„A ko određuje što je moralno, a što nemoralno?“

Često čujemo da je moral relativan. Ova floskula je toliko ukorijenjena u svakodnevnom govoru da ne prođe ni jedna laička rasprava o nekoj etičkoj kontroverzi a da je neko ne spomene.

To su oni pojedinci koji kada im iznesete određeni argument ili pobijete njihovo etičko uvjerenje kažu: „A ko određuje što je moralno a što nemoralno?“, „To je samo tvoje mišljenje, ja imam svoje“, „Možda je to ponašanje ispravno u našem društvu, ali je u nekom drugom ono pogrešno“, itd.

Ove primjedbe nisu nužno besmislene. Ipak, u pomenutim raspravama one vode pojmovnoj zbrci i daju vjetar u leđa neozbiljnosti spram pitanja od značaja. Cilj ovog teksta je da razriješi tu zbrku i da ukaže na neosnovanost floskule o relativnosti morala.

Deskriptivna i metaetička teza

Kada kažemo da je moral relativan, možemo misliti na dvije stvari. Prvo, možemo konstatovati empirijsku činjenicu da različiti pojedinci, društva i vremena imaju različita poimanja moralno ispravnog i pogrešnog. Drugo, možemo smatrati da su moralni sudovi istiniti ili lažni isključivo u odnosu na ubjeđenja ili prakse pojedinaca, zajednica ili doba. Drugim riječima, ako je moral relativan u ovom drugom smislu onda istine o etičkim pitanjima ne postoje kao takve već samo u odnosu na neki društveni ili vremenski okvir.

Prva teza je deskriptivna. Njome opisujemo postojeću moralnu raznovrsnost ili njen istorijski tok. Primjeri deskriptivnog (moralnog) relativizma su prisutni već u antici. U trećoj glavi Istorije, Herodot nam kazuje anegdotu o persijskom kralju Dariju koji je na svom dvoru sakupio neke Helene upitavši ih za koje bi pare pristali da pojedu svoje očeve kada ovi umru, na što su mu oni odgovorili da to ne bi učinili ni po koju cijenu.

Darije je potom pozvao Indijce, koji su imali običaj da jedu svoje mrtve, i uz prisustvo tumača, da bi Heleni razumjeli razgovor, ih upitao za koje bi pare pristali da spale svoje očeve kada ovi umru, što je inače bio helenski običaj. Indijci su digli graju i zamolili ga da prestane sa takvim pitanjima.

U susretu sa tuđinskim moralnim uvjerenjima i običajima, većina nas se ponaša kao Heleni i Indijci iz Herodotove priče. Sablažnjavamo se saznavši, primjerice, da je u Rimskoj republici pater familias imao pravo da ubije novorođenče ili da ga ostavi na nemilost psima lutalicama i gnušamo se seksizama u šerijatu poput odredbi koje dozvoljavaju muškarcima da kazneno ali i disciplinski tuku svoje supruge.

Treba imati na umu da deskriptivni relativizam ne kaže ništa o tome kako bismo trebali da se ponašamo u susretu sa moralom koji se razlikuje od našeg. Radi se o skromnijoj tezi koja samo konstatuje raznovrsnost moralnih vjerovanja i praksi. To nije slučaj sa drugom tezom, koja je metaetička u smislu da nam daje jednu viziju zasnivanja etičkih istina. Po njoj istinitost nekog moralnog suda nužno stoji u odnosu sa društvenim i vremenskim okvirom iz koga proističe.

Po metaetičkom relativizmu, to što je u šerijatu dozvoljeno tući suprugu nije samo stvar koju bi oni koji je ne odobravaju trebali da tolerišu već prije svega istina o jednom etičkom pitanju. Ako biste upitali metaetičkog relativistu da li je, s moralne tačke gledišta, u redu da muž tuče svoju suprugu, njegov odgovor bi bio: „Jeste, u šerijatu. Nije, u zapadnoevropskoj hrišćanskoj ili sekularnoj kulturi.“ Kada biste insistirali potpitanjem: „Ali mene ne zanima da li je to u redu u odnosu na neku kulturu, već da li je u redu uopšte?“ on bi odgovorio da vaše pitanje nema smisla jer je istinitost moralnih sudova društveno uslovljena.

Jesmo li baš toliko raznoliki?

Okrenimo se sada analizi obiju teza. Počnimo od deskriptivnog relativizma. Za svakoga ko je imao priliku da provede neko vrijeme van zapadne civilizacije i to prije kulturne globalizacije, deskriptivni relativizam je neupitan. Razvojem antropologije na početku prošlog stoljeća i njenim prodorom u javnu sferu, deskriptivni relativizam postaje dominantno gledište. Stoga su danas rijetki oni koji bi željeli da ga ospore. Pitanje više nije jesu li već u kojoj su mjeri moralna uvjerenja i prakse uslovljene prostorom i vremenom u kojima nastaju.

Pošavši od očigledne činjenice da i unutar jednog društva postoje brojna suprostavljena gledišta, pesimista može zaključiti da nema moralnog uvjerenja oko koga bi se, ako ne svi, onda barem velika većina mogla saglasiti. Međutim, nema osnova za takav stav. Neke moralne istine, poput one da je pogrešno ubiti, silovati ili ukrasti su prisutne u skoro svim društvima i vremenima.

Sociobiolozi tvrde da ih se i naši najbliži evolutivni preci drže. To nije bez razloga; naime, altruizam je na dugi rok probitačniji za sve od sebičnog i po druge štetnog ponašanja. Moral ima evolutivnu prednost u odnosu na nemoral, ma koliko god to zvučalo čudno (literatura o ovome je brojna; vidjeti popularne klasike poput: The Selfish Gene Richarda Dawkinsa, Good Natured Fransa de Waala i The Origins of Virtue Matta Ridleya).

Visok stepen saglasnosti primjećen je i u uvjerenjima o apstraktnijim i specifičnijim moralnim pitanjima. Razmotrite sljedeće hipotetičke slučajeve:

1. Stojite kraj pruge i primjetite otkačeni prazni vagon koji juri prema pet radnika koji rade na pruzi. Zaokupljeni poslom, radnici ne primjećuju da će ih vagon udariti. Ispred vas je ručica kojom se vagon može preusmjeriti na sporedni kolosjek. Međutim, na sporednom kolosjeku se nalazi jedan radnik koji takođe ništa ne primjećuje. Radnici su daleko, ne možete im reći da se pomjere niti im vi ili iko drugi može pomoći. Možete jedino povući ručicu. Povući ručicu je (A) dopušteno ili (B) zabranjeno?

2. Stojite na nadvožnjaku i primijetite otkačeni prazni vagon koji juri prema pet radnika koji rade na pruzi. Slično prvom slučaju, radnici ništa ne primjećuju ali za razliku od prvog slučaja, nema ručice niti sporednog kolosjeka. Međutim, pred vam je krupan čovjek koji se naginje preko ograde. Kako je ograda niska, možete ga lako gurnuti, tako da on padne na prugu i zaustavi vagon tijelom. Gurnuti ga je (A) dopušteno ili (B) zabranjeno?

Ako ste odgovorili (A) u prvom slučaju i (B) u drugom, ne razlikujete se od hiljada ispitanika sa svih meridijana, što potvrđuju brojna istraživanja (vidjeti, npr., knjigu Moral Minds Marca Hausera). Ovi slučajevi su zanimljivi za moralne filozofe i psihologe iz razloga u koje ovdje nećemo ulaziti, no oni nam ukazuju i da se moralne intuicije ljudi podudaraju u većoj mjeri nego što bi deskriptivni relativisti to željeli.

Problemi metaetičkog relativizma

Pređimo na analizu metaetičke teze. Nekoliko je razloga zašto je se ljudi drže. Prvo, pobornici deskriptivne teze uobičavaju da iz nje izvedu zaključak o istinitosti metaetičke teze. Rezonovanje na ovaj način je logički nevalidno. Iz toga da različita društva imaju različita poimanja ispravnog i pogrešnog ne slijedi, bez dodatnog argumenta, da ne postoje moralne istine kao takve već samo u odnosu na neko društvo. Ako se vi i ja ne slažemo oko toga je li abortus nekada dopušten ne slijedi nužno da nema istine koju bismo mogli oboje prihvatiti. Vjerovatnije je da jedan od nas ne vidi da je u krivu ili pak da obojica griješimo i da su nam potrebni bolji argumenti.

Drugo, metaetička teza je pribjezište intelektualno lijenih. Oni koji ne mogu da objasne zbog čega su neki moralni sudovi univerzalno istiniti nerijetko zaključuju da je metaetički relativizam iz tog razloga tačan. Radi se o argumentu iz neznanja, slično onom „Ne znam kako da objasnim X, dakle mora da je X Božije djelo“. Ako ne prihvatate da su, na primjer, činjenice da silovana žrtva pati i da je patnja stvar koju želimo po svaku cijenu izbjeći dovoljne da uvjerenje da je silovanje pogrešno učine istinitim, prirodnije je da uronite u metaetiku tražeći dublja objašnjenja nego da papagajski ponavljate „Ko određuje što je pogrešno a što ispravno?“.

Koliko god bili tolerantni, većina nas smatra da su neke stvari nedopustive. Na primjer, zdrav razum nam kaže da je silovanje pogrešno. Ovdje nas metaetički relativista može optužiti da pretpostavljamo nešto što trebamo da dokažemo

Treće, metaetički relativizam se često smatra doktrinom koja promoviše toleranciju. Kada su Ruth Benedict, Margaret Mead i drugi doajeni kulturne antropologije istraživali moral i kulturu egzotičnih društava nije im cilj bio samo da ih opišu već i da ospore etnocentrično gledište po kome su ova društva primitivna u poređenju sa zapadnim. Metaetički relativizam je shvaćen kao intelektualno sredstvo razumijevanja i prihvatanja drugačijeg.

Nesumnjivo je da je borba ranih antropologa protiv netrpeljivosti i isključivosti bila plemenita ali ona se mogla odvijati i bez pretpostavke metaetičkog relativizma.

Razlog da tolerišemo one sa kojima se ne slažemo nije u činjenici da smo i mi i oni u pravu u zavisnosti od moralnog okvira koga prihvatamo već da smo ravnopravni u ovlašćenju da naše živote organizujemo kako želimo. Štaviše, kada bi metaetički relativizam bio preduslov tolerancije, morali bismo tolerisati i stvari koje se ne mogu tolerisati, poput porodičnog i drugog nasilja, samo zato što su one posebnost nekih zajednica.

To je i najveći problem metaetičkog relativizma. Koliko god bili tolerantni, većina nas smatra da su neke stvari nedopustive. Na primjer, zdrav razum nam kaže da je silovanje pogrešno. Ovdje nas metaetički relativista može optužiti da pretpostavljamo nešto što trebamo da dokažemo. „Ne možemo reći da je silovanje pogrešno i tačka već samo da je pogrešno u odnosu na moralni kod koga prihvatamo. Za sovjetske i japanske vojnike u Drugom svjetskom ratu ili srpske u ratu u BiH silovati žene suprostavljene strane ne samo da nije bilo pogrešno već sasvim u redu“, on može cinično dodati.

Ako je metaetički relativizam u pravu i moralne istine su na ovaj način relativne, sav razgovor i, posljedično, sporenje oko pitanja etičkog karaktera je nemoguće. (To je još jedan razlog zašto je prvi argument neodrživ – ako je metaetička teza tačna onda je deskriptivna netačna!). Međutim, ovdje leži klopka. Metaetički relativista ne može da traži razloge zašto bi trebalo da se drži moralnog koda koji mu je, na sreću ili nesreću, pripao rođenjem.

Mora ga prihvatiti kao datost. Slično, ako je dosljedan, ne može reagovati na nepočinstva niti ubijediti ikoga da promijeni mišljenje. Metaetički relativizam primorava na apsurdnu pasivnost. Štaviše, ako kojim slučajem pripadate religijskoj i etničkoj (ili nekoj drugoj) grupi koje imaju suprostavljene zahtjeve o nekim etičkim pitanjima, metaetički relativizam vam ne može pomoći da odaberete koje od njih da slijedite već vam preporučuje kontradiktorno ponašanje.

Kada sljedeći put čujete nekoga da kaže da je moral relativan zahtijevajte da vam pojasni na što misli. Ako misli na deskriptivnu tezu, recite mu da ponavlja trivijalnu i, u slučaju normativne etičke debate, nevažnu stvar. Drži li se metaetičke teze, recite mu da bi, ako je dosljedan, trebalo da zaćuti.

Galerija

( Anton Markoč )