Na njega se pozivali fašisti, antifašisti, komunisti, liberali, staljinisti...

Prošlo je pet vjekova od kada je veliki firentinski mislilac, istoričar, diplomata, teoretičar i praktičar politike, pisac vojnih strategija, Nikolo Makijaveli napisao svoje najpoznatije djelo Vladalac – Il principe na italijanskom. Ova knjižica od nekoliko stotina stranica je napisana 1513. in volgare kako su nazivane prve faze nastajanja italijanskog jezika koji je upravo rođen u Firenci, prije svega književnim djelima slavnog Dantea. Prvobitni naslov Makijavelijevog najpoznatijeg dijela (De Principatibus) i podnaslovi 26 poglavlja su napisi na latinskom.

Vladalac je jedno od najprevođenijih djela u svijetu. Knjiga je pisana veoma lijepim i preciznim stilom. Neizbježno, izvorna verzija Vladaoca sadrži određene anahronizme pa su današnji Italijani podijeljeni – jedni čitaju Makijevelija u orginanoj italijansko-firentinskoj verziji dok se drugi radije opredjeljuju za prevod na savremeni italijanski jezik. Makijavelijev Vladalac se završava Petrakinim stihovima.

Ne samo da je dugo trajanje Vladaoca uticalo da se zaista impozantan broj čitalaca iz različitih motiva družio sa ovom knjigom, već se radi o jednom od najdiskutovanijih djela sa različitim pa i sasvim oprečnim sudovima i komentarima. Iako niko nije osporavao ogorman značaj i dubinu ukupnog Makijavelijevog djela malo je političkih mislioca u istoriji koji su toliko suprostavljeno vrednovani - kuđeni i hvaljeni. Treba podsjetiti da je neophodno Vladaoca proučavati uz njegove druge radove, recimo diplomatske spise, i nezaobilazno dijelo Rasprave o prvom desetoknjižju Tita Livija. Dva velika Makijavelijeva izvještaja sa njegovih posjeta Francuskoj i njemačkim državama, pod naslovima Ritratto di cose di Francia i Rapporto di cose della Magna, predstavljaju stilom i sadržajem model diplomatskog izvještavanja u istoriji diplomatije.

Makijavelijev Vladalac je nerijetko ocjenjivan kao cinična knjiga, zapravo svojevrsni priručnik za političko vladanje i to uz okrutne, nemoralne metode. Po ovim prilično pojednostavljenim ocjenama knjiga poručuje da je bitan politički cilj, između ostalog osvajanja i trajanje na vlasti, a da su sva sredstva dozvoljena za efikasno ostvarivanje zacrtanog cilja. Otuda je nastala ono načelo, nazvano “makijavelizmom” po kojem ”ciljevi opravdavaju sredstva”. Zastupajući neku vrstu “državnog razloga” - princip koji će nešto kasnije biti precizno definisan u francuskoj političkoj doktrini - Makijaveli je u Vladaocu bio spreman da pozdravi i vladare koji su bili skloni okrutnim tehnikama vladanja. Tako u poglavlju VII knjige Makijaveli navodi dobre rezultate u zavođenju reda i stabilnosti u Romanji, a zaslugama Ćezara Bordžije, ličnosti kojoj, kao što što to istorija potvrđuje, nisu bili strane korupcija, ubistva, laži, intrige.

Prema sasvim drugim interpretacijama koje polaze od nesumnjive velike erudicije i dubine Makijavelijeve misli, veličine njegovog jezičkog stila, Vladalac se ne može istrgnuto redukovati na nekoliko klišea jer se u najširem smislu radi o pokušaju realisitičkog traženja balansa između javnog i privatnog sadržaja u efikasnoj državi kao preduslova slobodnog i kreativnog društva. Polazeći od ocjene da vladaoci jednako kao i građani mogu imati negativne osobine, da opasnost dolazi potencijano sa obije strane, cilj Makijavelievih poruka jeste neophodnost izgrađivanja političkih pravila u kojim “umjetnost vladanja” treba da se zasniva na ravnoteži antiteza u realnom životu.

U nastojanjima da objasni kako vladati u stabilnoj državi Makijaveli je u Vladaocu težio i određenoj ravnoteži savjeta koje upućuje vladaru i građanima. Tako se u poglavlju XV knjige navodi sljedeće: kada bi građani bili “dobri” onda bi vladar morao držati riječ. Ali ako su građani “rđavi” vladar svojim poštenjem može samo da uništi sebe. Zato i vladar ima pravo da ponekad ne drži riječ i da bude negativac. A u poglavlju IX Makijaveli kaže “Vladar mora imati narod za prijatelja, u suprotnom ne može se spasiti”. Poglavlje XXI je naslovljeno ovako: “Što vladar treba da uradi da bi bio poštovan”.

Upravo zbog protivriječnosti u konkretnim porukama, s jedne strane savjeta vladaru koje tehnike da koristi u osvajanju i očuvanju vlasti i, s druge strane određene brige za “dobre građane”, Makijavelijevo dijelo nije lišeno mnogih ambivalentnosti koje su bile osnov za različite intetrpretacije. I to sve do današnjeg dana.

Ključ za objašnjenje političke misli Nikola Makijavelija treba tražiti i u vremenu u kojem je živio. Makijavelijevo dijelo je u mnogome rezultat njegovih životnih, u prvom redu, političkih i diplomatskih iskustava.

Makijaveli je rođen 1469, iste godine kada je jedan od najslavnijih Medičija – Lorenco Veličanstveni u Firenci došao na vlast. To je i jedan od najbljistavijih perioda, naročito na polju kulture u Firenci i Toskani. Mjesto okupljanja sjanih renesansnih filozofa i umjetnika, Firenca toga doba je - kako je pisao Jakob Burkhat, poznati istoričar umjetnosti i autor klasične studije Kultura renesanse u Italiji - “najorginalniji grad na svijetu” i “najmoderniji centar italijanskog, zapravo evropskog duha”. Pored poznatih filozofa toga doba Marilija Fićina i Pika dela Mirandole, u Firenci tada žive i stvaraju Leonardo da Vinči, Sandro Botičeli, Mikelanđelo Buonaroti. Ne radi se samo o individualnim genijima umjetnosti već o najblistavijim protagonistima humanističko - renesansne epohe.

Među Makijavelijevim savremenicima knjiga Vladalac nije izazvala veliko interesovanje

U pitanju je autentučna kulturna revolucija sa otkrivanjem univerzalnih vrijednosti i individuom u centru univerzuma, time i svojevrsnom bjekstvu od srednjevjekovnog misticizma i dogmatskog asketizma. U Firenci toga doba - Da Vinči slika Mona Lizu, Botičeli Rođenje Venere, Mikelanđelo vaja Davida… Ovi velikani su u svojim radovima ne samo visoko umjetnički otkrivali ljepotu tijela oslobađajući je tajanstvene sakralnosti već su svemu tome pristupali gotovo na naučan način demostrirajući i svojevrsne časove anatomije.

Makijaveli je intelektualni produkt tog renesansnog perioda i atmosfere Firence. On proučava organizam politike, ogolivši sve njene djelove, pa i one prljave i zabranjene nazivajući ih pravim imenom, bez ikakvih tajni. Predmet Makijavelijevog časa anatomije je, dakle, politika u svim svojim komponentama, veličini i brutalnosti.

Makijaveli je 1498, sa svojih dvadeset devet godina postao sekretar Firentinske republike, i sekretar “Vijeća desetorice”, organa države koje je obuhvatao ministarstva unutrašnih djela, inostranih poslova i rata. U tom svojstvu Makijaveli je imao mnoga putovanja i susrete na dvorovima evropskih zemalja, svakako i vladarima državica na Apeninskom poluostrvu, uključujući i susrete sa visokim predstavnicima kurije Papske države u Rimu.

Makijaveli je iskustveno upoznao sve strane politike, pa i gorčinu doživljavanja nepravedne nemilosti. Naime, padom firentinske republike 1512. Makijaveli je eliminisan iz javnih institucija, protjeran iz Firence, čak jedno vrijeme u zatvoru isljeđivan zbog navodne zavjere. Slijedi faza potpunog povlačenja u vilu, u jednom gradiću u Toskani, ne tako daleko od Firence, gdje je napisao Vladaoca i druga svoja dijela. Makijaveli je knjigu Vladalac posvetio Lorencu II Medičiju koji je bio kratkotrajni i najbeznačajniji vladar iz slavne firentinske familije. Zapravo, ironijom istorije Lorenco II Mediči je ostao zabilježen u istoriji upravo po tome što mu je Makijaveli posvetio svoje najpoznatije dijelo.

Katolička crkva je Vladaoca stavila na Index Librorum Prohibitorum (lista zabranjenih knjiga)

Pored svog dugog trajanja i velike aktuelnosti Makijavelijev Vladalac ima svoju dugu istoriju pasioniranog komentarisanja pro et contra. Među Makijavelijevim savremenicima knjiga Vladalac nije izazvala veliko interesovanje. Istina, rukopis Vladaoca je napisan 1513. i kao takav je bio distribuiran sljedećih dvadesetak godina da bi se kao knjaga pojavio 1532, pet godina poslije Makijavelijeve smrti. Iako je govorio da su Makijavelijeve ideje suviše smjele, njegov savremenik Franćesko Gvićardini je odmah pohvalio izlaženje rukopisa Vladaoca. Dakle, Vladalac će postati predmet velikog interesovanja i to svjetskih razmjera nešto kasnije, dosta vremena poslije Makijavelijeve smrti. Malo je bilo velikana političke i filozofske misli koji koji se nisu osvrtali na Makijavelija, posebno njegovog Vladaoca. Makijavelijevo dijelo je često dočekivano kao obrazac nemoralnosti, naročito u Velikoj Britaniji gdje je i Šekspir stigao da ocrni firentinskog mislioca.

Katolička crkva je Vladaoca stavila na Index Librorum Prohibitorum (lista zabranjenih knjiga). Inače, Makijaveli je u gibelinskoj tradiciji, istina u rečenicama visoke diplomatske forme zamjerao u svojim radovima crkvi zbog njene pozicije u osnovi protiv procesa stvaranja ujedinjene italijanske države, tog velikog cilja i sna firentinskog mislioca. “Crkva nije dovoljno jaka da doprinese ujedinjenju italijanske države, ali je dovoljno jaka da to spriječi” – pisao je Makijaveli.

Dok je naučno - krtička literatura o Makijaveliju toliko bogata, pa i teško do kraja pregledna, jednako je zanimljivo osvrnuti se na na takođe mnogobrojna imena iz svijeta politike koji su u svom političkom dijelovanju bili inspirisali na ovaj ili onaj način Makijavelijevim Vladaocem. U većini slučajeva nije se radilo o interesovanjima intelektualne inspiracije već su mnogi državnici, posebno oni autoritarne vokacije i prakse bili zainteresovani za Vladaoca zbog razvijene fame da se radi o knjizi koja je praktično upustvo za način kako vladati državom i po mogućnosti što duže. Svi su – naročito diktatori, ali i progresivni političari – izvlačili iz Makijavelija ono što im je trebalao.

Tako je italijanski diktator Musolini bio veliki verbalni poštovalac Makijavelija. Prilikom dobijanja počasnog naučnog priznanja honoris causa na Bolonjskom univerzitetu 1924. godine Musolini je svoj govor posvetio Makijaveliju.

Ali i italijanski antifašisti su se pozivali na Makijavelija. Tako je Antonio Gramši, komunista i dugogodišnji politički zatvorenik u fašističkim logorima, u svojim “Sveskama iz zatvora” detaljno proučavao Vladaoca, nalazeći da je Makijaveli “prvi italijanski jakobinac, anticipator političkog radikalizma koji je doveo do Francuske revolucije čiji je legitimni nasljednik komunizam”. Smatrajući da je politička partija kolektivna snaga, Gramši je čak vidio i Komunističku partiju kao modernog nasljednika Makjavelijevog Vladaoca.

Da je Vladalac bio zanimljiv komunistima potvrđuje i nesumnjivo Lenjinovo poznavanje i korišćenje Makijavelija

Da je Vladalac bio zanimljiv komunistima potvrđuje i nesumnjivo Lenjinovo poznavanje i korišćenje Makijavelija. Kada se Sovjetska država 1922. nalazila u velikim ekonomskim teškoćama Lenjin je uputio pismo Politbirou partije u kojem je obrazložio neophodnost konfiskacije i crkvenih dobara. Znajući za moguće otpore kod tradicionalih slojeva, pa i ruskih seljaka, Lenjin se u istom pismu pozvao na sadržaje iz VIII poglavlja Vladaoca navodeći sljedeće: “Jedan inteligentan pisac državnih pitanja (aludirajući na Makijavelija) je s pravom ukazao da je za ostvarivanje političkih ciljeva pravedno napraviti i seriju okrutnih radnji, ali to treba uraditi energično i brzo jer duže trajanje nasilja bi moglo izazvati reakciju masa.”

Politički cinizam pripisivan Makijaveliju je bio još poznatiji Staljinu. Kada se u čuvenim čistkama 1936. stiglo i do likvidacije dva istaknuta sovjetska revolucionara Kamenjeva i Zinovjeva, staljinisti su ih optužili da su u Sovjetskom savezu propagirali ideje Makijavelijevog Vladaoca. Naime, Kamenjev je dvije godine prije likvidacije napisao predgovor za sovjetsko izdanje Vladaoca. Smatra se da je Kamenjev “makijavelistički” očekivao da će Vladalac u javnosti proizvesti demaskiranje Staljinovih nemoralneih metoda vladanja. Po svemu sudeći Kamenjev nije uočio da ga njegovi protivnici prevazilaze u “makijavelizmu”, pa je Višinski na montiranom procesu u obraćanju “drugovima sudijama” ukazao da Kamenjevljev predgovor Makijavelijevom Vladaocu samo potvrdio njegovo napuštanje marksističkih principa.

Mnogi su uočili – a na to je podsjećao 1968. i beogradski profesor filozofije Sveta Stojanović u knjizi Između normativnog i stvarnog – da su se komunisti, dakako i jugoslovenski, “javno zaklinjali u Marksa a tajno čitali Makijavelija”.

Primjeri u kojim se vidi da su fašisti i antifašisti, komunisti i liberali, staljinsiti i antistaljinisti pozivali na Makijavelija potvrđuju ne samo kontroverzne momente njegoveg dijela, već i pragmatsko - selektivno korišćenje njegovih ideja.

Vladalac je nepravedno redukovan kao priručnik za vladanje. I u toj knjizi, kao uostalom i u drugim, Makijaveli se iskazao kao blistav pisac sa visokim filozofsko-literarnim uzletima. U klasičnoj Istoriji italijanske literature njen autor De Santis je dao visoko mjesto Makijavelijevom djelu. U Vladaocu Makijaveli briljantno definiše kategorije virtu (vrlina) i fortuna (sreća) u laičkom kontekstu individualne i političke stvarnosti. Razrađene su i kategorije slobode i nužnosti svakako u personanoj konotaciji, sve to opet u uslovima surovosti politike.

Primjeri u kojim se vidi da su fašisti i antifašisti, komunisti i liberali, staljinsiti i antistaljinisti pozivali na Makijavelija potvrđuju ne samo kontroverzne momente njegoveg dijela, već i pragmatsko - selektivno korišćenje njegovih ideja

Da li se Makijavelijevo dijelo, u prvom redu njegov Vladalac može redukovati na tezu da ciljevi opravdavaju sredstva – model nazvan “makijavelizam”? Ili drugim riječima - model po kojem moralni cilj opravdava korišćenje nemoralnih sredstava? Tačno je da se Makijaveli bavio i viječitim pitanjem ciljeva i sredstava, pitanjem kojim su se i prije njega mnogi bavili, i ne tako drastično različito od firentinskog mislioca, kao na primjer Platon i Ciceron. Podsjetimo da je Makijaveli imao slabost prema jednom visokom cilju dozvoljavajući da se za njegovo ostvarenje mogu koristiti i različita sredstva. Radi se o cilju ujedinjenja Italije, a time i kraju ponižavajućih stranih uprava nad malim državicama koje su mogle imati estetsko umjetničku superiornost ali sasvim izvjesno su živjele državno - političku inferiornost. Tako Makijaveli u posljednjim rečenicama Vladaoca upućuje vapaj Lorencu II Medičiju da stane na čelo zemlje u oslobođenju od stranje dominacije, “ i njihovog teškog, varvarskog zadaha”. (Ujedinjenje Italije će se dogoditi 350 godina kasnije, i neće krenuti iz Firence nego sa sjevera, iz Pijemonta, ne od Medičija već pijemonteske elite predvođene grofom Kavurom, generalom Garibaldijem, kraljem Vitorijom II Savoja.)

Makijavelijeva politička misao se, dakle, ne može svesti na opšti princip ciljeva koja opravdavaju sredstva. I nezaboravni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Radomir Lukić, autor analize Makijavelijeve političke teorije u Istoriji političkih doktrina tvrdi da Makijaveli nije bio “makijavelista”! Profesor Lukić je očigledno aludirao na uprošćeni pojam makijavelizma kao sinonima amoralnog metoda u politici.

Naravno da bismo teško kod Makijavelija mogli naći suprotan, visoko etički princip - da prema moralnosti korišćenih sredstava treba ocjenjivati moralnost ostvarenog cilja. Makijavelijevo dijelo nijesu lekcije o moralizmu niti o amoralnosti u politici. Makijaveli je iznad svega politički realista. On je antipod moralističko idealističkoj Utopiji Tomasa Mora objavljenoj prije Makijavelijevih radova. Makijaveli je tragao za pravilima politike i efikasnog funkcionisanja države. Ako želimo da ovladamo sudbinom (fortuna) prethodno treba da vrlinom (virtu) ovladamo racionalnost politike. Bez politike, makar ona bila i brutalna, nema suočavanja sa realnošću, nema nužnih iskoraka ka napretku.

Na kraju, jedno svjedočenje o Makijaveliju. Franćesko Vetori, firentinski ambasador u Rimu pri Svetoj Stolici, savremenik Makijavelija je pisao: “Makijaveli nije imao rivala u politici. Bio je pun čestitosti što je suštinska vrlina za jednog savjetnika. Dokaz njegove čestitosti bilo je i njegovo siromaštvo. Pošto je služio narodnoj vladi Firence 14 godina upravljajući velikim sumama novca Makijaveli je nakon povlačenja bio siromašniji nego prije rada u državnoj službi.”

Sasvim izvjesno trajaće još dugo, možda i u sljedećih pet vijekova različita tumačenja Makijavelija i njegovg Vladaoca.

Makijaveli je mnogima dao povoda za različite tvrdnje o njegovom djelu. Nije slučajno upoređivanje Makijavelija sa bogom Janusom čiji su lik Rimljani prikazivali sa dva lica.

Jedno je izvjesno - Makijaveli, firentinski erudita i poslije 500 godina od nastanka njegovog najpoznatijeg dijela, ostaje, iznad svega, moderan.

Tako je u posljednjem broju časopisa Aspenija poznati bolonjski profesor Anđelo Panebjanko objavio zanimljiv esej pod naslovom “Makijavelijeve lekcije Evropskoj uniji danas”.

Nezaboravni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Radomir Lukić, autor analize Makijavelijeve političke teorije u Istoriji političkih doktrina tvrdi da Makijaveli nije bio “makijavelista”! Profesor Lukić je očigledno aludirao na uprošćeni pojam makijavelizma kao sinonima amoralnog metoda u politici

Superiornost modernih evropskih država

Ako bismo se, u ovom tekstu, poslije navođenja veoma različitih interpretacija Vladaloca, vratili Makijeveliju, onom izvornom, prije 500 godina neophodno je podsjetiti na sljedeće: Makijavelija treba sagledavati u vremenu državica na Apeninskom poluostvu još uvijek daleko od modernih, pravno uređenih država, a još dalje od parlamentarne stvarnosti, političkih partija, kodeksa međunarodnog prava.

Obilazeći evropske države, u statusu firentinskog diplomate Makijaveli je uočio superiornost nastupajućih evropskih modernih država, u prvom redu francuske države u odnosu na italijanske državice uglavnom satelite stranih država i dinastija, ispunjene korupcijom, lokalnim patriotizmom, intrigama, uticajima srednjovjekovne crkvene dogme, domaćim vladarima nesposobnim da vide dalje od zidova svojih gradova.

Makijaveli je s jedne strane, pristalica formiranja velike italijanske države na Apeninskom poluostrvu, zapravo prorok njenog risorđimenta koji će se dogoditi tek u 19. vijeku. S druge strane, Makijaveli je rodonačelnik moderne državne politike, istina ogoljene i u svojoj brutalnosti, ali oslobođene od mistifikacije državnog duha koji vodi vječnom spasenju. Po njemu državni interes je vrhovni kriterijum moderne politike doktrine. Makijaveli je u Raspravi o Titu Liviju detaljno analizirao socijane prilike i sukobe u rimskoj res publica, ne krijući svoje simpatije za republikansko državno uređenje, što je sve bio svojevrsni pledoaje za stvaranje savremene nacionalne res publica.

Od Hegela i Spinoze do Gramšija i Arona

Pored Hegela, Spinoze, Lajbnica koji su cjenili Makijavelijev smjeli duh, i Žan Žak Ruso se posebno bavio firentinskim misliocem i to u svom poznatom dijelu O društvenom ugovoru. Ruso navodi da je Makijaveli dobar građanin koji je morao da maskira svoju ljubav prema slobodi “davanjem lekcija kralju”, zapravo i “dajući veliku lekciju narodima”. I u 20. vijeku koji je bio vijek ideologija Makijaveli je temeljno proučavan na univerzitetima ali i u posebnim studijama poznatih intelektualca.

Među brojnim studijama o Makijaveliju treba izdvojiti sveobuhvatnu analizu Remona Arona Machiavel et les tyranniers modernes (Makijaveli i moderene tiranije), Antonija Gramšija Note sul Machiavelli (Zapisi o Makijaveliju), Isaha Berlina The originality of Machiavelli (Makijavelijeva orginalnost), Slobodana Jovanovića Istorija političkih doktrina…

Prije nekoliko godina je izašla zapažena knjiga američkog politikologa Carnes Lorda The modern Prince (Moderni vladalac) u kojoj se primarno analizira pitanje savremenog leadership (lidera), njegova sposobnost odlučivanja, “umjetnost” vladanja, metode javnog i tajnog dijelovanja, upotreba sile, odnos prema drugim institucijama. “Makijavelijev Vladalac je najčuvenija studija koja je do sada napisana o toj temi” - zaključio je Carnes Lord zanimljivo tragajući za Makijavelijevim nasljeđem kod tkz. konzervativnih revolucionara - Bizmarka, Kavura, Ataturka.

( Miodrag Lekić )