Bili smo mladi i hrabri, mogli smo sve

Razgovor sa poznatim arhitektom Predragom Miškom Dmitrovićem posvetili smo njegovom najpoznatijem djelu - Sportskom centru “Morača”. Dmitrović se prisjeća kada je i kako započet rad na izgradnji „Morače“...

- Prije nekih 40 godina - koliko je prošlo od 1975. - bio je organizovan jugoslovenski konkurs, na koji je pristiglo, mislim, 16 radova iz čitave Jugoslavije: iz Srbije, Vojvodine, Hrvatske, Bosne, Slovenije, a mislim i da je odavde, iz Crne Gore, učestvovao Republički zavod (za urbanizam i projekovanje, op.a.). Tada to nijesu bili pojedinačni projekti, iza kojih stoji biro jednog arhitekte, nego su to bile radne organizacije, preduzeća. Ja sam tada bio projektant u Opštem građevinskom preduzeću „Titograd”. Preko tog preduzeća sam uradio predlog za konkurs, i eto, bio je usvojen.

Objekat je imao specifičnu lokaciju, s obzirom na rijeku Moraču i na gradsko tkivo. Mislim da se žiriju dopalo to što rješenje nije bilo agresivno već diskretno, sa ukopanim objektom i čvrstom vezom sa koritom Morače. Komisija je radove pristigle na konkurs ocjenjivala dugo i pažljivo. Radili su u hotelu „Crna Gora”, u onom Zelenom salonu, 20 dana je trajalo sve to - a ne kao sad, da se za pet minuta utvrđuje kvalitet projekta od opšteg značaja.

Očigledno je žiri blagonaklono gledao na upotrebu terena i ukopavanje objekta - ako ste nekad bili u SC „Morača“ znate o čemu pričam: ulazi se odozgo, sa ulaza stižete na gornji red tribina, i silazite dolje, što je najpovoljnije i za gledaoce i za korišćenje arena. Osim toga, jeftinije je za izgradnju. Ovo je rađeno od samodoprinosa. Građani su se odrekli bili oko 2% svojih mjesečnih primanja na period od 10 godina, što nije malo, da bi se od tog novca izgradili sportski centar, bolnica i kanalizacija. Tražilo se ekonomično rješenje, i ja sam ukopavanjem ovog objekta u teren, koji je ovdje izvanredan konglomerat, riješio to pitanje.

Ovakvom upotrebom terena izbjegao sam konstrukciju za sjedišta. Na samom terenu smo postavili montažni sistem, sačinjen od elemenata u obliku slova „L“ koje smo proizvodili u našoj fabrici stanova. To je bilo lakši dio posla. Ono što je zbilja predstavljalo izazov bilo je i najznačajnije za ovaj objekat - krovna konstrukcija, koja je u potpunosti rađena bez skele. Znate šta znači visina od 25 do 30 metara kad nema skele? Tu konstrukciju je radio prof. dr Zloković, kod koga sam ja inače branio konstruktivne sisteme, a Rade Mrdak iz našeg biroa radio je vezni dio.

• Priča o krovnoj konstrukciji SC „Morača“ je čuvena. Možete li nam pojasniti plan, približiti radni proces?

To je hiperbolični paraboloid na eliptičnoj osnovi. Svako misli da su u pitanju kablovi, da su u pitanju lančanice, da su u pitanju sajle, ali to nije tačno. Princip, odnosno koncept ovog konstruktivnog objekta je prednapregnuta ljuska: obrnuta, zategnuta u raznim smjerovima, i djeluje kao jedno kruto tijelo koje je apsolutno otporno na zemljotrese. Tada je bilo veoma značajno graditi uzimajući u obzir tu opasnost - i u toku gradnje ovog objekta dogodio se onaj veliki zemljotres, 1979. godine; sjećam se da sam tada stanovao blizu gradilišta i odmah sam došao da vidim šta se dešava, je li sa objektom sve u redu.

U ovim zategama, u glavnim i sekundarnim kablovima, primijenjen je visokovrijedni čelik - patentirana žica - čija je nosivost oko 10 puta veća od čelika sa kojim se rade klasični objekti, i koji praktično služi za zatezanje. Mi smo to provukli kroz zatege koje su ukopane u teren i zakačene na dubini od oko 15m. Čitav objekat Sportskog centra drži, dakle, zemlja koja ga okružuje.

U ovim sajlama su kablovi u snopovima, i ti su kablovi stavljeni u savitljive „prekatip“ cijevi. Preko glavnih kablova postavljani su sekundarni - tako smo dobili formu. Između tih kablova, sekundarnih, koji stoje na razmaku od 1.5m stavljane su montažne ploče, koje smo isto pravili ovdje, u našoj fabrici u Spužu. Te su ploče dimenzija 1.5m sa 1.5m, sa rebrima od 12cm, a sam beton je 3cm debeo. Onda smo te ploče slagali po utvrđenom redosljedu, pažljivo. Znate kako i veš, kad se objesi da se suši, zategne žicu naniže - pa i tu morate voditi računa o ravnoteži, a kamo li kad imate ovako komplikovanu konstrukciju.

• Da li je u tom inovativnom postupku bilo iznenađenja? Da li ste bili sigurni da će plan uspjeti?

Kad smo stavljali prvu ploču nije mi bilo svejedno. Ona nije mnogo teška, ali kad smo je stavili, kabl se potpuno savio, sasvim ga je opteretila. Ali onda, kako smo nastavili da slažemo druge, vratila se forma lančanice - jer lančanica ima svoju prirodnu krivinu. Bilo je veoma interesantno. Dnevno smo stavljali oko 100 ploča, koje smo podizali auto-dizalicom. Majstor Đoša, koji je radio kao auto-dizaličar, bio je izvanredan u tom poslu, vrlo precizan! Govorio sam mu: „Bolje ti radiš sa dizalicom, nego ja sa olovkom.”

Na postavljanju ploča radile su dvije grupe istovremeno - s jedne strane jedna, a sa druge druga grupa, idu jedna drugoj u susret. Ja sam se dizalicom popeo, stavio u sredinu flašu viskija, i rekao: koja grupa prva stigne, njegova je. I jedan radnik je preskočio sa ploče na ploču, da bi bio brži i došao do viskija. Hrabro, ali i strašno. Plašio sam se da neko ne strada, nema ništa gore od toga da vam neko pogine na gradilištu. Inače se dešava to, naročito na magistralama, auto-putevima, mostovima, ovakvim objektima komplikovanim za izvođenje. Desi se i na običnom gradilištu, a ne na ovakvom... Tako da sam zbog toga stalno brinuo.

Na kraju, kad se sve to složilo, kad smo sve doveli u ravnotežu, onda smo na svaku ploču stavili 5 vreća pijeska, to je po 50kg, znači, svaka je ploča opterećena sa po 50 kg, i onda je čitav objekat - možete misliti, kad tu ima ukupno 1500 ploča! - došao u jedan napon prednaprezanja. Zato se to zove prednapregnuti beton, jer se stvori sila prednaprezanja. Onda smo sve to izbetonirali i skinuli vreće, i onda je čitav objekat pokušao nazad da se vrati. Ali, beton trpi pritisak - već sad je sila iz ovih sajli, iz tog visoko vrijednog čelika, prešla u beton. Čelik je svoju silu prebacio u beton. Imam ja običaj da se šalim sa društvom, pa pričamo ponekad - šta bi bilo kad bi bilo. Recimo da sad, na primjer, pukne krov na Sportskom centru. Da se to desi, on bi odletio u vazduh! Dobro, pao bi poslije na zemlju, ali u startu bi imao tu tendenciju. Ne znam znate li šta je praćka, igrali smo se time kao djeca, zategnete i pustite... E, to je ta dupla sila koja je i ovdje na snazi.

Kad smo bušili rupe za ankere koji drže zatege na dubini od 15m, radili smo to ručno. Unajmili smo desetak bunardžija, majstora što su kopali bunare. Zamislite kako to izgleda: rupa, okrugla bušotina, promjera 3 m, koja se niže širi na 4 m, a skroz dolje je temelj, kao pečurka obrnuta. Na dnu je promjer 6 m, kao prostorija, u visini od 2 m - i sve smo to mi izbušili, bez oplate, bez skele. Ali, reći ću vam zašto: zato što sam mlad bio, zato što sam hrabar bio i mogao sam da se usudim. Sad da mi neko ponudi, nikad se ne bih u tako šta upustio. Sve je to tako s razlogom, uvijek mladi dižu revoluciju.

• Kako su Vaši sugrađani reagovali na taj neobičan proces, zapravo - na neobičan objekat na čijoj ste izgradnji radili?

Ljudima je teško objasniti kako smo to napravili, ako ne poznaju struku. Jednom sam tako svratio u brijačnicu u Ulici slobode, gdje je obično uvijek neka vesela galama. Ovog puta, ulazim i vidim - tišina. Pomislih da sigurno o meni pričaju, i o Sportskom centru koji smo u to vrijeme gradili. I ja kažem: „Što je?” A glavni brijač kaže: „E, odlično. Evo ga inženjer. Sad ćemo njega da pitamo.” A svi su tu prisutni Podgoričani stari, pa se svi znamo. On je priču počeo podsjećanjem na viseći most, koji je pao davno, i to jer nije održavan kako treba - da je održavan, ne bi pao. I dođe do pitanja: „Je li viseći most na sajle napravljen?” Rekoh: „Jeste.” „Je li sportski centar na sajle?” A nije na sajle, ali ja njemu nijesam mogao sve ovo detaljno objašnjavati. Zato rekoh samo: „Jeste”. „Je li panuo viseći most?”, ono po podgorički pita on, a ja rekoh: „Jeste.” „’Oće li panut’ sportski centar?” „’Oće”. „E, jesam vam reka’.” Eto, on je tu okupljenom društvu objašnjavao kako će da se sruši Sportski centar.

• Koliko je trajala izgradnja?

Počeli smo ’75. godine. Ja sam bio rukovodilac radova, i inače sam imao običaj da vodim gradilište kad radimo ovako veće objekte. Mislim da je veoma važno pratiti svoje djelo do kraja. Na gradilištu sam imao svoj mali biro, dali su mi dvoje-troje arhitekata, da radimo detalje. To i treba uvijek imati na gradilištu, kancelariju za projektante, jer uvijek se nešto mijenja, nešto se dešava, nešto mora ponovo da se nacrta, i najbolje je to završiti na licu mjesta. Radovi su trajali 5-6 godina. Za one prilike i one uslove, bio je poduhvat ovo napraviti.

• Koliko je za koncipiranje projekta bila važna pozicija na obali Morače?

Treba uvijek pratiti teren, to je najvažnija stvar. Ja sam počeo od Morače, pa digao jednu terasu, pa drugu, pa bazen. Tada je čovjek mogao da gleda Moraču iz onih bazena, i sa one fantastične terase. Sad je sve to ozidano i ne liči ni na šta, nažalost. Planirali smo tada da sve što smo radili bude vezano za buduću kanalizaciju, da može taj ukopani objekat lako da se priključi na tu mrežu - to je isto bilo vrlo važno.

• Šta mislite o sadašnjem stanju objekta?

Pa, ne održava se. To je velika šteta. Vidite, ovo je institucija, ovo je objekat od 1500 kvadrata zatvorenog prostora, koji je imao šestostaznu kuglanu, malu salu, stonotenisku salu, šah salu, 10 dobro raspoređenih aperitiv barova, trim kabinet. Imao je, da kažemo, prostor i sadržaj. Ali se ništa od toga ne održava. A kad se ne održava, ne može da funkcioniše.

Kad smo mi radili Sportski centar, u Bačkoj Palanci je rađen bazen. To je najprofitabilniji objekat u Bačkoj, ali kod nas - ne. Pet bazena je tu bilo, dva zatvorena, olimpijski otvoreni, i dva manja, za djecu i za obuku plivača. Ja sam jednom, kad su me pitali zašto ne rade bazeni - evo, opet ću da vam ispričam jednu dogodovštinu - rekao: znate šta, kad je Crnogorac službeno došao u Beograd, uzeo je sobu u hotelu „Moskva“, ušao u kupatilo, otvorio slavinu, vidio da ima tople vode, pa pomislio: „Što nije subota, da se okupam!” Hoću da kažem, moja generacija pamti drugačija vremena: ja sam maturirao ’56. godine, znači, mi sad slavimo 60 godina mature, možete mislit’, koliko je to davno bilo. Kad sam ja bio mlad nije bilo vode, nije bilo kanalizacije, nije ni struje bilo ’50-ih godina, poslije rata. I onda smo se stvarno kupali jednom nedjeljno, subotom: bila je ova banja kod Ribnice, pa dođeš tamo, čekaš u redu, platiš, 15 minuta se tuširaš. Tako je to bilo.

Ja sam, srećom - jer to me je spasilo od mene - bio do Amerike nekoliko puta, do Južne Amerike, do Japana, obišao sam svijet i shvatio gdje smo. Ja sam, naravno, mislio da nema boljeg arhitekte od mene na svijetu. Tek kad sam počeo da putujem shvatio sam šta se sve može, kakva čuda. Eto, i ja koji sam prilično upućen, i u struku i iz literature, bio sam zaprepašćen kad sam vidio šta se u svijetu radi. U Detroitu imate sportsku halu koja prima 100.000 gledalaca. Znači, ovakvih mojih 20 može da stane unutra. Šta onda da pričamo? S druge strane, opet, arhitektura nije vezana za veličinu, čak je ’70-ih godina jednu od najvećih nagrada dobio arhitekta koji je projektovao kiosk. Tako da ne treba birati, ali se treba prilagoditi, i shvatiti gdje živimo, pod kojim uslovima, i sa kojom tehnologijom raspolažemo.

• Mislite li da to može da se popravi, da se objekat renovira i da mu se vrate neke od funkcija koje je ranije imao?

To je nešto što me muči čitavog života. Pored pet bazena koje smo imali napravili su dva otvorena, a uništili četiri teniska terena. Ja sam ih tužio za povredu autorskog prava. Ali kome, i kako da se žalite? Pet bazena imamo u Sportskom, imamo sve. Ja sam pravio sanacioni elaborat i rekao da sve to možemo završiti za male pare.

Meni je žao da ovo propada i nudio sam da pomognem, volonterski, da napravimo plan kako da se Sportski centar i stadion, ti kapitalni gradski projekti, bolje održavaju i koriste. Upravi grada je to opterećenje, ali samo zato što se nijesu organizovali. Ova ustanova bi mogla da se samofinansira.

Ja sam zamišljao, kad sam radio Sportski, da će on da funkcioniše fantastično: pet bazena, tamo postoje aperitiv barovi, postoji bilijar sala, sve to može odlično da radi. Dobro se sjećam da je u Podgorici, zapravo u Titogradu tadašnjem, postojala jedna dvostazna kuglana, u starom Domu armije. Tu smo na red čekali da dođemo da kuglamo. Ovdje smo onda, u sportskom, napravili automatsku šestostaznu kuglanu kakve nije bilo nigdje drugo u gradu, i još 10 bilijarskih stolova i 20 šahovskih stolova sa garniturama. Četiri saune smo imali, od toga dvije za po 16 osoba, za sportiste. Sad nigdje ništa od toga nema.

Ja sam upravi grada pokušavao da kažem - ovakav objekat traži jednog sposobnog menadžera, čovjeka koji će da organizuje posao. Govorio sam, kao evo što i sad pričam, ne zato što sam prepametan nego zato što imam iskustva i znam kako se drugdje to uspješno radi: od 8 ujutru do 2 popodne neka škole drže obuku za plivanje; od 2 sata do, recimo 4 ili 5 - vojska, poslije toga preduzeća, od 6 do 10 uveče sportisti, od 10 do ujutru održavanje i čišćenje. Znači, svaki dan bi mogao da bude potpuno iskorišćen. Ali znate i sami, teško je sve to sad - kad se u kući ne omete soba za jedan dan se stvori prašina. A ne ovo što je godinama taloženo.

• Kasnije ste sarađivali, pretpostavljam, sa stručnjacima iz regiona?

- Uvijek je bilo zanimljivo to kako su ljudi iz različitih krajeva Jugoslavije različito pristupali poslu. Recimo, pod u Sportskom ima površinu od oko 2000m2 i najbolji je pod koji se tada mogao nabaviti, „Pulastik” se zvao. To je, da tako kažem, liveni pod, sportska masa, i ugovorili smo sa „Športprojektom“ iz Ljubljane da pošalju ljude da to urade, specijaliste za taj posao. I ja ih čekam da dođu, kad ono - došlo četiri čovjeka. Začudio sam se, jer kako će samo njih četvorica da postave 2000m2 poda. Njihov poslovođa će na to: „Da vam kažem nešto - pet je mnogo, tri je malo, četiri je prava mjera.” I oni su imali jednog čovjeka koji je pravio estrih, to je podloga za tu podnu masu, a on je imao dvije miješalice. Pitam ga šta će mu dvije, kad je sam, a on će: „Ako se jedna pokvari, drugu da uzmem.” Eto, tako su Slovenci radili. A kad se ovako potanko objasni, i onom brijaču iz Ulice slobode biće jasno kako je izgrađen Sportski centar „Morača“.

Najvažnije stvari nauče se u praksi

• Kakav biste savjet dali mladim arhitektama?

Dobro je biti fleksibilan u pristupu projektnom zadatku. Mora se ideja vezati za teren, mora se vezati za funkciju, mora se vezati za dispoziciju, a arhitektura će sama na kraju izaći. Fasadu svih objekata koje sam radio, a projektovao sam dosta, uvijek sam radio na kraju, jer je ona uvijek izašla iz osnova, iz funkcije i iz dispozicije - a ne da nacrtam objekat, pa onda da se mučim sa tim kako da riješim unutrašnjost. Ako vodite računa o funkciji i dispoziciji veće su šanse da će vaš projekat biti uspješan.

Mnogo toga čovjek nauči u praksi. Kad završite arhitekturu, onda ste u stvari došli na početni položaj: znate da koristite literaturu, znate da čitate projekat, i ništa drugo. Prvih godinu dana po završenim studijama samo sam bdio nad glavnim projektima: gledao, listao, čitao tehničke izvještaje, bilježio, jer to se ne uči na fakultetu. Ja sam možda imao sreću što sam u Zagrebu studirao. Zagrebačko Sveučilište je po programu slalo svoje studente mjesec dana na praksu, na stvarnu praksu. Meni su dali „Dubac”, veliko građevinsko preduzeće u Dubrovniku, gdje sam tokom tri godine ljetovao po mjesec dana, na račun Sveučilišta. I naravno, imao ozbiljna i odgovorna zaduženja.

( Sonja Dragović )