Bogataši lete u nebo

Elizijum (Elysium, Neill Blomkamp, 2013)

Prošle sedmice je engleski „Indipendent“ objavio vijest o smrti dvadesetjednogodišnjeg pripravnika Morica Erharta, radnika kompanije Meril Linč koja se bavi investicionim bankarstvom. Uzrok smrti je najvjerovatnije iscrpljenost, zato što je Moric, u želji da se dokaže šefovima, radio nekoliko sedmica do ranih jutarnjih časova. Ubrzo se ispostavilo da ovakvo radno vrijeme nije izuzetak za zaposlene u finansijskom sektoru, te da je situacija gora u tehnološkim firmama. Što se tiče vlasnika tih kompanija, njihove brige su drugačije. Milijarderi Leri Elison (vlasnik softverskog giganta „Orakl“), Sergej Brin (vlasnik „Gugla“) i Piter Til (osnivač „Pej pala“), su u proteklih nekoliko godina, ako je vjerovati novinaru Adamu Liju Golneru i tekstu koga su prije par dana prenijeli najuticajniji svjetski mediji, uložili ogromne sume novca u borbu protiv smrti. U jednom intervjuu, Leri Elison kaže da „ne vjeruje u smrt“, zbog čega se u institutu koji finansira sprovode opsežna istraživanja koja bi dovela do besmrtnosti. Kako je civilizacija u kojoj sedam milijardi ljudi živi vječno neodrživa, zaključak je da će besmrtnost biti dostupna najbogatijima. Samo ako se sve ovo ima u vidu, može se razumjeti izjava režisera Nila Blomkampa da „Elizijum“ nije naučna fantastika, već film koji se dešava danas.

Ljudsko društvo je podijeljeno na dvije klase: siromašnu, koja živi na Zemlji, i bogatu, koja živi na svemirskoj stanici „Elizijum“. Ministarka odbrane Elizijuma, Džesika Delakurt (Džudi Foster), pokušava nasilno da riješi problem ilegalne emigracije, ali i da preuzme vlast. Za to vrijeme, radnik Maks da Kosta (Met Dejmon) doživi nesreću u fabrici u kojoj radi, zbog čega hitno mora da ode na Elizijum. U tome pokušava da ga spriječi plaćenik Kruger (Šarlto Kopli), dok mu pomažu prijatelj Hulio (Diego Luna) i ljubav iz djetinjstva, Frej (Alis Braga).

Prvih pola sata „Elizijuma“ su upečatljiva politička satira na tragu Blomkpampovog remek-djela „Distrikt 9“ (2009). Radniku Maksu svi ponavljaju kako je srećan što ima posao, zbog čega se podrazumijeva da se ne buni na uslove rada. Ironično je da Maks doslovno gradi nehuman sistem koji ga ugnjetava, zato što je njegov posao da sklapa robote, od kojih mu je jedan slomio ruku. Kada odbije da uđe u hidrauličnu komoru zato što postoji opasnost da ostane unutra i ozrači se, menadžer mu kaže da ako on neće, naći će nekoga ko hoće. Tako je osnovni problem Maksovog teškog stanja smjenljivost, kao i nesolidarnost ljudi sa kojima radi, zbog koje je svaka pobuna nemoguća.

Što se tiče svijeta bogataša, on na svijet radnika gleda sa otvorenim prezirom. Razlika među njima je dovedena do krajnosti, tako da se stiče utisak da to više nisu dva sloja istog društva, već dva potpuno izolovana okruženja koja nemaju ništa zajedničko. Za razliku od smrtnika na Zemlji, bogataši se liječe u privatnim kapsulama i uživaju znatno bolju zdravstvenu zaštitu. Da bi je uživali, očitava im se genetski kod, čime je napravljena aluzija na plavu krv plemića. Jedini razlog zašto bogataši uopšte trpe radnike je zato što su ovi potencijalno tržište koje njihov način života čini održivim.

Zbog toga žive u svemirskoj stanici koja je dovoljno blizu Zemlje kako bi je mogli ekonomski izrabljivati, ali i dovoljno daleko da nikada ne upoznaju one koje unesrećuju. Ovaj sistem funkcioniše tako što se kaste nikada ne srijeću, a fizička izdvojenost stanovnika Elizijuma čine empatiju sa stanovnicima Zemlje nemogućom. Naravno, stanovnici „Elizijuma“ žive u dobrovoljnom medijskom mraku sve dok sistem funkcioniše, što je samo po sebi nemoralno. Zbog toga je potpuno očekivano da je jedini problem koji ministarka Džesika ima kada brod sa emigrantima padne na stanicu loš publicitet. Uostalom, kada isti brod eksplodira u svemiru između „Elizijuma“ i Zemlje, problem kao da ne postoji.

Nakon ove sjajne uvodne postavke, Blomkamp film pretvara u niz akcionih sekvenci, čija se besmislenost i nepotrebnost gradiraju kako djelo odmiče. Prije svega, ovaj film počiva na odličnom kontrastu koji pružaju likovi Maksa i Džesike kao ključni eksponenti dvije klase. Međutim, djelo ubrzo fokus stavlja na plaćenika Krugera koji je novi entitet u ovoj postavci, a mogao bi se opisati kao slučajni element. U trenutku kada počinju akcione sekvence sa njim, film počinje da se raspada, nit pripovijedanja se gubi, a loša rediteljska rješenja se nižu do samog kraja. Tako, nasuprot sjajnoj osmišljenosti prve polovine, u drugoj gledamo kako oprezna Džesika bahato razgovara sa mentalno oboljelim Krugerom, što je premisa u koju je teško povjerovati. Sam Kruger koristi mač i prikazan je prvo kao samuraj, a kasnije i kao ronin kapitalizma, što je autorova težnja da uporedi feudalni sistem u Japanu sa savremenim. Posljednja scena u kojoj se pojavljuje zbog toga ima trešnjin cvijet, ali ova simbolika je zaista nepotrebna, jer je i bez toga djelo dovoljno bremenito i opterećeno značenjima.

Pored ideološkog plana koji počinje da gubi fokus, film počinje da podbacuje i na narativnom. Da ne bi nabrajali sve propuste, navešćemo samo da se ispostavlja da nije pretjerano teško sletjeti na „Elizijum“, pa pored broda u kome je Maks, par minuta kasnije sleti i brod sa grupom hakera. Ovdje film upada u još jednu logičku zamku, zato što je Maks na Zemlji odbio da pomogne hakerima, pa ispada da ga oni prate na svemirsku stanicu kako bi još jednom pokušali da ga nagovore. Bilo bi zanimljivo vidjeti alternativnu verziju ovog filma u kome, nakon svih peripetija, hakeri opet sretnu Maksa na „Elizijumu“, pitaju ga da im pomogne, a on im još jednom kaže ne.

Zaokruženje filma počiva na kontrastu između dvije budućnosti, iako autoru promiče da među njima nema razlike. Kruger želi da od „Elizijuma“ napravi Zemlju, a Maks da od Zemlje napravi „Elizijum“. Međutim, i jedno i drugo bi dovelo do istih rezultata, odnosno neodrživosti sistema, pa film gotovo da nema poentu. U suštini, jedini način da „Elizijum“ postoji, je da postoji i Zemlja koja bi se mogla izrabljivati. Drugi element gdje film takođe podbacuje, je što je antiutopija koja se opisuje lišena konzumerizma. Naime, da bi stanovništvo Zemlje pristalo na opisanu situaciju, nije dovoljna samo represija, već je neophodno ljudima skrenuti pažnju sa iste. Za očekivati bi bilo da je taj svijet svijet reklama, površnih medija, vještački generisanih podjela, rijaliti emisija i vijesti koji će se fokusirati na nebitno. Film, umjesto hiperprodukcije sadržaja koji jedinku udaljavaju od samostalnog kritičkog mišljenja, uvodi motiv pilula za smirenje koje se na svakom ćošku nude našim junacima, ali time istančana sociološka studija ide više u pravcu alegorije, nego mogućeg opisa stvarne budućnosti. Samo u tom ključu se mogu posmatrati završne scene sa humanitarnom pomoći koje su toliko banalne da izgledaju kao da ih je režirala Anđelina Džoli u otvorenom svemiru.

Ono što, i pored svega, upada u oči, je da se o „Elizijumu“ može govoriti kao o hrabrom i poštenom promašaju, sličnom onom koji je napravio Daren Aronofski kada je snimio „Fontanu“ (2006). Ovo je film jakog autorskog pečata, sa odlično odabranom temom i jakom društveno-angažovanom porukom. Međutim, iako se u iskrenost namjere i hrabrost autora ni najmanje ne sumnja, krajnji rezultat nije opravdao očekivanja. Da je umjesto raskoši Blomkamp pružio svedenost, dobili bi djelo koje ne bi bilo ni za nijansu slabije od „Distrikta 9“. Ovako je krajnji rezultat prosječan film koji nije potpuno razočarao, ali sigurno nije ni ono što se očekivalo da će biti.

Konačna ocjena: 6/10.

Turbo (David Soren, 2013)

Nakon ratobornih pandi, psihotičnih pinvgina i guštera u havajskim košuljama, dočekali smo animirani film o pužu koji želi da postane profesionalni vozač. Iako je premisa neobična i originalna, pokazuje se da razrada nije.

Puž Teo živi sa bratom Četom i grupom puževa u bašti paradajza. Teo redovno prati Indianapolis-500 trke i mašta da postane vozač. Njegov idol je trkač Gi Ganje, ali okruženje nema razumijevanja za Teove snove. Nakon što slučajno upadne u motor automobila, Teo postaje Turbo, najbrži puž na planeti Zemlji. Uz pomoć Tita Lopeza, vlasnika radnje brze hrane, kao i grupe puževa opsjednutih ekstremnim sportovima, Turbo pokušava da ostvari svoj životni cilj i osvoji trofej.

Film „Turbo“ je rediteljski i scenaristički prvijenac Dejvida Sorena, autora koji je radio na projektima vezanim za serijal „Madagaskar“. Priča o pužu koji postaje trkač se u suštini ne razlikuje od priče o djevojčici koja postaje vitez ili odbačenom sinu koji postaje heroj, osim što je jaz između želja i mogućnosti ovdje veći. Kako su date teme animatori izrabili do granica krajnje dosade, „Turbo“ svoju šansu traži u pokušaju da bude animirana verzija „Paklenih ulica“ (Rob Koen, 2001). Zbog toga glasove junacima pozajmljuju Mišel Rodrigez iz tog djela, kao i reper Snup Dog. Film prikazuje latino-puž populaciju Los Anđelesa, dok braća Tito i Anđelo Lopez drže kiosk koji prodaje takose. Ekipa alternativnih i opasnih puževa je najzanimljiviji element u filmu, pri čemu njihovi likovi variraju od stamenog Džombe do urnebesne Bijele sijenke.

Što se tiče autorske hrabrosti, nje u ovom filmu nema. Naime, djeci se već dugo ne prikazuju priče u kojima nešto moraju da urade kako bi uspjela, tako da se i u ovom filmu sve rješava magičnim štapićem. Slično kao i u „Pinokiju“ (Ben Šerpstin, 1940), puž prosto zamisli želju dok gleda zvijezdu, za koju se ubrzo ispostavi da je svjetlo aviona. Iako je ono što izgovara bolesno ambiociozni trkač Gi Ganje savršeno razumno i tiče se toga da autsajderi rijetko uspiju, a sanjari trebaju da se probude, film ove riječi ismijava i prikazuje da je čak i jednom pužu moguće da postane vozač formule. Ostaje nejasno zašto se u američkim filmovima uporno forsira da jedinka ni pod razno ne prihvati sopstvena ograničenja, te da svoju budućnost gradi na osnovu onoga što ima, a ne onoga što nema.

Ovdje, kao i u većini animiranih filmova, puž postaje Turbo samo zahvaljujući spletu nevjerovatnih okolnosti, što najmlađima šalje poruku da je čudo jedini put do uspjeha. Naravno, sve to dolazi bez truda, samo po sebi, a problem je, kao i obično, okruženje koje ne shvata veličinu sna. Zbog toga se društvo mijenja, pa tako racionalni brat Čet polako pada u drugi plan, dok u prvi izbija grupa puževa koji se bave ekstremnim sportovima. Film ima i duhovit prikaz Tita Lopeza koji drži kiosk u ekonomski ruiniranom kraju, iako njegov brat pravi najbolje takose u gradu. Jedini način da se mušterije privuku u taj oronuli komšiluk je da se pojavi puž koji je brži od automobila, što je čudo slično onom koje je doživio Turbo.

Pored ispraznosti, film ipak ima više scena koje će prijati najmlađima. Scena trke na kraju je dinamična, uzbudljiva i odlično kadrirana, a Ganjeov lik je duhovit i iako ima francuski akcenat, podsjeća na Mihaela Šumahera. Prikaz komune puževa na početku podsjeća na depresivno preduzeće u kome gavran svakog dana odnese po jednog radnika, a možda najbolja sekvenca je ona koja opisuje životni put jedne Internet meme i to od postavljanja klipa na mrežu, preko komentara na društvenim mrežama, do parodije i pojavljivanja u vijestima.

Sve u svemu, „Turbo“ je predvidljiv film pravljen za najmlađe, koji ga svakako neće gledati istim očima kao odrasli. Za razliku od djece koja će u njemu sigurno uživati, poneko od starijih će poželjeti da ima Turbovu brzinu dok izlazi iz bioskopa.

Konačna ocjena: 5/10.

( Radenko Savić )