Predanje o maslinjacima u Lješkopolju

Da li se na tlu glavnog grada nekada proizvodilo maslinovo ulje? Da li je na tlu Podgorice u staro doba bilo maslinjaka? I ako ih je bilo, zbog čega do danas nijesu opstali makar tragovi?

U tom smislu vrlo je indikativan naziv Masline u sjeveroistočnom dijelu grada – čije porijeklo nije poznato.

Ukazuje li, dakle, ovaj toponim da je taj kraj ispod Kakaricke Gore, oko Ribnice i Savinog potoka u davnini bio poznat po gajenju maslina?

Da li su masline uopšte mogle uspijevati na podgoričkom tlu?

Danas se na nekoliko lokacija u Podgorici može naići na masline. Tako na imanju Brkovića u Farmacima ima nekoliko stogodišnjih stabala. Ispod brda Gorica u Gornjoj Gorici zatekao sam na padini tri mlađa stabla. Nekoliko stogodišnjih stabala maslina raste u dvorištu crkve Sv. Đorđa pod Goricom.

Osim toga na mlađa stabla nailazi se po mnogim baštama.

Ali, sva pomenuta stabla stara su najviše 100-130 godina.

(Ukoliko naši čitaoci znaju za starije masline, bilo bi dobro da me o tome obavijeste).

Andrija Jovićević u knjizi “Zeta i Lješkopolje – Skadarsko jezero” iz 1926. godine, donosi niz predanja koja je zabilježio u Zetskoj ravnici. Između ostalog pominje i legendu o velikim hrastovim šumama koje su u dalekom dobu pokrivale pojas uz sjevernu obalu Skadarskog jezera. Te su šume po kazivanju žitelja Zete bile pune divljači.

Ukoliko je bilo tako, današnja situacija govori drugačije. Vegetacija priobalnog dijela Zetske ravnice drastično se izmijenila. Jezero je prije oko 160 godina znatno naraslo i počelo da plavi široke pojaseve zemljišta uz sjevernu obalu, što je bitno izmijenilo klimatske uslove. Štaviše, taj trend je u porastu - početkom prošle godine zabilježen je rekordan vodostaj.

Sa ovim je vezan podatak da su se nekada sela Gostilj i Mataguži nalazila mnogo južnije. Poznato je i da su zbog porasta jezerskog nivoa raseljena sela Plavnica i Karabež, najvjerovatnije sredinom 19. vijeka. Andrija Jovićević je zabilježio da su stara kućišta sela Plavnice razgrađena 1882. i iskorišćena za gradnju državnog magacina.

Presudan faktor za izmiještanje ovih naselja bio je u pogoršanju kvaliteta podzemnih voda, na što je porast jezerskog nivoa direktno uticao – stari bunari su bili izloženi zagađenju, učestale su boleštine, pa se stanovništvo u nuždi pomjeralo prema sjeveru.

O nekadašnjim drugačijim klimatskim uslovima u jezerskom priobalju svjedoče i ostaci velikog iliro-helenističkog naselja, koje se nalazi upravo na prostoru Donjeg Gostilja i Starih Mataguža.

Taj drevni grad još uvijek čeka na opsežna arheološka istraživanja. Pouzdano možemo zaključiti da takvo naselje ne bi nastalo na zemljištu koje je u današnje vrijeme mjesecima pod vodom ili je barljivo i močvarno u tolikoj mjeri da nije pogodno za život.

Na klimatske promjene na tlu Zetske ravnice, ukazuju i legende o vrlo snažnom sjevernom vjetru koje je zabilježio A. Jovićević. Identična predanja zabilježio je i Petar Šobajić na tlu Bjelopavlića. Vjetar je po predanju bio toliko jak i duvao u nepodnošljivo dugim intervalima, da je stanovništvo moralo da se iseljava. Češće se pominje “sedam godina”, a rjeđe “devet”. Doduše, ove su priče često služile kao obrazloženje novijim naseljenicima za istiskivanje starinaca u Zeti i Bjelopavlićima. Ali, ipak je moguće da u njima postoji istorijsko jezgro i da u sebi čuvaju sjećanje na periode klimatskih turbulencija.

Što se tiče klime i vjetra, kao najstarije vjerodostojno svjedočanstvo navodimo podatak dr Petra Miljanića objavljen u “Glasu Crnogorca” 1886. godine.

“Zime u Podgorici nema. Kad sam bio tamo okružnim ljekarom, bilježio sam za dvije godine meteorološke pojave. U najhladnijem mjesecu januaru bila je najniža temperatura minus 3, a najviša plus 12. Najviša julska plus 30, najniža plus 15. Srednja godišnja temp. 14 i po. Kiše biva najviše u novembru, snijeg se viđa po jedan dan u decembru i januaru. Vladajući vjetar je sjeveroistočni (bora) i može prosjekom 50 dana u godini duvati, isuši vlagu i vegetaciju, nesnosan je za čovjeka, no varoš očisti”.

U vezi sjevernoj vjetra, čak i sredovječni Podgoričani živo pamte da je do prije dvije decenije, snažan sjeverac znao da duva neprekidno i po deset-dvadeset dana, otprilike dvaput duže nego što je to bio slučaj u protekloj deceniji. Moguće je da je ova promjena posljedica polagane izmjene klime – sve je izvjesnije da proljeće nailazi ranije, a jesen kasnije.

Ali, kakve sve ovo ima veze sa dilemom o maslinarstvu na tlu Podgorice?

Tokom nedavnog boravka u selu Kornetu u Lješanskoj nahiji, na prisojnoj strani, zatekao sam i jednu maslinu. Obaviješten sam da maslina ima čak i na Fundini, na 650 metara nadmorske visine. Očito je da maslina može opstati i na bezvodnim ili izdignutim obodima Zetske ravnice.

Sada konačno moram otkriti zbog čega uopšte pišem o tome. Povod se nalazi u predanju vezanom za okolinu Podgorice, za Lješkopolje, koje je 1926. zabilježio Andrija Jovićević.

„Kao što se priča da je sav kraj od Huma do Tuzi i Podgorice, s jedne, i od Huma do Gostilja, s druge strane bio gusto naseljen, tako se priča da je i sav kraj od Vezirova mosta na Morači pa ispod Malog i Veljeg Brda do rijeke Matice bio tako gusto naseljen, da je mačka mogla preći s kuće na kuću, s jednoga na drugi kraj. I ako je ovo uveličano, ipak nije bez smisla. Ovaj je kraj bio vrlo plodan i pogodan za naselje, osobito u ono doba kad su Malo i Velje Brdo bili brdoviti“. (Jovićević je umjesto “brdoviti” valjda htio da kaže - “šumoviti”.)

„Narodno predanje - nastavlja Jovićević - kaže da su ovuda u ono doba rasle masline i pokazuju mjesta gdje su bili mlinovi za masline; a govore da je bilo onda toliko vinograda, da, kad bi neko povukao za jednu lozu kod Vezirova mosta, zatresla bi se posljednja u Tološima. Po narodnom pamćenju, ispod Malog i Veljeg Brda živjeli su u staro doba Španjoli, bili su vrlo mnogobrojni i silno pleme. Njihova se vlast protezala na daleko i bili su vrlo čuveni. Njih je odjedanput istražila bolest, baš kao što se priča i za staro naselje u Zeti. Vjerovatno, ova se priča odnosi na Lužane, veliko i moćno pleme, čiji se spomen zadržao do danas u imenu sela Lužnica. Tamo pokazuju i mjesto gdje je živio ban Lužanin. Današnja crkva u Tološima podignuta je na temeljima stare, možda crkve tih starih i istraženih Lužana i posvećena je Sv. Makaveju, istome svetitelju kome je bila posvećena i stara crkva, pa to zbilja podsjeća na neki stari narod koji je ovdje živio, i bez sumnje, slavio Sv. Makaveja, koji niko od današnjih Zećana ne slavi“, zaključuje Andrija Jovićević („Zeta i Lješkopolje - Skadarsko jezero“, CID, Podgorica, str. 42).

Eto, dakle legende zabilježene u Lješkopolju, negdje u godinama nakon Prvog svjetskog rata, koja govori o drevnom gajenju maslina. Seljani su, navodno, Jovićeviću pokazivali i lokacije na kojima su se nalazili mlinovi za masline!

Taj detalj ukazuje na snagu predaje, koja je danas potpuno zamrla.

Može li ovo biti? Ima li za ovo ikakvog uporišta u materijalnim tragovima prošlosti?

Izgleda da ima.

O tome posredno svjedoči otkriće u Donjoj Gorici, pod samim brdom Gorica, na imanju Predraga - Peđe Mugoše. Na dijelu imanja pod samim brdom, poznatom pod imenom „Grot“, oduvijek su se nalazili ostaci drevne građevine. Pored njih su stajali polomljeni kameni komadi pravilnog oblika sa izdubljenim kružnim ili četvrtastim žljebovima, možda žrvnjevi. Sve je to ukazivalo na neki vid drevne ekonomije - najvjerovatnije, rimsku vilu.

Kasnije sam ostatke istih ovakvih kamenih “postrojenja” sa izdubljenim kanalima pronašao u Dinoši, na drugom kraju Zetske ravnice, na imanu Dukaja, gdje se po svoj prilici mogla nalaziti još jedna rimska vila.

Nakon što je Predrag Mugoša obavijestio Centar za arheološka istraživanja Crne Gore, sprovedena su istraživanja, prije pet godina. Tom prilikom otkriveni su ostaci (najvjerovatnije) rimske vile (villa rustica) – seoskog gazdinstva iz četvrtog vijeka.

Sva je prilika da je bilo više takvih (kasnoantičkih) imanja po obodima Zetske ravnice. Raspoloživi tragovi ukazuju da su se ovi kompleksi nalazili na pogodnim mjestima u brdskom podnožju, nedaleko od antičke ceste. Rimska vila u Donjoj Gorici leži upravo na takvoj lokaciji, nedaleko od glavnog puta koji je prolazio podnožjem brda Gorice.

Pored temelja drevne građevine za koju se pretpostavlja da je imala oblik ćiriličnog slova G, tokom iskopavanja otkriven je i bazen sa stepenicama. Na njegovom dnu se nalazio sloj gareži, što je ukazalo da je cijeli objekat svojevremeno stradao u požaru. Ostaci zidne površine sa bojenim malterom, govore da su zidovi objekta bili kolorisani. Bio je to dio rimskog luksuza koji je uživalo rimsko građanstvo. Nađen je i dio kapitela. O tom visokom “seoskom” standardu rječito govore i ostaci rimske vile kod Danilovgrada na mjestu Zidanice, u kojima je pored ostalog otkriven i sistem podnog grijanja toplim vazduhom (“Arheološki vodič Danilovgrada”).

U bazenu rimske vile pod samim brdom u Donjoj Gorici, nađen je i dio žrvnja i nekoliko fragmenata amfora, kao i ugljenisani ostaci jelenskih rogova sa metalnim držačem.

Za nas je najinteresantnije otkriće u središtu bazena. Tamo se nalazio predmet nalik tanjiru ili kakvom elementu fontane. Ispostavilo se da je riječ o kamenom taložniku.

Tokom razgovora koji smo ljeta 2009. vodili u bašti porodične kuće u Donjoj Gorici, Peđa Mugoša mi je pokazao hrvatski časopis posvećen maslinarstvu. U njemu se nalazio i članak o rezultatima arheološkog istraživanja rimskih vila na području Istre. Na fotografijama se lijepo mogao vidjeti bazenčić koji je po dimenzijama i obliku bio vrlo sličan, ovome otkrivenom na imanju Mugoša. Njegov pod je bio obložen glatkim keramičkim pločicama, a hrvatski arheolozi su zaključivali da je služio za čuvanje maslinovog ulja.

Najvažnije je što je u sredini imao taložnik identičnog oblika onome nađenom na Grotu u Donjoj Gorici.

Sve to, konačno, ukazuje da je i donjogorički bazen možda služio za čuvanje maslinovog ulja, te da ima mjesta pretpostavci da se i na drevnom seoskom imanju u Donjoj Gorici nekada proizvodilo maslinovo ulje - čemu u prilog idu i nađeni fragmenti amfora, koje su upotrebljavane za čuvanje i transport.

Možda legenda o maslinarstvu pod Malim i Veljim brdom, koju je prije devet decenija zabilježio Andrija Jovićević ipak nije bez osnova?

Narodno predanje koje je zabilježeno u Lješkopolju nakon Prvog svjetskog rata kaže da su na prostoru ispod Malog i Veljeg brda u staro doba rasle masline. Seljani su Andriji Jovićeviću čak i pokazivali mjesta gdje su se u davnini, navodno, nalazili mlinovi za masline

Bilješka učitelja Jovana Lauševića iz 1887. godine

Možda nam u odgonetanju ove enigme može pomoći davnašnji zapis učitelja Jovana Lauševića o manastirištu u Ćuriocu kod Danilovgrada (članak “Crkvine” u “Glasu Crnogorca” od 4.10.1887. i 11.10.1987).

“Ovđe je nađen i mlin od maslina, a niko nikad ovđe nije čuo da je kad bivalo masline ma đe u ovoj nahiji, osim što se od skoro počelo po malo saditi. Ali ovaj mlin dobro zasvjedočava da je negda bilo”. Laušević pominje i predanje o zlom, suvom sjevernom vjetru.

“Govori se, da je vjetar, tako zvani, sjeverak, uzrok bio razorenju ovoga manastira. Kaže se da je taj vjetar neprekidno nekolike godine u ovome mjestu vladao, i da za to vrijeme gotovo ni malo kiše nije padalo, da je gotovo bilo sasvijem i veliko bilje uginulo; te se tako narod malo po malo raselio u razne krajeve svijeta.”

Ovo predanje sačuvano je u svim djelovima Bjelopavlićke i Zetske ravnice, o čemu su prije devet decenija bilješke sačinili Andrija Jovićević i Petar Šobajić.

Galerija

( Slobodan Čukić )