Erdogan za politčke nemire okrivio strane investitore

Opozicioni političari, advokati i novinari su godinama izloženi represiji turske vlade. Međutim, agresija premijera Tajipa Erdogana je sada prvi put usmjerena na ekonomsku elitu. Premijer je počeo da češlja finansijsku industriju kako bi našao žrtvene jarce i okrivio ih za političke nerede u državi.

Umut Keleš, turski analitičar pri jednoj američkoj investicionoj banci, vadi bateriju iz mobilnog telefona iz straha da ga ne prisluškuje turska vlada. Pristao je na razgovor sa novinarima „Špigla“ samo pod uslovom da mu ne pominju pravo ime ili njegovog poslodavca. Vjeruje da bi vlada pokrenula akciju protiv njega ako bi mu znala identitet. „Ovdje trenutno traje lov na vještice ,“ rekao je.

U Leventu, turskom finansijskom centru, nalaze se filijale banaka poput HSBC i Dojče banke, kao i nekoliko korporacija. One su pomogle u finansiranju turskog ekonomskog buma posljednjih godina, ali sada vlada sumnja da podražvaju pučiste i teroriste.

„Svi smo uplašeni ,“ kaže Keleš i dodaje da neke njegove kolege razmišljaju o tome da zauvijek napuste zemlju.

Erdogan tvrdi da su ulični protesti, koji su izbili prije više od dva mjeseca, djelo domaćih provokatora i njihovih stranih kolaboracionista. U prvim nedjeljama pobune, Erdogan je agitovao protiv stranog „kamatnog lobija“, obećavajući da će „ugušiti“ špekulante. Njegov zamjenik, Bešir Atalaj, tvrdi da iza protesta stoji „jevrejska dijaspora“.

„Špigl“ piše da je vlada nakon protesta počela da istražuje berzu. Proteklih nedjelja su prikupljani mejlovi i snimci telefonskih razgovora brojnih međunarodnih finansijskih institucija, uključujući Dojče bank, Kredi Suis i Sitigrup.

Vlada sada ispituje komunikaciju ovih banaka sa stranim klijentima, kao i njihove račune. Istražitelji traže dokaze da su protivnici režima manipulisali tržištima kako bi podstakli pobunu protiv Erdogana.

Keleš kaže da se više ne usuđuje da klijentima savjetuje prodaju turskih hartija od vrijednosti, strahujući da bi mogao biti uhapšen i optužen kao državni neprijatelj.

„Čini se da su izgubili razum u potrazi za žrtvenim jarcem,“ smatra Timoti Eš, glavni ekonomista za tržišta u usponu londonske banke Standard. Premijer je optužio Koč Holding, najveću tursku korporaciju, za „saradnju sa teroristima .

“ Porodica Koč kontroliše više od sto firmi širom svijeta, uključujući energetske kompanije, brodogradilišta i lance supermarketa, i zapošljava više od 80 hiljada ljudi. Tokom protesta u parku Gezi, hotel „Divan“ u Istanbulu, takođe u vlasništvu tog konglomerata, pružao je utočište demonstrantima koji su bježali od nasilja policije.

Krajem jula, poreski inspektori u pratnji policije su pretražili 77 kancelarija u energetskim kompanijama Tupraš i Ajgaz, i zaplijenili kompjutere i dokumenta. Njemački list navodi da su akcije majke kompanije naglo pale nakon toga, pri čemu je Koč Holding za tri dana izgubio više od milijardu eura vrijednosti.

Erdoganovo ponašanje unosi nervozu na tržišta, a investitori dovode u pitanje ustavnost i stabilnost zemlje.

U prve tri nedjelje nereda, investitori su rasprodali turske obveznice i akcije u vrijednosti većoj od 1,6 milijardi dolara. Glavni indeks turske berze opao je za više od 20 procenata, a i turska lira je znatno izgubila na vrijednosti.

Međutim, Turska i te kako zavisi od međunarodnih finansijera na koje se Erdogan sada ustremio. Tokom njegovog mandata, od 2003. do 2012, strani investitori su ubrizgali oko 400 milijardi dolara u tursku ekonomiju, u poređenju sa samo 35 milijardi dolara u prethodnih 20 godina. Ekonomski bum tokom Erdoganovih godina podstakli su prvenstveno euri i dolari, a ne turska lira, ističe „Špigl“.

Dok su turski političari, uključujući Erdoganovog mentora, bivšeg premijera Nedžmetina Erbakana, dugo izjednačavali ekonomiju slobodnog tržišta sa Zapadom i odbacivali je, Erdogan je promovisao kapitalizam. Do 2011, turska vlada i sekularni vojni establišment su uvukli zemlju u ekonomsku krizu, a nezaposlenost je dostigla rekordan nivo. Erdogan je iskoristio šansu da osnuje stranku sa sadašnjim predsjednikom Abdulahom Gulom. Konzervativna Stranka pravde i razvoja (AKP) je osvojila iznenađujuće ubjedljivu pobjedu na izborima godinu kasnije.

Erdogan je kao premijer u velikoj mjeri slijedio neoliberalni pravac. Privatizovao je velike državne kompanije poput Telekoma, industriju nafte i gasa, luke i aerodrome, i liberalizovao tržište rada, istovremeno suzbijajući inflaciju.

Turska privreda je tokog njegove vladavine ostvarila godišnji rast od devet odsto, a BDP po glavi stanovnika je porastao sa 3.519 dolara na više od 10.000 dolara. Ovaj uspjeh je godinama maskirao strukturni deficit koji AKP ne samo da nije korigovala nego ga je i promovisala.

Turska godinama uvozi više robe nego što izvozi, što je dovelo do nagomilavanja duga. Trgovinski deficit je za vrijeme njegovog mandata porastao sa 16 milijardi dolara na 84 milijarde 2012. Dio turskog ekonomskog čuda je izgrađen na dugu, ističe „Špigl“.

Ekonomisti upozoravaju da se turska ekonomija možda pregrijava i da se balon od spunice već stvorio u građevinskom sektoru. Agenti za nekretnine se žale na slabu prodaju. Erdogan, riješen da zadrži bum, ignoriše upozorenja, navodi dalje „Špigl“.

Vladi je potreban kapital za brojne investicija, ali su njegove količine ograničene u turskom privatnom sektoru.

Protesti protiv uništenja Gezi parka su pokazali da tursko civilno društvo više nije voljno da bezuslovno podržava megalomaniju svoje vlade. U članku njemačkog nedjeljnika se navodi da su neredi u Turskoj otuđili strane investitore. Neki opozicioni političari kažu da su Erdoganove tirade protiv finansijske industrije ravne „političkom samoubistvu.“

Strane investicije su posljednjih godina uglavnom bile kratkoročne, poznate kao brzi novac. Kada investitori postanu nervozni i povuku kapital, ekonomija se suočava sa prijetnjom kolapsa, zaključuje „Špigl“.

Osam računa u švajcarskim bankama?

Erdogan se suočava sa najgorom krizom od kada je došao na vlast. Njegov uspjeh se zasnivao na reputaciji uspješnog upravljanja državom. Slabljenje ekonomije bi značilo nevolju za njega kako se bliže regionalni i predsjednički izbori – naročito zbog činjenice da se njegovi rivali već pozicioniraju unutar AKP.

Međunarodna tijela, poput Organizacije za evropsku saradnju i razvoj (OECD) predlažu reforme u cilju povećanja produktivnosti. Jaz između bogatih i siromašnih je među najvećim od svoj članica OECD.

Međutim, Erdogan se prije svega mora obračunati sa korupcijom. Turska je na 54. mjestu prema indeksu o percepciji korupcije Transparensi i nternešnala, iza Gruzije i Ruande.

Postoje glasine da se premijer obogatio tokom privatizacije državne rafinerije i da ima osam računa u švajcarskim bankama. Erdogan to poriče.

Daron Ačemoglu, ekonomista sa Tehnološkog instituta u Masačusetsu, kaže da je ekonomske projekte u Turskoj nemoguće primijeniti bez bliskih veza sa političarima.

( Angelina Šofranac )