Trampogorci

Bizarne izjave američkog predsjednika Donalda Trampa postale su redovan dio svjetske političke predstave, čije nepredvidive epizode poput turske sapunice zabavljaju planetarne narodne mase, a političke elite ostavljaju u teškoj nedoumici: Da li taj čovjek zna šta priča? Ako zna, loše je. Ako ne zna, onda je još gore.

Pošto je u Helsinkiju džentlmenski na neviđeno oslobodio Putina od odgovornosti za svaku moguću hakersko-obavještajnu svinjariju u vezi sa izborima na kojima je upravo Tramp pobijedio, u čemu bi zli jezici mogli vidjeti vraćanje duga, kod kuće je američki predsjednik mrtav hladan izjavio da je mislio upravo suprotno od onoga što je rekao. Strašno je jedino to što Trampovo skakanje samom sebi u usta ama baš nikoga više ne može iznenaditi.

Potom je uslijedio njegov etnološki ekskurs o snazi i agresivnosti Crnogoraca, koji kao da je proistekao iz viceva koje mu je sigurno pričala slovenačka supruga.

A i reakcije na ovakve izjave doprinose situacionoj komici. Negodovali svi koji se ovakvom zgodom inače javljaju za riječ, od Kasparova do Mekejna.Briselska nomenklatura Sjevernoatlanskog pakta se zaklinje u član 5 potpisanog ugovora. On se skraćeno može opisati kao moto koji uzvikuju sva četiri musketara dok u znak sloge ukrštaju mačeve: Svi za jednog - jedan za sve. Tramp bi da proba sa formulom „ svi za jednog, jedan ni za koga“. To je san svih američkih izolacionista. Za sada je Crna Gora pala na sto kao sitan žeton kojim Tramp saveznike dodatno ucjenjuje da povećaju budžet za odbranu i time rasterete SAD.

I to je ono šta je mislio da kaže „mirotvorac“ Tramp: Neću da Amerikanci ginu u ratu koji će izazvati agresivni Crnogorci. Barem dok sve članice zapadne vojne alijanse to ne plate koliko su obećale. Trampovu intenciju je kao i uvijek zasjenio način na koji je to rekao. Omalovažavajući ton krije neke poruke koje šef Bijele kuće možda nije promislio do kraja, ali su one, da upotrijebimo sjevernoatlanski cinični žargon, kolateralna šteta Trampove egomanske duhovitosti.

On je najmlađeg i najmanjeg člana vojnog saveza čiji je on nevoljni lider optužio za potencijalnu agresivnost upotrebljavajući kulturološki kliše, koji - ruku na srce - Crnogorci takođe često variraju kada govore o sebi. Time je direktno doveo u pitanje načelo bezuslovne vojne solidarnosti. Tramp postavlja pitanje koje najmoćniji lider najmoćnijeg vojnog saveza po dužnosti ne bi smio postavljati - za šta se „isplati“ ginuti.

Crna Gora mora da proguta tu knedlu, jer bi po percepciji zvanične Podgorice zemlja izvan ovakvog saveza bila tek „slamka među vihorove“. Sada se, izgleda, mora suočiti sa činjenicom da je ušla u klub u kojem stara pravila ne važe uvijek, a nova nisu na pomolu. Na neki način je crnogorsko članstvo u zapadnoj vojnoj alijansi model po kojem će se jednom odvijati i članstvo u Evropskoj uniji. Na početku evroatlanskog puta su važile sasvim druge geopolitičke, ekonomske i socijalne pretpostavke u samoj Uniji, a na kraju će važiti druge pretpostavke čiji karakter još nije jasan.

Osim toga, članice transatlanskog vojnog saveza nisu samo zemlje poput Norveške ili Portugala već i agresivna Turska u kojoj se zatvori pod despotski raspoloženim Erdoganom pune novinarima, profesorima i opozicionim političarima, Orbanova iliberalna Mađarska kao i - Trampova Amerika. Kada crnogorska vlast govori o „zajednici vrijednosti“ i „civilizacijskom pomaku“ onda te zvučne formule više ne pokrivaju političku stvarnost savezničkog prostora.

Druga poruka koju Tramp poprilično nedvosmisleno šalje jeste da su Crnogorci agresivni. Mali, jaki, ali agresivni. Spremni da izazovu svjetski rat. Možda je Tramp po običaju upotrijebio stilsku figuru pretjerivanja. Njegova empatija naprosto ne može da dosegne preko okeana, do crnogorskih brda. Ona je sva okrenuta frustriranim biračima u Americi koji pojma nemaju gdje je Crna Gora, a obaveze koje proističu iz članstva u Sjevernoatlanskom paktu posmatraju kao balast. Tramp je poslovan čovek koji je usmjeren na dobrobit mušterija koje mu donose politički profit. One nisu u Baru i Bijelom Polju već su rasute po američkoj zapostavljenoj unutrašnjosti kao i po devastiranim američkim gradovima.

Problem nije samo u tome šta je rečeno, već i u tome ko govori. Američki predsjednik zastupa velesilu koja je u posljednjih pola vijeka poslala svoje trupe u niz zemalja širom globusa. Samo u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku u tim ratovima je ubijeno više miliona ljudi.

Unutar Crne Gore sve se stvari svode na podjele iz 1941. pa će Trampovu izjavu zlurado pozdraviti svi oni koji su bili protiv članstva u Sjevernoatlanskom paktu, a naročito oni koji su cijelim svojim rusofilskim srcem bili za sporni parastos Draži na Žlijebima kod Herceg Novog. Takoreći četnici-pacifisti. A za slanje Crnogoraca u Avganistan ostaje nadležna vladajuća većina sa pseudopartizanskom retorikom i poprilično nejasnim imovinskim stanjem gazde i njegovih pulena.

Ta vlast ima smjelosti da Crnu Goru definiše kao „jedinu državu u kojoj se nije ratovalo raspadom bivše Jugoslavije”. U tom narativu nema vraćanja muslimanskih izbeglica iz Bosne u ruke dželatima, nema dubrovačke sramote. Agresivni Crnogorci su, da podsetimo, početkom devedesetih u pohodu na Dubrovnik „oslobađali“ strateške objekte poput vile Tereze Kesovije. Trudili su se. Naneli su štete koliko su mogli. Njihov skromni učinak u odnosu na naciju koja je samo u ovom veku čovečanstvu priredila iračku katastrofu, morao bi ih naterati da se zamisle čime su zaslužili tu čast, da ih neko, ničim izazvan, opet uzdigne u dramatične njegoševske visine. Kako to da ih Donald Tramp kao predstavnik jedne od vojno najagresivnijih zemalja u novijoj istoriji onako poslušne i evroatlanski umivene smatra agresivnim i opasnim? Ili se Ujka Sem samo šalio?

( Dragoslav Dedović )