Od Jadrana do Fukušime kroz objektiv Andrije Lekića

Otkako je napustio mediteranski nemir svog Bara, Andrija Lekić već osam godina širom svijeta fotoaparatom bilježi susrete sa hiljadama lica i ljudskih priča, uključujući i suočenje sa apokalipsom Fukušime. Dok za “Vijesti“ lagano vraća unazad film svog umjetničkog spoznavanja Londona, Pariza i Japana, u kojima je provodio vrijeme i sa beskućnicima ispod mostova i sa ikonama pank-roka i sa elitnim pripadnicima visokog društva, tridesetšestogodišnji Baranin kaže da se za put u Veliku Britaniju 2006. odlučio u želji da uradi nešto produktivno, prije svega da živi kao i većina emigranata koji probaju sve vrste poslova i da tako „osjeti pravi London“.

Prve dvije i po londonske godine bile su život bez fotošopa: fizički poslovi, rad u klubovima i pabovima... Tu se, kaže, zaboravljaju sve iluzije. Kada je nakon tri godine obezbijedio finansijske uslove, kupio je solidnu fotoopremu i upisao Kensigton & Čelsi koledž na Čelsiju, u želji da strukovno artikuliše mladalačku strast prema filmu i fotografiji koja ga i dalje ne pušta.

“Već na početku studija mentor nam je rekao da u Londonu samo desetoro ljudi živi od fotografije, a onda je sve nekako brzo krenulo da se dešava. Prvi posao dobio sam kao student, otišao sam u poznatu antikvarnicu na Čelsiju, pitao vlasnicu da uradim portret. Njoj se dopalo, zamolila me je da joj uradim katalog i tako sam zaradio svojih prvih 500 funti od bavljenja fotografijom. Bilo je još dosta poslova na filmskim setovima, tu se radilo za minimalnu dnevnicu ili iz čistog entuzijazma. Bila su to lijepa druženja i iskustva. Naravno da nikada nisam živio od fotografije”, priča Lekić.

Filmofilsko iskustvo učinilo je da njegove fotografije izgledaju kao duge sekvence, dugi kadrovi. Kaže, kada već uradi neku sliku, prepoznaje uticaje slikara, reditelja ili pisaca, „kada radim sa balerinama, moram da pomislim na Degu, kada radim socijalne teme - na Brojgela, itd“. Profesori su pokušavali da otkriju odakle svi ti uticaji u njegovom radu, povezivali su to sa mnogim rediteljima i odrastanjem na Balkanu 90-ih.

U međuvremenu, u Londonu je gradio karijeru korak po korak: asistirao je slavnim imenima fotografije - Son Glisonu koji radi „Human rights watch“ i „Adidas“ kampanje, radio je fotografije Helen Kristensen na filmskom setu... Prvi veliki komercijalni posao koji je dobio bio je katalog za blisku saradnicu najpoznatijeg modnog kreatora današnjice Vivijen Vestvud koju je i lično upoznao i fotografisao. Za primabalerinu Nacionalnog baleta Engleske Anais Šalendard radio je premijeru baleta „Romeo i Julija“ i poseban projekat u kojem mu je ona bila model.

“Aparat je samo medij za izražavanje, ja to radim i dalje bez forsiranja, iako sam učestvovao u nekim zahtjevnijim snimanjima, ne bavim se puno komercijalnim radom jer ne želim taj kompromis”, napominje sagovornik „Vijesti“.

Na predlog prijatelja Matje Bardioa, bivšeg direktora Francuskog kulturnog centra u Beogradu, pred kraj 2010. prelazi Lamanš da bi narednih šest mjeseci pravio fotopriču za izložbu u Japanu, gdje je tada radio Bardio. U Parizu počinje da fotografiše emigrante pristigle iz zemalja Magreba, Srednjeg istoka, Avganistana... Uvijek je, kaže, pravio svoju priču, to nije bila fotoreportaža u klasičnom smislu.

“Prije nego što započnem rad na nekoj priči uvijek razmatram koncept. Na nepoznatoj teritoriji koncept se manje-više mijenja. Želim da stavim sebe u ekstremnu situaciju i ispitujem sopstvene ideje i osjećanja. Preferiram direktan odnos sa subjektom, on mi omogućava cjelokupniju sliku stvari koje se dešavaju, uporedo se određuje i estetski pristup. Kada sam jednog od tih emigranata koga sam često viđao na ulici pitao koji mu je najgori dio dana, on mi je rekao:'Kada se probudim, otvorim oči i sta onda, sve ide ispočetka'“- prenosi impresije o uličnom životu Lekić.

Te fotosesije rađene su u zimskim noćima Pariza, na mjestima gdje rijetko kroči noga čuvara reda. Suočavao se i sa nasilnim situacijama, a jednom je tamo i opljačkan, „bilo je bolje da dam fotoaparat jer sam tako izbjegao mnogo gori scenario“.

“Kada prođeš određene stvari, navikneš se. U Londonu nisam imao neprilika iako sam radio par puta na ne baš bezbjednim mjestima. Prema mome iskustvu, bitno je da se postaviš na istoj ravni, ni inferiornim ni superiornim, kao da si dio njih. Kasnije ta poznanstva mogu donijeti i određene benefite”, nastavlja Lekić.

Premijera prve njegove samostalne izložbe o životu u Parizu u japanskom gradu Fukuoka održana je dva mjeseca nakon cunamija koji je pogodio Fukušimu.

Predstavio je svoje pariške radove u ovom dvomilionskom gradu koji je po mnogim prestižnim magazinima među 20 najboljih mjesta za život na svijetu. Odlučio je da pođe da volontira u regiju pogođenu cunamijem, prvo u Sendaiu koji je najbliži Fukušimi, pa u Išinomakiju u kojem je stradalo najviše ljudi i okolnim gradićima i ribarskim selima.

“Jedan francuski fotograf koji je pokrivao mnoge ratove, od Vijetnama do Bosne, rekao je da nikada nije vidio katastrofu tolikih dimenzija. Kilometri obale su bili potpuno razoreni. Bio je pravi izazov napraviti drugačiju priču o tome od klasične fotoreportaže. Svakodnevno je bilo i do dvadesetak potresa, neki od njih i preko sedam stepeni Merkalijeve skale, praćeni alarmom za cunami i evakuacijom, a uveče je plima nadolazila i do 500 metara unutar kopna na pojedinim mjestima, da bi se ujutru povlačila”, priča Lekić.

Pune tri nedjelje, Andrija je sa ostalim volonterima čistio kuće, iznosio stvari, kaže da je to jedna od ljepših stvari koje je uradio u životu. Slikao je samo u pauzi rada i to uglavnom noću.

“Želio sam prvenstveno da pomognem tim ljudima, da budem od koristi, to je dužnost koju sam imao kao čovjek. Ljudi iz tog kraja to veoma cijene. Slušao sam o raznim ljudskim sudbinama vezanim za tu tragediju, želja mi je bila da katastrofu stavim u okvir priče koja neće biti reportaža. Tako je nastao moj video rad 'Japan, 9.0' u čijoj mi je montaži pomogao Nemanja Bečanović”, dodaje Lekić.

“Stalno se preispitujem zašto ovo radim, koje su to ideje koje me privlače. Za sada me to ispunjava, imao sam i sreće, a ona je jako bitna"

Po povratku u Evropu, uslijedile su nove dvije solo izložbe i to u Italiji ovog ljeta „Paris – Distance“ u maju, u galeriji Mareto u Veneciji i “Tohoku 9.0” u maju/junu u Padovi na Bijenalu RICCAA 2013 na kojem je učestvovao kao gost van konkursa, gdje je prikazan i video rad. Cio projekat je sufinansiran i od crnogorskog Ministarstva kulture na godišnjem konkursu. Zadovoljan je odzivom tamošnje publike i reakcijama. U međuvremenu, sprema i priču o selima u Prokletijama sa albanske strane, u kojima polako nestaje život. Ima interesovanja da se konačno i u Crnoj Gori prikažu njegovi radovi. Andrija se nada da će to biti moguće u narednih godinu-dvije.

“Stalno se preispitujem zašto ovo radim, koje su to ideje koje me privlače. Za sada me to ispunjava, imao sam i sreće, a ona je jako bitna, da upoznajem prave ljude”, zaključio je Lekić.

Gdje se fikcija i dokumentarno prepliću “U većini priča pokušavam da obuhvatim kompleksniji sadržaj koji se kasnije može razmatrati iz više različitih aspekata i transformisati iz primarnog konteksta u mnoštvo slojeva.

Iako polazim od pristupa da svaki fragment sadrži elemente dovoljne sami po sebi, sa fotografske strane gledano, poetska strana zahtijeva ostale fragmente da bi se upotpunio diskurs. Dokumentarna fotografija je osnova, ali, više me interesuju mjesta gdje se fikcija i dokumentarno prepliću jer to otvara jedan sadržajniji i temeljniji psihoanalitički pristup”, objašnjava svoj prosede Lekić.

Večera sa Vendersom Na jednom od Berlinala, Andrija je upoznao i slavnog reditelja Vima Vendersa sa kojim je i jednom prilikom večerao, za kojeg kaže da je normalan i pristupačan čovjek, a tokom snimanja 16mm filma o Mik Džonsu i „Rokenrol biblioteci“ o pokojnom frontmenu „Kleša“ Džou Strameru za koji je radio fotografiju, upoznao se i sa slavnim gitaristom i kompozitorom legendarnog benda Mikom Džonsom.

“Navraćao je često u pab u kojem sam radio, dešavalo se i da zajedno popijemo pivo i popričamo. Dolazio je i basista 'Kleša' Pol Sajmonon. Mik je jednostavan i zabavan čovjek, druži se sa ljudima iz kraja, ne priča mnogo o starim danima, podržava mlade bendove, sa nekima od njih i redovno nastupa”, priča Lekić.

Galerija

( Radomir Petrić )