Žestoki momci

Da li ste se ikada zapitali koje su razlike između mafije (italijanske i njenog organka u SAD - La Cosa Nostre) i organizovanog kriminala u Crnoj Gori? Da li su vođe mafijaških familija (prošlog vijeka u SAD i krajem prošlog i početkom ovog vijeka u Crnoj Gori) stvarno "žestoki momci", kako se često nazivaju u javnosti i medijima?

Većina bosova ili kumova koji su bili na čelu mafijaških familija poticalo je iz siromašnih porodica i status u kriminalnim krugovima obezbjeđivali su sami. Tako, na primjer, glava mafijaške obitelji Gambino iz Njujorka, John Gotti, bio je jedno od 13 djece siromašnih italijanskih iseljenika iz Napulja. Takođe, utemeljivač La Cosa Nostre, don Vito Cascio Ferro, krajem XIX vijeka je zbog ubistva pobjegao sa Sicilije u Njujork. U Njujorku ga nije čekao rođak ili prijatelj na nekoj poziciji, niti imovina koju mu je neko drugi obezbijedio ili ostavio. Uglavnom, svi bosovi mafije status su obezbjeđivali međusobnim borbama i sticanjem prevlasti u kriminalnim krugovima, a tek nakon toga su kriminalne aktivnosti širili i do korupcije na višim nivoima.

Suprotno tome, u Crnoj Gori (istina, i u okruženju), čini se da su vodeći kriminaci status stekli porijeklom. Naime, gotovo svi potiču iz komunističkih porodica i svi su sinovi očeva koji su u komunističkom sistemu imali položaj koji je obezbjeđivao da zakoni ne važe jednako za njih i njihovu porodicu, kao i za druge građane.

Neki od njih su, kao "mladi i lijepi", preko omladinskih, došli do najviših državnih funkcija i za duže od dvije decenije korupciju razvili do tih razmjera da su doveli u pitanje opstanak države. Drugi su služili komunističkom sistemu za obavljanje najprljavijih poslova, uključujući i ubistva neistomišljenika ili "neprijatelja države", a za uzvrat su mogli nekažnjeno da vrše krivična djela i stiču lično bogatstvo. Oni su nastavili da nekažnjeno vrše najteža krivična djela i u postkomunističkom sistemu, sa bitnom razlikom što su sada (za razliku od perioda prije nego što su "mladi i lijepi" došli na funkcije) oni šefovi i nalogodavci. Ranije su oni bili sluge sistema, sada je sistem njihov sluga. Ranije su oni izvršavali naloge sistema, sada "mladi i lijepi" izvršavaju njihove naloge i kreiraju sistem (uključujući i zakone) po njihovom interesu. Zajedno, pak, odlučuju ko će biti izabran na rukovodeća mjesta u policiji, tužilaštvu i sudovima.

Dakle, čini se da je u SAD prvo nastao organizovani kriminal koji je zatim korupcijom pokušao da dodatno ojača i obezbijedi izbjegavanje krivične odgovornosti, dok je u Crnoj Gori korupcija na najvišem nivou iznjedrila organizovani kriminal, koji ni u jednom momentu nije imao rizik da će biti procesuiran.

Zato je razumljivo zašto su italijanski mafijaši konstantno bili gonjeni od strane policije i tužilaca, a ne rijetko od strane sudija i osuđivani na višegodišnje zatvorske kazne. Zato su mnogi italijanski mafijaši zasluženo nosili epitet "žestokih momaka", bez obzira što njihove aktivnosti zaslužuju svaku osudu.

Suprotno tome, crnogorska policija, tužilaštvo i sudovi nemaju hrabrosti, kao ni minimum stručnih, moralnih i svih drugih kapaciteta, da gone i osude crnogorske mafijaše. Ovo stoga što su svi oni zajedno proizvod korupcije na najvišem nivou. Štaviše, policija, tužilaštvo i sudovi štite interese kriminalaca čijom voljom su izabrani i pokreću postupke protiv onih koji ukazuju na organizovani kriminal, sa obrazloženjem da štite privatnost i druga lična prava kriminalaca. U takvom sistemu, crnogorski mafijaši (zajedno sa ovima koji ih štite) prije zaslužuju epitet funjara, fukara, kukavica, ništavila i sl, nego pak "žestokih momaka".

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji kriminalce smatra moralnim?

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji osam godina bez rezultata vodi istragu o korupciji u privatizaciji Telekoma?

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji nezakonitim optužnicama omogućava oslobađajuće presude optuženima za organizovani kriminal?

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji nije podigao nijednu jedinu valjanu i uspješnu optužnicu za organizovani kriminal i korupciju na visokom nivou?

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji pokreće postupak protiv onih koji ukazuju na kriminalce i organizovani kriminal?

Može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac koji traži pismenu naredbu direktora policije da bi provjerio sumnju da li je organizovao sačekuše u kojima su građani prebijani?

U krajnjem, može li se protiv kriminala uspješno boriti državni tužilac za čiji izbor je presudna volja najvećih i najokorelijih kriminalaca u državi?

I konačno, može li se protiv kriminala uspješno boriti sudstvo u kome sudije najvišeg suda u državi skidaju tablice sa vozila kako ne bi bili otriveni u kršenju zakona?

Odgovore na ova (i na mnoga slična pitanja) vjerujem da je poznat svima. Samo kod takvih policajaca, tužilaca i sudija funjare, fukare, kukavice i ništavila mogu nositi epitet "žestokih momaka".

( Veselin Radulovic )