Bravo Manu Čao

Upoznao sam gospođu iz Njujorka koja ne pije koka-kolu. Takođe brine o izbjeglicama iz Palestine, ne samo da brine, već kad ima slobodnog vremena, ona im i pomaže. Isprva mi je bilo smiješno što ne pije koka-kolu jer mi je njen mali protest izgledao kao nevažan u odnosu na najveći svjetski brend. Smatrao sam da je riječ o nekoj vrsti ličnog protesta, zadovoljenja svojih ideja. Međutim, ako sam bar malo razmišljao o njenom protestu, onda taj protest ima smisla, a vjerovatno dobija na značaju dok pišem ovaj tekst, a dobiće još više dok ga ljudi budu čitali.

Pokajao sam se jer sam mislio da je riječ o pomodarstvu. Možda je dnevnik uspio da hendikepira moje rezone iako ga izbjegavam. Dnevnik je tako vješto koncipiran da vijesti iz naše drage države djeluju preozbiljno, dok kad spikerka izgovori „a sada svijet“ mi isključujemo mozak i počinjemo da razmišljamo koliko je providna bluza spikerke, sa kim je ljubavila da bi dobila to mjesto, a Sirija, Irak, pa čak i Srbija djeluju predaleko i nezanimljivo. Sindrom NIMBY( „It's not in my backyard“).

Bend Manu Čao održaće koncert u Beogradu 14.septembra. Trebalo je da nastupe u hali Pionir, ali je Manu Čao odbio da svira u toj hali. Navode da ne žele da održe koncert na mjestu gdje se nalaze reklame velikih korporacija i banaka, koje nije moguće ukloniti i prekriti, stoga je njihov koncert premješten u Halu sportova. Oni su još jedanput dokazali da nisu samo muzičari, već da su i aktivisti, borci za ljudska prava i pravi antiglobalisti. Njihov potez će odjeknuti više nego što se pretpostavlja.

Godine 2008. iz udobnog sjedišta Grand Théâtre Lumière imao sam priliku da gledam premijeru filma Maradona by Kusturica. Iako se taj film nije takmičio, izazvao je veliku pažnju. Pred film su na bini Maradona i Kusturica igrali „glava“, odnosno dobacivali se fudbalom i bili su vješti u tome. Aplauz je praćen skandiranjem „Diego, Diego“! Film je provocirao sve, i u toku filma, ljudi su napuštali projekciju, naročito nakon dijela kad počinje animirani dio u kojem Maradona šutira umjesto lopte glave Džordža Buša i Kraljice Engleske. Par mjesta udaljen od mene sjedio je Argentinac koji je plakao tokom cijele projekcije filma, dirnut pričom o golu koji je postigao Maradona zlatnom rukom u meču protiv Engleza i tako im „vratio“ za Foklandska ostrva. Jedan od najinteresantnijih detalja je susret Maradone i Fidela koji posmatrajući Maradonine tetovaže Čea i ostalih revolucionara u svom stilu kaže da i treba da nosi te likove jer da nije njih bilo Argentina bi bila samo još jedna zvjezdica na Američkoj zastavi.

Film se završava tako što ekipa filma priredi Maradoni iznenađenje „iza ćoška“. Naslonjen jednom nogom na zid, Manu Čao svira pjesmu „La Vida Tombola“ posvećenu Maradoni. On im prilazi i sluša pjesmu. Oko vrata mu je krst i nosi tamne sunčane naočare. Kako se pjesma bliži kraju, on sve više grize usnu i grči lice. Preovladaju ga emocije na kraju, pa iako se kroz naočare ništa ne vidi, ipak se vidi da on plače. To se osjeća. Nije tu bilo ničeg patetičnog, jer velike legende plaču iskreno i to ne kriju.

Nakon filma se prolomio aplauz čiju glasnoću ću uvijek moći da čujem ponovo jer sam je sačuvao u sebi. Ono što me mnogo iznenadilo jesu čestitke koje smo primali nakon filma Predrag Stojić iz Beograda i ja. Bili smo dio ekipe J.Production i kao lauretati takmičenja Francuskog kulturnog centra, predstavljali smo frankofone države na 61. Kanskom festivalu, on Srbiju, a ja Crnu Goru. Činjenica da su nas nakon izgovaranja naših država predstavljali i kao Ex Yugoslavie, učinila je da nam ostali čestitaju nakon filma jer je Kusturica naš zemljak. Prvi u redu stajali su Marokanac, Tunižanin i Kanađanin i bili su veliki poštovaoci djela Emira Kusturice čija pojava u Kanu je izazivala ogromno poštovanje jer ga je velika većina posmatrala ne samo kao režisera, već kao jednog od najvećih svjetskih boraca protiv imperijalizma. I nisu samo oni tako razmišljali, jer po malo i prikriveno, plašeći se za svoje funkcije i pozicije, dijelili su njihovo mišljenje i čelni ljudi festivala. Čak su ljudi išli do te mjere u glorifikovanje njegove ličnosti da su i njegov izgled koji je daleko od uglancanog smatrali kao pobunu. Manu Čao, Maradona i Kusturica su danima bili glavna tema Kanskog festivala.

Kad sam se vratio u Crnu Goru aktuelna je i dalje bila priča o tužbi koju je Kusturica podnio protiv Andreja Nikolaidisa zbog toga teksta „Đavolov šegrt“. Ni kod nas se nije pravila razlika između lika i djela, samo što je odnos prema liku potpuno drugačiji od onog koji vlada van prostora bivše Jugoslavije. Ili su veliki umjetnici po nekom nepisanom pravilu zaista kontradiktorni, ili mi ne priznajemo nikoga ko se izdigao iznad prosjeka, i ne opraštamo uspjeh. Mnogi tvrde da je Kusturica Zapadu ponudio iskrivljenu sliku Balkana, dok je možda u pozadini toga ozlojađenost jer je iznio naš prljavi veš.

Ukoliko bi neko pokušao da utvrdi kome vjerovati, našao bi se u potrazi bez kraja. Konačna istina i formula ne postoji, dok je bitno da se čovjek hrani nečim, pa makar to bile mrvice, i da se bori. U Zagrebu Srećko Horvat organizuje tribine i Subversive film festival, u Beogradu i Sarajevu se makar piše i prevodi, a Podgorica spava. Desi se bljesak koji skoro da niko i ne primijeti. Prošle godine je nastupao sjajni Damir Avdić ispod mosta, i dok je kidao svojom pank poezijom i nastupom, slao je malobrojnima poruke pobune i anarhije, dok su iza njega bili panoi sa velikim sponzorima, onima kojima je upućivao svoje stihove.

Ono što preostaje našim građanima, onima koji se tako osjećaju, koji su uspjeli da se otrgnu vraćanju plemenske misli jesu mali protesti koji vode u mala pregnuća. Taj vid unutrašnje subverzije dovešće do zadovoljstva. Sviranje vozačima kao vid upozorenja da krše pravila saobraćaja se uzima kao jedan od prvih koraka, a to može biti i prelazak ulice na crveno i nevezivanje pojasa, iako to spada u neki vid ironičnog protesta. Izgleda da ćemo uvijek ostati razapeti između nas i svijeta. Preživljavamo u tom međuprostoru.

Shvatam da nezadovoljstvo i lični protest može biti i to što moj prijatelj i dalje insistira da se nalazimo „kod Hotela“, iako su se savremeni graditelji Podgorice potrudili da od njega ostane samo ruševina.

( Đuro Radosavović )