oblike tog djela i organizatore narko klanova, dok su ostala lica za to djelo obuhvaćena amnestijom.

Kada pominjemo zemlje u okruženju valja istaći da se u njima zakoni o amnestiji u prosjeku donose jednom u 10 godina ili rjeđe i njihovo donošenje je praćeno polemikama o opravdanosti istih. Ovo stoga što se oslobađanjem izvršilaca krivičnih djela na neki način remeti pravda i pravičnost i napori institucija koje se bore protiv kriminala (sudstva, tužilaštva i policije, a djelimično i advokature ) koji u složenim i dugotrajnim postupcima na vagi pravde ravnaju tasove zločina i kazne. Osjetljivosti ovog pitanja značajno doprinosi i utisak koji amnestija ostavlja na žrtve krivičnih djela i njihove porodice koje oslobađanje krivaca često doživljavaju kao ponovno izvršenje zločina nad njima. Za razliku od tih država, kod nas je donošenje zakona o amnestiji redovna pojava jer su isti donošeni, vjerovali ili ne, 2000., 2002., 2004., 2006., 2008., 2010. i 2013. godine. Time se ovaj zakon pretvara u činjenicu na koju osuđeni računaju odmah prilikom izricanja kazne uvjereni da će im kazna narednim amnestijama biti prepolovljena.

Nešto o motivu za donošenje zakona. Zakon je neophodan, jer su naši zatvori popunjeni tako da lica koja su u skorije vrijeme osuđena nemaju gdje da izdržavaju kaznu. Stoga, kažu valja osloboditi ranije osuđena lica da bi oni koji čekaju na izdržavanje kazne mogli ući u zatvor. Mora se priznati u najmanju ruku čudan „ratio legis“ – osloboditi teže kriminalce, da bi u zatvor ušli oni koji čekaju izdržavanje kazne sa slobode, a na slobodi su samo lica koja odgovaraju za lakša krivična djela.

I na kraju, da se ne bi stekao pogrešan utisak da je advokat (bivši sudija), koji piše ove redove poprimio stavove tužioca i da je protivnik milosti prema osuđenicima, naglašavam da duboko vjerujem da je oprost svakog grijeha velika vrlina i pojedinca pa i države, ali da ista uvijek treba da se odnosi na konkretnog čovjeka i okolnosti koje prate njegovo djelo. Dakle, smatram da je individualizacija „milosti države“ bolje rješenje od grupnog amnestiranja lica, koje sa sobom nosi opasnost od nepravičnog i diskriminatorskog odnosa među njima. Naš zakonski sistem pruža više mogućnosti za individualno ublažavanje kazne, a za čije primjene se upravo zalažem. To su prije svega instituti: Pomilovanja Predsjednika Države, Uslovnog otpusta od komisije Ministarstva pravde, te smanjena kazne od strane zatvorske uprave gdje osuđenici dobijaju smanjenje kazne shodno stepenu njihove resocijalizacije. Zakone o amnestiji, dakle, treba donositi znatno rjeđe i sa mnogo više pravnog umijeća, a da bi se izbjegao pritisak „pretrpanosti“ neophodno je povećati kapacitete zatvorskih ustanova uz istovremeno popravljanje uslova za boravak u njima. Značajan efekat na smanjenje broja zatvorenika bi donijela i primjena alternativnih krivičnih sankcija kao što su rad u javnom interesu, tzv kućni pritvor i druge mjere, od kojih su neke već predviđene našim zakonom, ali se nažalost ne sprovode zbog nepostojanja podzakonskih akata za njihovu primjenu.

( Goran Velimirović )