Aleksej Molčanov: Muzički jezik je univerzalan

Pijanista Aleksej Molčanov je već petnaestak godina prisutan u muzičkom životu Crne Gore, i na koncertnim scenama, i kao pedagog na cetinjskoj Muzičkoj akademiji. Rođen je u Novorosijsku, ali je muzičko obrazovanje vezao za Kijev, gdje je nakon studija i počeo svoju bogatu karijeru solo i kamernog muzičara. Koliko je bilo teško, izazovno, novo, početi bavljenje muzikom u Crnoj Gori, ili je kratki profesionalni boravak u Srbiji ipak malo “pripremio“ teren? Šta Vam je, ipak, bilo potpuno novo u odnosu na sredine u kojima ste do tada živjeli?

- Moj dolazak u Crnu Goru se desio 1999. odmah poslije bombardovanja, pa je bio poprilično isplaniran i osmišljen. To su bile godine postepenog “uplovljavanja“ ovdašnjih muzičara u donekle profesionalne vode (imam na umu klasičnu muziku).

Što se tiče izazovnosti i noviteta bavljenja muzikom u Crnoj Gori, ne bih rekao da je u tom trenutku moj odnos prema poslu bilo teško mijenjati. Što je bilo potpuno novo za mene? Mali broj stanovnika u zemlji vjerovatno uslovljava veoma specifican, “porodičan” pogled na muzička dešavanja.

Publika i sada, a kamoli prje 15 godina nije bila spremna da procijeni svojim mišljenjem određeni muzički događaj, nego apsolutno “jede servirano” od strane nekoga… Zato i dan danas preko medija slušaš i čitaš izraze “vrhunski”, ”umjetnik svjetskog renomea”, “sigurno najbolji u Crnoj Gori”, “dobitnik značajnih međunarodnih nagrada i priznanja” itd, da ne prebrojavam.

Ovome možeš da se prilagodiš, ali uvijek će smetati. Dakle, određivanje dobrog pravca, profesionalnog pravca još uvjek je veliki izazov za sve koji se bave muzikom. Od muzičara, kritičara pa do roditelja djece, koja idu u muzičke škole. Jer upravo roditelji su na najvećem udaru pogrešnih informacija...

"Određivanje dobrog pravca, profesionalnog pravca još uvjek je veliki izazov za sve koji se bave muzikom. Od muzičara, kritičara pa do roditelja djece, koja idu u muzičke škole"

U toku ste i sa bivšim „sovjetskim“ sistemom muzičkog obrazovanja i sa ovdašnjim, crnogorskim... Šta su, po Vama, najveće prednosti slavne ruske škole klavira, ali uopšte i cijelog sistema? Koliko to može izgledati i surovo u odnosu na naše balkanske predjele i sisteme?

- Ja ne mislim da postoji ogromna razlika između “sovjetskog” sistema stvaranja i reproduciranja muzike i ovdašnjeg… A u sistemu muzičkog obrazovanja glavna razlika je u vrednovanju posla. Ova razlika je u suštini svojoj nepremostiva.

U bivšem Sovjetskom Savezu osnovna muzička skola (ravno kao i slikarska, sportska) bila je plaćana. Zato su ljudi navikli da osnovno muzičko obrazovanje veoma skupo košta u startu. Naravno, mnogo je zavisilo od grada u kojem živiš, instrumenta itd. Smijem da kažem, i ja to pamtim, da je mjesečna školarina za mene iznosila otprilike 70% penzije moje babe. Sve ovo nije se promijenilo ni dan danas.

Crnogorska muzička škola košta roditelje maksimalno 5 eura mjesečno, što rezultira i odnosom roditelja (većina razmišlja “samo da se dijete makne sa ulice”, a o obaveznoj kupovini instrumenta ne može biti ni govora). Baš ovo i može izgledati veoma surovo u odnosu na balkanske predjele i sisteme u nekoj veoma doglednoj budućnosti.

Što se tiče slavne ruske škole klavira to je sada više internacionalna škola jer od početka 90-ih godina pa do danas malo ko od vodećih profesora klavira nije otišao makar na kratko u inostranstvo. Naravno, tradicije se čuvaju, ali to je više uskostručna stvar koja funkcioniše u smislu “alat se ne daje”, a vi, koji želite, uzmite to što shvatate.

Svakako, zanatski stvari se predaju iz ruke u ruku od jedne generacije do druge… I još jedno. Ne smiješ živjeti samo od pripadnosti ruskoj školi, moraš dobro pratiti stilske trendove u svijetu, pa i na Balkanu. Za vrijeme provedeno u Crnoj Gori, od početaka do danas, šta se izmijenilo iz Vaše vizure kada je muzički, koncertni život u pitanju? Vjerujem i da se odnos publike razvijao i napredovao posljednjih par decenija...

- Koncertni život u Crnoj Gori, što se klasike tiče, svakako je u usponu. Tendencija ovoga uspona prati svjetske tokove. Dobri programi, broj koncerata, dolasci dobrih umjetnika iz inostranstva što se prenosi i na festivale. Sala CNP u Podorici, kad su u pitanju koncerti Crnogorskog simfonijskog orkestra kroz čitavu sezonu skoro uvijek je puna do posljedneg sjedišta, što mene, kao muzičara, jako raduje.

U svakom gradu postoje ljudi koje dolaze na svaki klasični koncert i čiji ukus je fino razvijen. Meni je posebno drago da je moj omiljeni festival “Espressivo” na Cetinju uvjek, pa i ove godine, otpraćen punom salom. Na koncerte dolazi sve više omladine. I, da ne zaboravimo, svugdje u svijetu klasična muzika ipak je bila i jeste elitni doživljaj.

Što se tiče Crnoj Gore, samo fali vaspitanje poimanja o kojem sam rekao na početku. Poenta je u momentu prepoznavanja i stvaranja pravih vrijednosti. Oženjeni ste flautistkinjom, Budvankom Anom Brajić sa kojom imate sina… Uspijevate li sačuvati i prenijeti tradiciju, navike, sličnosti sa sredinom iz koje dolazite? Ili je muzika onaj faktor jako bitan i univerzalan kad su sve muzičke familije u pitanju? Koliko u tom smislu svojoj djeci želite da se bave istom profesijom?

- Više volim da prihvatim tradicije sredine u koju sam došao. Čini mi se da sam dobro prihvaćen na Cetinju, volim ovaj grad, smatram ga svojim. Htio bih da uložim dio toga što znam i umijem u kulturu sredine gdje živim. Tradiciju svoje zemlje ostavljam za kućnu upotrebu. A muzički jezik je oduvijek univerzalan…

Bavljenje muzikom za djecu u savremenom svjetu, profesionalno bavljenje muzikom je veoma teško. Samo visoki profesionalac tu može opstati. Prije no što poželiš svojoj djeci da budu muzičari, trebalo bi odmjeriti hiljadu puta…

"Bavljenje muzikom za djecu u savremenom svjetu, profesionalno bavljenje muzikom je veoma teško. Samo visoki profesionalac tu može opstati"

Kada je korepeticija u pitanju, mnogi muzičari u Crnoj Gori sa Vama za klavirom su posve mirni, pouzdani ste i muzikalni, profesionalni… Koliko je taj korepetitorski momenat i aspekt zapravo gotovo ravnopravan i neodvojiv od cjeline? Šta je ono na čemu sa svojim studentima najviše insistirate na cetinjskoj Akademiji?

- Ne volim da pričam o korepetitorskom “momentu” i aspektu. Odavno u svijetu se govori o klavirskoj saradnji. Momenat muziciranja je potpuno ravnopravan, nezavisno od toga koliko ljudi i u kom svojstvu izlaze na pozornicu. Violinista na petom pultu u orkestru isto toliko je bitan kao i dirigent i svakako je za veliko poštovanje. Volio bih i da studenti shvataju ove proste činjenice. I insistiram na tome. Ali nažalost većina ih ne razumije i to je jedan od razloga njihovog teškog prolaza kroz muzički život. Voli muziku u jednom tonu koji si proizveo i biće i tebi lakše!

Muči me nostalgija za starim Kijevom Nedostaje li Vam Kijev, Moskva, Rusija? Koliko je “priliv” ruskog sadržaja u crnogorske umjetničke i druge sfere i Vama i Vašim zemljacima u Crnoj Gori donio i neke nove poslove, druženja, situacije?

- Ako pričamo o nostalgii, ona uvijek postoji. Kijev se jako promijenio za ove godine i muči me nostalgija za starim Kijevom, gdje se još krajem 70-ih moglo pješice. Moja porodica je još od polovine XIX vijeka imala ogromnu tradiciju, korijene u Kijevu i nažalost više toga nema, pa potomci žive sve od Švedske pa do Balkana.

U vezi “priliva ruskog sadržaja” u umjetničke crnogorske sfere mogu da kažem da se za mene lično ništa nije promijenilo. Ja sam poznavao i poznajem ljude, njihov mentalitet i vrijednost… Crnogorcima bih savjetovao da upijaju to što stvarno vrijedi i nauče konačno da razlikuju prave stvari od nečega što je prolazno. I da u umjetničkom smislu ostvaruju što veću saradnju sa ljudima iz bivšeg Sovjetskog Saveza, a da ne zaboravljaju svoju tradiciju i duh.

Galerija

( Tijana Jovović )