Hrvatska ušla u sukob sa EU administracijom: Junačenje je gubitak vremena

Premda Zoran Milanović suštinu svog spora s Briselom o primjeni evropskog naloga za hapšenje pokušava predstaviti kao stvar principa, sve je jasnije da je zapravo riječ o problemu njegovog karaktera. Šef hrvatske Vlade inatljive je prirode. Tvrdoglav i prkosan. Nije spreman da prizna vlastite greške, još manje da se pravovremeno povuče. Nije problem što je ušao u klinč sa Evropskom komisijom (EK), nego je problem u tome što se sukobljava o temama koje to ne zaslužuju, u kojima nije u pravu i s kojima nema šanse.

Milanović se u svom tvrdom i upornom kontriranju Evropi našao posve usamljen: svađa se s EK, za svoje stavove nema podršku hrvatske javnosti, pa čak ni vlastitih ministara. Naravno, premijerska je zadnja, ali iz informacija i izjava koje su posljednjih dana curile iz Banskih dvora posve je jasno da je u ovoj stvari kao Pale sam na svijetu. Resorni ministri izlaznu strategiju iz neugodnog spora s Evropom vide potpuno drugačije. Potpredsjednica Vesna Pusić, koju je zapalo da po Briselu vadi Milanovićevo kestenje iz vatre, potpuno je nedvosmislena u stavu da se takozvani Lex Perković mora povući. Odgađanjem se ništa ne postiže. Ukopavanje samo otežava častan uzmak. Odluka Milanovića da neće opozvati sporni zakon, čak neće evropskoj komesarki Vivijen Reding odgovoriti na ultimativno pismo, nego će raspravu o primjeni evropskog naloga za hapšenje pokušati prebaciti na Evropski savjet, silno je pretenciozna. Još je nerealnije pretendovati da Hrvatska, kao novopridošla u EU, ima kapaciteta da mijenja pravila društva kojem je tek pristupila.

Josip Perković, Foto: Beta/Hina

Evropski savjet je centralna institucija EU. Čine je šefovi država ili vlada, uz predsjednika Evropskog savjeta i predsjednika EK. Nije realno očekivati njihovo razumijevanje za Milanovićevu ambiciju da otvori neka pitanja unutrašnjeg funkcionisanja kluba. Još manje da im drži lekcije i poučava ih o jednakopravnosti. Uz to, Hrvatska je svojim ponašanjem u ovom slučaju jako naštetila sopstvenoj vjerodostojnosti. Uvela je vremensko ograničenje za primjenu evropskog naloga za hapšenje na nedostojan i zapravo prevarantski način. Nije se otvoreno borila za svoje viđenje, nego je zakon prekrojila žmukljerski, dan prije datuma zvaničnog pristupanja EU, kao da je htjela da prevesla partnere u Evropi. Kako će joj ubuduće vjerovati? Pridružila se tako sumnjivom društvu zemalja koje na svoje obaveze zaborave čim prekorače prag evropskog doma. Takođe, nepriličan je i nedopustiv Vladin ignorantski i uvredljivo omalovažavajući odnos prema pismu evropske komesarke. Možda se takva bahatost premijeru toleriše u Hrvatskoj, ali u Briselu će je u najmanju ruku smatrati nepristojnom i nekorektnom. Najvažnije, Milanović u ovom slučaju jednostavno nije u pravu. Jer je Hrvatska, valjda, pri punoj svijesti ušla u EU. Znala je što potpisuje. Obavezala se na primjenu evropskog naloga za hapšenje bez vremenskog ograničenja, kako je to važilo i za druge države koje su nakon 2002. postale članice Unije. Umjesto da se drži dogovora, u posljednji trenutak je jednostrano promijenila zakon i pljunula na svoj potpis na pristupnom dokumentu. Insistirajući na tezi o nejednakopravnosti država EU, odnosno diskriminaciji novih u odnosu na stare članice, ušla je u besmislen i štetan sukob s evropskom administracijom. Jedan minoran problem silno je izdramatizovala. Takvim ponašanjem ugrozila je svoj dobar glas, a možda oteža i pristupanje šengenskom režimu.

Ali, čak kad bi Milanović i bio u pravu, kad bi zaista nejednak položaj država EU u vezi sa datumom primjene evropskog naloga za hapšenje bio izraz njihove neravnopravnosti, veliko je pitanje je li tzv. Lex Perković prava tema na kojoj se treba tući za princip jednakosti

Ali, čak kad bi Milanović i bio u pravu, kad bi zaista nejednak položaj država EU u vezi sa datumom primjene evropskog naloga za hapšenje bio izraz njihove neravnopravnosti, veliko je pitanje je li tzv. Lex Perković prava tema na kojoj se treba tući za princip jednakosti. Lako se sjetiti cijelog niza mnogo važnijih problema. Ravnopravnost se ne dokazuje na nebitnom i sporednom, nego na životno važnim stvarima. Je li slučajno Vlada pitanje jednakovrijednosti članica EU otvorila baš na jednoj, u osnovi irelevantnoj temi, koja se, uz to, tiče prošlosti? Pretvaranje modela primjene evropskog naloga za hapšenje u nacionalni problem broj jedan politički je neracionalno i kontraproduktivno. Ako nije neka druga igra u pitanju? Naduvavajući spor s Briselom, Vlada u sjenu gura sve drugo što se trenutno događa. Najgore, u drugi plan, među nevažno, baca i ono što je zaista najbitnije, a to je ekonomsko stanje države. Hrvatska je pred finansijskim kolapsom, ali vladajuća elita, okupirana sukobom s EK, ne stiže da se bavi tom temom. Što Hrvatska više tone u smeće, to se odbrana takozvanog Lex Perković jače nabildava. Zemlji prijeti gubitak finansijskog suvereniteta, a premijer se zamajava izmišljenom borbom za ravnopravnost u Evropi.

Ravnopravna može biti samo ona država koja se s drugima ekonomski može nositi. One druge, vidimo, izložene su diktatu. Čak i kad su stare članice Unije. Tobožnje junačenje premijera Milanovića rezultiraće samo nedopustivim gubitkom vremena i jednako katastrofalnim gubitkom fokusa na teme koje su zaista nacionalni prioritet i uslov opstanka.

Galerija

( Jelena Lovrić (Jutarnji list) )