Julske vatre bivših saboraca

Kakva parada licemjerja i kiča, malo je falilo da mi ogade i Trinaesti jul! Jedini praznik, osim Osmog marta, do kojeg mi je zaista stalo. Zato što mi oba čuvaju nadu da je pobuna još moguća čak i u ovako uspavanom i zapuštenom društvu. I da još ima onih kojima je sloboda preča ne samo od države, nego i od vlastitog života.

Tolika količina poltronstva i neznanja odavno nije viđena na TVCG. Prvo je dva dana najavljivala predsjednikov prijem, onda još toliko prepričavala besmislene detalje sa svečanosti, a potom nastavila sa odjecima govora. Samo je još falilo da kažu kako je i sam Trinaestojulski ustanak organizovan u čast prijema... Dobro veče, poštovani gledaoci, sjutra će predsjednik prirediti.... Dobro veče... predsjednik je večeras poručio da... Dobro veče, poštovani gledaoci, juče je predsjednik...

***

Ne znam što je žalosnije izgledalo - okruženje, govor ili gosti. Garda na stepenicama, a one posivjele, zapuštene, zrele za brušenje. Ne može kamera da ih zaobiđe, ispod njih je predsjednik. Nekako umoran, ni traga od onog žara iz predizborne kampanje. Priča o evropskoj budućnosti, u koju ni sam ne vjeruje. O odbrani države, u kojoj odavno nema što da se brani. I o boljem životu, koji je zauvijek ostao u sjećanjima iz prošlog vijeka.

Partijski vojnici ne trepću, upijaju svaku riječ u stavu mirno. Jedan uz drugoga, kao najbolji drugovi. Koliko juče - što bi zadrugari rekli - kanalili su se đe stignu. I opet će, ako bude sreće, mada to nimalo nije partizanski...

***

Nekako i razumijem političare, da nije predsjednika ni oni ne bi bili tu đe jesu. Za svaki slučaj, valja lojalnost pritvrditi i ozarenim licem pri rukovanju. Ali, takozvana kulturna elita definitivno mi se smučila. Većina starija od predsjednika, neki u poodmaklim godinama, u normalnoj zemlji bili bi mnogo važniji od njega... Ipak, svi pristupaju s blaženim osmijehom, poklone se kao pioniri, nastojeći da im ruka što duže ostane u njegovoj. A onda presrećni produže samo malo dalje, da ne propušte koje slovo iz besjede.

Kad god svjedočim tom dragovoljnom srozavanju dostojanstva naših državotvornih stvaralaca, sjetim se onog nepomenika od Gebelsa. Možda je i on, u svoje pero, bio podstaknut sličnim besprizornim udvorištvom kad je govorio kako se uvijek maši za pištolj čim čuje riječ kultura. Ja sam se mašila samo za daljinski, i to tek kad je kamera prošetala po ženskom dijelu tzv. elite. Na turbo-folk platformama i u drečavoj odjeći Pinkovih zvezda.

- Fali im samo Ceca - stiže mi poruka od prijateljice koja je u svakoj prilici obučena po peesu... Ne fali, pomislih, pola haljina je dušu dalo za narodnjačke spektakle.

***

Kako koji Trinaesti jul, depeesovci i inače sve više gube kompas. Uoči 77. godišnjice uhvatio ih je napad antifašizma. Nastranu to što se prave da ne znaju značenje te riječi, pa fašizam vide u pisanju Vijesti o arčenju državnih para za privatne elektrane, za sada samo male. Nego što, i kad im se omakne da pogode smisao, ulaze u otvoreni sukob sa činjenicama. Kakvi crni nasljednici crnogorskih ustanika, ti heroji su i podigli bunu zbog vlasti slične ovoj.

Ne treba biti previše upućen u istorijsku nauku, dovoljno je ono što je pisalo u udžbenicima za osnovnu. Povod za ustanak crnogorskog naroda - dugo se on tako zvao i u Ustavu i u čitankama - bila je strana okupacija i domaća kapitulacija. Ali, uzroci masovne pobune bili su mnogo dublji - klasna, socijalna i nacionalna nepravda, prije svega.

Nepravde su i danas slične onim negdašnjim i više ih je nego dovoljno za bunu... Ali, potomci onih hrabrih i časnih Crnogoraca nimalo ne liče na svoje pretke. Zato depeesovci i mogu da im prodaju maglu. Izigravajući partizane kad god treba podići gotovost partijskih vojnika. Borba protiv fašizma, odbrana domovine, neprijatelj neće pobijediti, istrijebićemo izdajnike... Pečatno ljevičarski, kao da su svoju ideologiju temeljili na političkim ciljevima Vukašina Markovića, a ne Dragoljuba Mihailovića.

***

Sad, kad su zbog opstanka - na vlasti ili u životu, kako ko - obrnuli ćurak naopako, krenuli su u ofanzivu na lokalnu vlast u Herceg Novom. Gradu u koji su ne tako davno utjerivali srpstvo ognjem i tenkovima umjesto mača. Nakon što su na noge digli svu Crnu Goru. Zastrašujućom izmišljotinom o granatiranju Novog i hiljadama ustaša koje su nagrnule preko Debelog brijega.

E, sad su potrešeni zbog liturgije koju njihovi nasljednici iz prvog koljena posvećuju negdašnjem zajedničkom uzoru. Zato što narušava multietničku, multikonfesionalnu i ostalu antifašističku idilu. Kojoj su bili naročito skloni kad su baš iz tog grada izručivali izbjeglice onima od kojih su bježale. I pritom se, kao da je pojanje zakazano u Skupštini opštine a ne crkvi, ne usuđuju ni da pomenu ime onoga koji organizuje parastos i služi liturgiju.

***

Ne bi da remete trodecenijsku ravnotežu ili ih opominje zajednička prošlost koju zaludu kreče. Dok su bili mladi, lijepi i pametni širili su zdušno staru Dražinu filozofiju kao svoju novu razvojnu. I naumili da stignu još dalje od njega, čak do Bjelorusije. Iako Čiča ka istoku nije namjeravao mimo prve polovine Bugarske.

Na zapadu jeste bio nešto ambiciozniji - Trst, Gorica i Rijeka. Naši su se nekako zaustavili kod Dubrovnika... Posuli se malo pepelom, odustali i od Dražinih i od svojih istočnih snova i počeli trgovinu sa zapadom. Od tada su nezaustavljivi. U svemu, ne samo u ratobornim saopštenjima. Sve dok opasno mirnoj masi konačno ne prekipi, pa se i ona nečega maši. Ne pištolja, naravno, biće tu dovoljne i obične metle...

P.S. Nijesam prošli put slučajno napisala da svački performans nije posljednji. Poslije ovog novljanskog, očekujem još najmanje dva, u kontinentalnom i sjevernom dijelu. Za jesen je najavljena raspodjela crkvene imovine. Pošto je ova svetovna već rasprodata, ne bih se čudila kakvom tenderu za Cetinjski manastir. Ili javno-privatnom partnerstvu u Ostrogu. Slava i milost i njemu i nama. A naročito onima koji još nasijedaju na ovakve ujdurme.

( Ratka Jovanović-Vukotić )